ŽIIVA (ŽIVA): Kad nemir postane gorivo
Postoje albumi koji mahnito žele ostaviti dojam proračunato ciljajući na trenutačne trendove i tiktkovski raspon pažnje. Srećom, ima i onih drugih koji ostavljaju neizbrisiv trag u tkivu diskografije. ŽIIVA, drugi studijski album Lucije Ivšić, koja postojano djeluje pod umjetničkim imenom ŽIVA, bez sumnje pripada ovoj drugoj, nešto rjeđoj skupini.
ŽIIVA, isto tako, nije album koji se sluša usput, kao kulisa za skrolanje po mobitelu. Od slušatelja ipak traži vrijeme, koncentraciju i spremnost za ulazak u hipnotičan svijet u kojem se nagon za stvaranjem i ponor autodestrukcije nadmeću za prevlast.
Nakon hvaljenog debija, Lucija Ivšić nije krenula linijom manjega otpora. Umjesto mehaničkog ponavljanja iskušane formule, okrenula je ploču i još više ogolila vlastiti autorski rukopis. Rezultat je fascinantan: ŽIIVA zvuči hrabrije, mračnije, zvučno hermetičnije i emotivno zahtjevnije. Paralelno album kao da pod svaku cijenu želi biti iskreniji i autentičniji od prethodnika.
Perfekcionizam je na ovom albumu svakako temeljni konstrukcijski princip. Svaki zvuk kao da je odmjeren na vagi, a svaka elektronička tekstura ima definiranu narativnu funkciju. Bez obzira na matematičku preciznost, album ni u jednom trenutku ne zvuči sterilno ili robotski. Naprotiv, magnetska je snaga materijala leži u gotovo opipljivoj napetosti između kontrole nad zvučnom slikom i stalnog osjećaja potpunog emocionalnog raspadanja.
Elektronika koja diše, tradicija bez folklora
Živi pogoduje i činjenica da tradiciju ne koristi kao površnu dekoraciju. Na ŽIIVI slavonski motivi nisu egzotični dodatak; napjevi su ukorijenjeni u njezin identitet, organski proživljeni podjednako kao i analogni sintetizatori, klaustrofobični loopovi ili tamni klupski elektronički beatovi.
Album se s lakoćom kreće između intimnog mračnog popa, žestokog darkwavea i eksperimentalne elektronike. Živa, isto tako, demonstrira i produkcijsku i autorsku zrelost. Kao kompletna autorica i producentica, suvereno kontrolira vlastiti zvučni svijet, ali mu namjerno ostavlja dovoljno pukotina kroz koje prodiru ljudska nesigurnost, egzistencijalni strah i ogoljena ranjivost.
Fascinira i način na koji koristi vlastiti glas. Više nije samo nositelj melodije, već postaje ravnopravan instrument i precizan element. Ponekad šapće tik uz uho slušatelja, stvarajući neugodnu bliskost, a ponekad njezine vokalne linije lebde iznad distorzirane matrice, da bi potom eksplodirale u katarzične refrene. Album posjeduje gotovo filmsku dinamiku; razvija se kroz tešku atmosferu koja vas obuzima i ne pušta do samog kraja.
Na samom se kraju albuma izdvaja pjesma No End in Sight, u koju je odlično uklopljen tradicionalni slavonski napjev Ljeljo funkcionira kao logičan emotivni zaključak i svojevrsna katarza cijelog albuma. Čak i pokušaj ponovnog povezivanja s vlastitim identitetom – identitetom koji se kroz cijeli album pred našim ušima neprestano raspada, da bi se na samom kraju ponovno sastavio.
Beskompromisni dokument suvremenog izgaranja
Ono što album čini odličnim jest činjenica da Lucija Ivšić s kirurškom preciznošću pretvara vlastita iskustva u univerzalnu priču o čovjeku kasnog kapitalizma osuđenom na nemir i nesnošljiv imperativ uspjeha. Perfekcionizam koji proždire vlastitu djecu, bolesna potreba za hiperprodukcijom i emotivno izgaranje na albumu nisu romantizirani. Nema glorificiranja umjetničke patnje; ŽIIVA zvuči kao brutalno iskren dokument osobe koja je savršeno svjesna svojih unutarnjih demona, ali ih odbija skrivati iza jeftinih metafora.
Paradoksalno, na albumu čiji je glavni tematski kostur destruktivnost i toksičnost perfekcionizma, Lucija Ivšić ostvaruje dosad najzaokruženije i najzrelije djelo. Na konformističkoj glazbenoj sceni je malo autora koji tvrdoglavo i dosljedno grade vlastiti svemir. Lucija to radi bez potrebe za praćenjem globalnih trendova ili podilaženja publici, potvrđujući da je izrasla u jednu od najautentičnijih i umjetnički najhrabrijih glazbenica.
Ovaj album vjerojatno neće skupiti milijunske preglede niti se bjesomučno vrtjeti na formatiranim radijskim playlistama. Ali, s punom se odgovornošću može reći – ovo je ostvarenje koje ima težinu, meso i kralježnicu. Album kojemu ćemo se, kada se ugase svjetla prolaznih trendova, godinama vraćati s poštovanjem – jer je bolno i nužno djelo.
