Peter Doherty: Sve samo ne običan koncert
Bio je to sasvim neočekivan nastup, barem s naše strane, nekadašnjeg buntovnika s razlogom. Peter Doherty ukazao se u Tvornici kulture te prvi put svirao u Hrvatskoj.
Kako su se u prošlosti uz Dohertyja često više vezale kontroverze i s kim je provodio svoje slobodno vrijeme, kontroverzi u sinoćnjem nastupu nije bilo, već bi se moglo reći da je engleski trubadur i ex-bitanga čvrsto na zemlji, svoj na svome, radi i svira kako zna i umije, a opet ne odlazi u patetiku i karikaturu izmučenih glazbenika kojima je dosta života.
Barem se jučer činilo da Pete zaista voli život više nego ikada prije. Ako ćemo što zamjeriti, mogao bi biti neugodno kratak nastup koji je trajao jedva preko sat vremena te manjak pjesama sa solo albuma, makar se to posljednje može uzeti s rezervom pošto, nećemo se lagati, većina je došla slušati uspješnice iz vremena The Libertinesa i Babyshamblesa.
Večer su u 20:05 otvorili zagrebački Tidal Pull, post big indie hard boiled pop prvaci te na krilima inspirativnog nastupa u Močvari prije tjedan dana prezentirali ponajviše novi album Sve isto kao svaki put do sad. Ovaj put na gitari nije bilo Luke Žgrablića kojeg je za ovu priliku zamijenila Anja Tkalec (###, Punčke…) pa recimo da je dio pjesama bio prilagođeniji upravo novom albumu, a ne Kad imamo mirne glave i Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini koji obiluju kirurški preciznim Žgrablićevim gitarskim dionicama. Ništa zato jer od Na prvi pogled pa preko uvijek na prvu dobre Zavežljaj i Prozori širom otvoreni do favorita Vodi me na put i obrade pjesme Varaždin (Pingvinovo potpalublje), Tidal Pull je dobio priliku pokazati se Dohertyjevoj publici, a i samom glavnom aktu večeri koji ih je slušao iz prikrajka.
Iz koncertne dvorane u dnevnu sobu
Bend čine Ivan Blažinović na vokalu i gitari, Mirna Bralić na vokalu, Stefan Španiček na basu te Filip Barac na bubnjevima, uz već spomenutog Luku, a iako su pogonjeni najboljim od naslijeđa ranih 2000-ih (u taj lonac ne ide izravno ostavština Babyshamblesa i Libertinesa), ono što je uslijedilo je prelazak iz bučne koncertne dvorane u dnevnu sobu koju je po svom guštu namjestio i opremio upravo Pete.
Flegmatičan izlazak na pozornicu nije značio da krećemo jako. Vjerojatno nitko nije ni pomislio: „Sad će nas s prvom pjesmom otpuhati iz dvorane“. Točnije, prvotno nas je začudilo hoće li akustična gitara i Pete biti dovoljni za sljedećih xy minuta u Tvornici. Uvod je bio specifičan jer Doherty se obratio publici u želji da im pokaže svojevrsni fanzin/knjižicu s njegovim zapisima i likovnim radovima. Cijena je bila 10 eura pa su neki brže-bolje požurili u prve redove (prije nego se rasproda!) kako bi iz njegove ruke kupili nešto za uspomenu. Nakon početnog komešanja i prodajnog kutka, Pete s flat capom punih eura na glavi dohvaća akustičnu gitaru te iz pjesme u pjesme gradi priču toliko začudnu za jednog danas popularnog glazbenika, barem u indie rock/post-punk okvirima.
Britko i iskreno
Nisam nikad prisustvovao koncertima Libertinesa ili Babyshamblesa pa samim time ne bih uspoređivao kako se ponaša(o) u bendovskom okruženju, ali tu smo dobili čovjeka koji ponekad vrlo simpatično, ponekad na stand-up način, između pjesama objašnjava gdje je bio i kamo putuje. Bilo da se radi o Night of the Hunter (The Libertines) ili Felt Better Alive (solo album), u njemu se prepoznaje da mu je do pjesama stalo i da ne treba sve biti pogođeno u ton (ili biti previše udaljen od mikrofona) kako bi nastup uspio. Naravno, publika podiže atmosferu na Can’t Stand Me Now i Don’t Look Back Into the Sun, ali to je bilo i za očekivati.
Presjek je to karijere koja traje od 1997. godine pa valja sjesti tu i tamo na fotelju koja se nalazi par metara iza glavnog mikrofona. Tamo ga pak čeka drugi mikrofon, a ako prošeće tri metra desno kod trećeg mikrofona, tamo mu se na What Katie Did pridruži trubač, prijatelj, tehničar koji ga cijelo vrijeme prati pogledom iz pozadine.
Emotivna je Albion jer dovoljno je reći kako se Pete voli podsjećati koliko je kilometara daleko od voljenog Otoka. Na odmet nije ni nogometna majica s grbom tri lava zaokružena punkerskim tregerima pošto se naslijeđe u glazbi ne zaboravlja. Bilo je tu i pjesama koje su sklepane po putu na turneji koja se zove From the Baltic to the Bosphorus. Peter će proći dugi put i čini se kako mu neće biti problem ako će imati raspjevane ljudi kao što su to bili u Zagrebu, pogotovo ako se dotaknemo pjesama What a Waster i Fuck Forever, ujedno i posljednje odsvirane nakon koje je tehničaru-trubaču bacio gitaru s par metara udaljenosti, a ovaj je ni ne trepnuvši počeo s motanjem kablova.
Spontani buntovnik s razlogom
Peter Doherty je u životnoj fazi gdje na turneju putuje s trogodišnjom kćerkom. Ponekad i to dovoljno govori koliko mu je dosta načina života koji je vodio prije 15 – 20 godina, koliko se iživio i tražio razne izlaze u sličnim ili drugačijim glazbenim projektima. Neki su bili uspješni više, neki manje, ali mislim da se boemskog identiteta i lutalice na pozornici još ne može riješiti – i to je dobar znak.
Vjerojatno je zato sve u neobičnosti pristupu koncertu izgledalo sve spontano, ali i s njegove strane posve normalno. Mi smo se samo trebali brzo naviknuti da ovo neće biti jedan od onih nastupa gdje netko kaže: „ajmo sada ruke“ ili nekim drugim bezličnim najavama pjesama-hitova.
Ne želimo ga abolirati za sva sranja koja je napravio. Uz djetinjstvo koje je imao, roditelje koji su njegova apsolutna drugačija krajnost i stalne selidbe, traženje doma pa i kasnije teških međuljudskih odnosa u vezama i bendovima, ponekad je opuštajuće vidjeti kako se poetičnog sebe nikad neće odreći. To ne znači da mu mladenačka ludovanja nisu donijela ponekog obožavatelja više (ili manje), ali s liričko-glazbene strane, Peter Doherty se nije kompromitirao.
Šteta što nam nije dao još desetak minuta u ovom akustično indie room setu jer prisustvovali smo izvedbi koja je fascinantni do it yourself za ovakav kalibar glazbenika.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koncert je organizirao Hangtime Agency.
