Recenzija – “Hamburg Demonstrations” (Pete Doherty): Nepobitna postojanost vječite Dohertyjeve duše
Peter „Pete“ Doherty je engleski muzičar, pjesnik, pisac i umjetnik. Najpoznatiji kao osnivač grupa The Libertines i Babyshambles te bivši dečko Kate Moss. Manje poznat kao izvanredan pjesnik koji je u srednjoj školi osvojio put u Rusiju svojim fantastičnim talentom. Drugim samostalnim studijskim albumom „Hamburg Demonstrations“ nastavlja tamo gdje je stao s izlijevanjem duše u glazbeni prostor.
Albion
Ukoliko ne volite osebujan, pripovjedački vokal koji guta riječi i najveća pozitivna strana mu je iskrenost, nemojte ni pomišljati na slušanje Petera Dohertyja. Svijet se mijenja i kreće prema složenim automatskim ritmovima, ispoliranim produkcijama i vokalima, ali Pete ostaje isti. Nesavladivo iskren i postojan, neposredan i frfljav s vječitom vjerom u izmišljeni svijet Albion.
Gilmore girls
Pjesme na albumu su inspirirane magičnim svjetovima i pune Peterovih tvorenica za koje vam treba poznavanje goleme količine pojmova kao da gledate Gilmore Girls. Doherty ima glas polupijane spodobe koja vas gleda molećivim očima iz obližnjeg jarka i koji će sve to ponoviti i sutra, a u gostovanju Suzie Martin na pjesmi Birdcage i više je nego jasno da Peterove pjesme (iako je ovu napisala Amy Winehouse) može pjevati samo i isključivo on sam. Drugi vokali zvuče kao pretenciozne utvare. Također, samo gospodin Doherty može staviti dvije verzije iste pjesme I Don’t Love Anyone (but You’re Not Just Anyone) u sredinu albuma s razmakom od deset minuta bez da se pitate „Tko je ovaj glupan?!“
F U Johann
Negativna strana, kao i na svim Peterovim albumima do sada, je što skuplja pjesme koje je snimio u raznim oblicima i aranžmanima tijekom godina i ukoliko ste iole pratili njegovo stvaralaštvo činit će vam se da ste sve to već čuli i malo ćete se osjećati prevareni, a zbog njegove nonšalantne naravi možda ćete čak i posumnjati u ekskluzivno autorstvo samog izvođača. Međutim, da je konvencionalan ne bi snimao različite verzije istih stihova i vrtio ih u studiju kroz godine, nego bi čuvao ideje u glavi i objavljivao albume. Ali nije to Dohertyjev stil. On je i dalje osoba koja si može priuštiti deranje na stanovitog Johanna usred A Spy In the House of Love (Demo vocals) (glavno da je napisao „demo vocals“), a ne treba ni napominjati da je početak same pjesme snimka tipkanja na pisaćem stroju dok se u pozadini jasno čuje zvuk primljene poruke na mobitel.
Sve što se moglo očekivati od novog albuma velikog pjesnika i samo-uništavatelja Petera Dohertyja je prisutno, pa čak i usna harmonika na Oily Boker. Nema tu nekih iznenađenja i inovacija, ali je cijeli album jako zabavan i maštovit u sitnicama. Pete i dalje uspijeva naježiti iskrenom i tužnom romantikom.