Barbara Tolić Aušić: Mogu li nas klasici ponovno naučiti čitati?

Nikada nismo imali toliko sadržaja nadohvat ruke, a istodobno se čini da nikada nismo imali manje vremena i strpljenja za čitanje. Knjige se natječu za našu pažnju s filmovima, serijama, podcastima i beskrajnim nizom kratkih sadržaja na društvenim mrežama. Čak nam i filmovi i serije ponekad postaju „prespori”, kaže Barbara Tolić Aušić, koja se u svom radu bavi upravo onim što nam u takvom svijetu sve više nedostaje – jezikom, knjigama, čitanjem i koncentracijom.

Barbara je magistrica kroatistike i pedagogije, a nakon godina provedenih u komunikacijskoj industriji odlučila je svoje znanje i ljubav prema jeziku i književnosti usmjeriti u vlastite projekte. Kroz web stranicu Hrvatski jezik za sve (HJzasve), prateće društvene mreže i newsletter svakodnevne jezične nedoumice pretvara u sadržaj koji je razumljiv, pamtljiv i zabavan. No njezin je interes posljednjih godina mnogo širi od jezika. Jedan od njezinih projekata je i Spoj s klasikom, vođeni čitateljski program kroz koji okuplja malu zajednicu čitatelja oko domaćih književnih klasika. U dosadašnja tri ciklusa čitali su Krležu, Andrića i Šoljana, a cilj nije samo pročitati knjigu, nego zastati, promotriti je iz različitih perspektiva i razgovarati o onome što se tijekom čitanja otvorilo.

Upravo se u tome možda krije i najzanimljivija stvar u Barbarinu radu: ona traži načine kako ih ponovno dovesti do knjige. Zanimljivo je da se upravo sada, zahvaljujući velikom filmskom interesu za Odiseju, jedan od najstarijih književnih tekstova ponovno našao u središtu popularne kulture. Ekranizacije tako postaju još jedan mogući put prema knjizi: mogu li nas filmovi i serije vratiti izvornim djelima, čak i kada ih nužno mijenjaju? Treba li klasike prilagođavati suvremenom čitatelju ili je upravo suočavanje s njihovom udaljenošću od našeg vremena dio čitateljskog iskustva? I, možda najvažnije, možemo li u vremenu kratke pažnje ponovno izgraditi naviku čitanja?

O tome, ali i o jeziku, društvenim mrežama, klasicima, Odiseji, ekranizacijama i tome zašto je ponekad sasvim u redu odustati od knjige, razgovarali smo s Barbarom Tolić Aušić.

Kroz tvoje objave na profilu HJzasve i newsletter dobila sam dojam da nešto što se ljudima čini komplicirano pokušavaš učiniti pristupačnim. Je li ti marketing pomogao da naučiš kako ljudima nešto približiti? Kako govoriti o jeziku i književnosti, a da ne zvučiš kao profesorica?

Kada pokušavam prenijeti poruku na društvenim mrežama, uvijek se sjetim one uzrečice da znaš podučavati tek onda kada i najsloženije lekcije možeš pojednostaviti. Na društvenim mrežama taj je zadatak zeznut jer je raspon pozornosti sve kraći; zbog toga je vrlo važno odabrati ključne informacije, izbaciti sve ono nepotrebno i pritom informaciju učiniti pamtljivom, pretvoriti je u nešto s čim se ljudi mogu povezati. Marketing i komunikacije itekako su mi u tome pomogli, iako ne mislim ni da je loše zvučati kao profesorica. Samo je važno prepoznati da sve ima svoje vrijeme i mjesto – a društvene mreže zahtijevaju jednostavnost, jasnoću i mrvicu zabave.

Društvene mreže su sve odjednom

Može li razgovor o jeziku biti zabavan? Što ljude najviše privlači svakodnevnim jezičnim nedoumicama?

Naravno! Najveću pozornost, čini mi se, uvijek dobije nekoliko glavnih jezičnih savjeta (primjerice: akuzativ za živo i neživo, vokativ i zarezi, sljedeći/slijedeći, pleonazmi…), ali mislim da se najviše povežemo kada razgovaramo o tome zašto se nešto kaže tako kako se kaže, kako su nastali neobični, a ustaljeni frazemi (primjerice: krokodilske suze, premazan svim mastima, pijan k’o majka…) ili promatramo raznolikost regionalizama.

Jesu li društvene mreže problem za jezik ili možda njegova najveća popularizacijska platforma?

Uh, teško pitanje! Imam osjećaj da su društvene mreže sve odjednom – mogu biti i najveći problem i riznica znanja, ovisno o načinima na koje ih konzumiramo. Sve je važnije kritički sagledavati ono što nam se servira, poznavati mehanizme algoritama, a pogotovo znati stati i zatvoriti aplikaciju na vrijeme. Ne mogu reći da ja nikad ne skrolam besciljno, nažalost, događa mi se svaki dan, ali pokušavam svjesno odabirati korisne sadržaje za gledanje i čitanje (zaista ih ima!). A ujedno nastojim ponuditi drugima sadržaje koje smatram vrijednima i na kakve bih sama voljela više nailaziti.

Što si kroz svoj rad i kroz Spoj s klasikom naučila o tome zašto ljudi žele čitati, ali često ne uspijevaju čitati?

Svi u manjoj ili većoj mjeri znamo koliko je čitanje dobro za nas i čini mi se da u tome leži dio problema: čitanje zbog toga doživljavamo kao zadatak koji moramo ispuniti. A tko voli odrađivati zadatke? Zato je većina mrzila lektire… To znači da često uzmemo knjigu koja nam možda u tom trenutku ne odgovara i pokušavamo forsirati čitanje, čime postižemo potpuno suprotan efekt. Ponekada nije lako ni naći dobro štivo, ali važno je ne odustati u procesu.

Kada u čitanju naučimo istinski uživati i kada nas zanima što će se dogoditi dalje, nije nam problem ukrasti barem nekoliko minuta dnevno kako bismo uronili u taj prekrasni svijet. Budimo iskreni, uvijek se nađe pokoja minuta za provjeravanje novosti na društvenim mrežama, čak i u najispunjenijem danu. I samu sebe učim, manje ili više uspješno, u takvim danima mobitel zamijeniti knjigom. Ako mozak ne može u tim trenucima podnijeti zahtjevne teme, nađite ljepše, neke koje će vas opustiti. U redu je odustati od knjige, a i čitati ih više nekoliko.

Čitanje od nas zahtijeva vrijeme i pozornost

Zašto odrasli ljudi prestaju čitati? Je li problem u vremenu, koncentraciji, navikama – ili smo jednostavno promijenili način na koji konzumiramo sadržaj?

U svemu pomalo. Uz sve podražaje koji nam se nude, čitanje je na neki način postalo previše pasivno. Nema onih brzih doza dopamina na koje smo naviknuti na društvenim mrežama. Čitanje, kao i sve što je u životu vrijedno, zahtijeva malo našega vremena i nepodijeljene pozornosti. A nama se čini da vremena više nemamo jer su naši životi programirani tako da stalno mislimo da sa svime kasnimo. Produkcija je postala toliko masovna – bilo da je riječ o knjigama, filmovima, serijama, glazbi… – a pritom nam je sve toliko dostupno, da bi bilo neobično da se barem ponekada ne osjećamo preplavljeno. Kad smo preplavljeni, najčešće samo odustanemo od svega.

Nisu knjige jedine na meti. Čak su i filmovi i serije postali, u tom kontekstu, prespori. Zato se često uhvatimo kako listamo po društvenim mrežama dok gledamo film ili seriju, čak i podsvjesno popunjavajući svaku sekundu u kojoj naš mozak ne vrti barem nekoliko stvari odjednom. Ovisnost, nažalost…

Je li moguće ponovno „istrenirati” čitateljski mišić? Trebamo li čitanje danas tretirati kao neku vrstu discipline?

Oh, da! Spomenula sam ranije da čitanje od nas zahtijeva vrijeme i pozornost. Kao i svaka navika, ponavljanjem postaje sve lakše i posljedično sve više u tome uživamo. U jednu ruku ne bi bilo loše tretirati čitanje kao disciplinu jer nam ono (među ostalim) pomaže vratiti raspon pozornosti, koji se danas sve više skraćuje, a u drugu ruku zaista mislim da treba naučiti uživati u čitanju kako bi to postala održiva navika. Rješenje: naći štivo koje vam najbolje odgovara za određeno raspoloženje.

Što neku knjigu čini klasikom?

Vrijednost i kvaliteta koju donosi, i stilom i sadržajem.

Imamo li u Hrvatskoj dovoljno suvremenih kandidata za buduće klasike?

Naravno! Strahujem od nabrajanja jer ću zasigurno nekoga zaboraviti, ali imamo sjajnih djela; od poezije preko drame do proze. Šteta je jedino što je marketing slab pa se domaća djela slabije čitaju nego prevedena, ali čini mi se da nove generacije pisaca i spisateljica te nakladnika i nakladnica rade dobar posao i na tome polju.

Čitatelj postaje detektiv

Zašto si odlučila ljude ponovno spojiti upravo s klasicima?

Jer su kvalitetni i jer su ili pali u zaborav ili su neotkriveni. A ja obožavam izvući nešto sjajno iz naftalina i što više ljudi upoznati s tim. Treći je razlog činjenica da se klasik ne dodvorava čitatelju ni vokabularom ni radnjom ni stavovima. Traži od nas čitanje između redaka, empatiju i razumijevanje pozicije likova, otkrivanje novih značenja (često ovisnih o kontekstu svoga doba), što nam omogućava da naučimo nešto novo i upoznamo nove svjetove, proširimo vidike. Nije li to sjajno? Evo, naježila sam se samo dok pišem.

Što se događa kada knjigu ne čitamo sami, nego znamo da ćemo o njoj razgovarati s drugima?

Promišljamo dublje o djelu – tražimo vlastiti stav (jer znamo da će nam trebati kasnije). Volim reći da na neki način postajemo detektivi; plivajući kroz tekst, u isto vrijeme više zapažamo, ali i ispitujemo kakve osjećaje u nama bude likovi i događaji. A kada počne razmjena dojmova – čarolija! Svatko donese svoja iskustva; ispitujemo osjećaje, kako se mijenjaju tijekom čitanja, svatko će zapaziti drugi detalj i onda će se iz naoko nebitne sitnice razviti sjajna rasprava… I svi iz toga iskustva izlazimo obogaćeni, kao da smo djelo, obogaćeni svim tim zajedničkim opažanjima, odjednom doživjeli u tri dimenzije. Neprocjenjivo.

Koliko suvremenom čitatelju treba pomoći da uđe u Krležu, Andrića ili Šoljana?

Ma zapravo skroz malo. Lijepo je i korisno imati tu vrstu podrške, ali najvažnije je da postoji intrinzična motivacija, u tom će slučaju ići vrlo lako i samo od sebe. Naravno, sve je ljepše u društvu i kada vas netko potakne da preispitate nešto ili se u određene dijelove bolje zagledate. Možda i da spoznate vrijednost koja vam je promaknula, dublje suosjećate s likovima. Iz toga svakako proizlazi nova vrijednost.

“Svaka izlika za čitanje po meni je dobra”

Treba li klasiku približiti suvremenom čitatelju ili suvremenog čitatelja ponovno naučiti čitati klasike?

Ovo prvo do određene mjere: moramo naučiti da svijet ne postoji kako bi se prilagodio nama kao pojedincu i da postoje druge perspektive, drugi načini mišljenja i izražavanja; ali u principu mislim da, u zdravim granicama, nema štete ni od prvog ni od drugog.

Nakon što sam popratila dosta sadržaja oko Odiseje i čitala brojne reakcije o svim njezinim slojevima i referencama, poželjela sam ponovno pročitati Ilijadu i Odiseju, koje sam čitala još u gimnaziji. No vrlo sam brzo odustala – ne zato što me sadržaj nije zanimao, nego zato što mi je sam oblik, odnosno čitanje epa u stihovima, predstavljao prepreku. Nedavno sam, radeći u knjižari, među brojnim novim izdanjima Odiseje naišla i na verziju prepričanu suvremenim jezikom, gotovo u formi romana. Trebamo li klasike prilagođavati suvremenom čitatelju kako bismo mu ih učinili dostupnijima ili time ipak gubimo nešto bitno od izvornog djela? Gdje je granica između približavanja klasika i njegova pojednostavljivanja? Je li važnije sačuvati integralni tekst klasika ili sačuvati čitatelja za klasiku?

Sjećam se da me oduševilo kada sam još na faksu naišla na verziju Ilijade koju je napisao Alessandro Baricco. To je, pogotovo u usporedbi s izvornikom, kratko i jednostavno djelo, no Baricco je svejedno uspio u tekst upisati mnogo toga o čemu se u izvorniku tek naslućuje između redaka. Čak je nakon objave te knjige imao javna čitanja u Italiji kako bi zainteresirao javnost za klasik, što je naročito lijep dodatak. Naravno da njegova verzija ne može zamijeniti original, ali svakako mu je dodana vrijednost. Nekoga će potaknuti da, sada kada razumije okvir priče, lakše uđe u izvornik.

Sjećam se da sam jednom naišla i na Juditu koja je s jedne strane imala originalni, a s druge strane prilagođeni tekst. To nije loše rješenje jer mislim da nas ne udaljava, nego upravo približava izvorniku, daje nam alate pomoću kojih ćemo ga razumjeti bolje, čak će nas možda potaknuti na istraživanje i uspoređivanje. Čak će i oni koji žele što prije preletjeti lektirno štivo vjerojatno barem virnuti na susjednu stranicu i usporediti pokoji stih.

Kao i u svemu, čini mi se da pri prilagodbi djela postoji zlatna sredina; možda je malo teže pronaći je, ali ključna je. Nisam pobornica ni prevelikoga pojednostavljivanja. Kada uređujem književne tekstove i radim s piscima, volim im reći da čitatelj ne voli da ga smatramo budalom. Lijepo je navesti ga na dobar trag, ali ponešto treba ostati između redova. Gdje su uzbuđenje i iščekivanje ako nam je sve nacrtano? Ali sasvim je u redu modernomu čitatelju dati alate koji će mu pomoći da se bolje uživi u tekst, pogotovo ako je star nekoliko tisuća godina.

Može li ekranizacija biti način da se ljudi ponovno zainteresiraju za knjigu? Je li ekranizacija konkurencija knjizi ili njezin najmoćniji marketing?

Vjerujem da joj je upravo najmoćniji marketing. Odjednom ovih dana svi čitaju Homera (ili barem pokušavaju, što je već dovoljno!) kako bi provjerili koliko mu je vjerna ekranizacija, što je moglo bolje – ili što je ispalo baš dobro.

Jedno sam vrijeme čak pokušavala rangirati uspjele ekranizacije knjiga, ali sam se putem izgubila jer mi se kriteriji više nisu činili usporedivima. Neke su ekranizacije vrlo vjerne predlošku, druge ga gotovo potpuno reinterpretiraju, a obje mogu biti izvrsne. Što je za tebe zapravo uspješna ekranizacija? Mora li film sačuvati ono što smo voljeli u knjizi ili je dovoljno da od nje napravi dobro, samostalno filmsko djelo?

Općenito nisam stroga kritičarka ekranizacija i ne mislim da trebaju u potpunosti pratiti predložak. Takva vrsta adaptacije već se odigrala u mojoj glavi tijekom čitanja i od nje mi nema draže. 🙂 Ali volim vidjeti kako su drugi umjetnici shvatili djelo, što su dodali ili oduzeli priči; kako su iz jednoga sjajnog djela stvorili novo! Mislim da je dobra adaptacija ona u kojoj prepoznajemo ključne poruke iz izvornika, ali je ipak možemo promatrati kao samostalno djelo i pritom reći da je dobro. Sjajan je primjer film Clueless, koji je nastao po Emmi Jane Austen, iako na prvu, ako ne poznajete Emmu, to nikada ne biste pretpostavili. U neku ruku to je potpuno nova priča, a svejedno genijalno poentira ono što je i Austen htjela prenijeti čitateljima.

Je li dobra ekranizacija ona nakon koje imamo potrebu ponovno pročitati knjigu?

Svakako! Pa makar to radili s namjerom pronalaženja nedostataka ekranizacije… Svaka izlika za čitanje po meni je dobra.

Čini mi se da se danas do knjige može doći na puno različitih načina – preko filma, serije, društvenih mreža, newslettera, knjižare, book cluba, preporuke prijatelja. Je li danas možda važnije pronaći pravi ulaz u knjigu nego jednostavno ljudima reći da čitaju?

Nikada nije bilo više sadržaja, a nikada manje strpljenja i mira koji nam je potreban za čitanje. Rekla bih da je najvažnije odlučiti da ćemo biti ta osoba koja će svaki dan u ruke uzeti knjigu, barem na nekoliko minuta. Putem ćemo već shvatiti na koji ulaz ući i koje je štivo idealno za nas, samo treba početi.