Marija Lamot: „Poezija nastaje u najintimnijem skrovištu ljudske boli“

Poezija me dovela do Marije Lamot mnogo prije nego što sam doznala da je profesorica filozofije i autorica čak devet pjesničkih zbirki. Upoznala sam je tek objavom njezine najnovije zbirke Vrata koja ne znam otvoriti, koju je ove godine objavila nakladnička kuća Mala zvona. Najprije su me zaustavile njezine pjesme – tihe, misaone i duboko proživljene – a tek su onda došla pitanja koja sam većinom postavila i u ovom intervjuu. Odgovori nisu stigli brzo. Nastajali su mjesecima, kao da su nastavak iste one unutarnje tišine iz koje su nastale i pjesme.

Pred vama nije klasičan književni intervju s kratkim odgovorima i gotovim zaključcima. Ovo je razgovor u kojem se poezija ne odvaja od filozofije, a svako pitanje otvara novi prostor promišljanja o jeziku, prirodi, prolaznosti, tijelu, čovjeku i smislu stvaranja.

Vjerujem da će ga svaki čitatelj čitati na svoj način. Netko će u njemu tražiti tumačenje pjesama, netko filozofsku misao, a netko će se, kao i ja pri prvom susretu s njezinim stihovima, jednostavno prepustiti riječima koje traže vrijeme i pažnju. A možda će se, kako piše Marija, među njima pronaći i poneki suputnik ili sugovornik – „koji plovi istim tokom i njegovo pristajanje znači svečanost.”

Zbirka nosi naslov “Vrata koja ne znam otvoriti” i čitanjem se stječe dojam da se ta vrata ne odnose samo na znanje, nego i na način gledanja. Što Vama znači “ne znati otvoriti vrata” u pjesničkom smislu: je li to granica, zaštita ili početna točka? 

Zbirka pjesama “Vrata koja ne znam otvoriti” preispituje dimenzije trajanja kroz konačnost i nepouzdanost egzistencijalnih svojstava, iskustva graničnih situacija – bolesti, patnje, samoće, smrti, razdvojenosti, krivnje, gubitka stvarnosti u tehnologijom posredovanom društvu, gubitka čovjeka. U pet cjelina – Nevidljivi horizonti bivanja, Sretno doba, Izobličen govor, Nevrijeme, Na suprotnoj strani – poezija kao unutrašnji govor bića prikazuje se kao govor šutnje i prešućivanja, a jezične igre nedostatne su da mu vrate smisao. 

Egzistencijalna iskustva korespondiraju sa sustavno uspostavljenim ništavilom, samoćom pojedinaca i tišinom. Izgubljen odnos spram prirode i svijeta, spram pojedinačnih korijena, spram slobode mišljenja, osjećanja i djelovanja, rezultira neprepoznavanjem stvarnosti i gubitkom volje za stvarnošću, gubitkom vlastitosti i identiteta, vrijednosti i smisla. 

Civilizacijski surogati ne mogu nadomjestiti temeljne ljudske potrebe vezane uz smisao postojanja. Na ova promišljanja iz prethodnih zbirki nastavljaju se promišljanja u ovoj novoj zbircii. Još radikalnije postavlja se pitanje o stvarnosti i izokrenutoj stvarnosti, društvenim konstruktima stvarnosti, simulaciji stvarnosti, ali i o najdubljim ontološkim korijenima stvarnosti, o smislu umjetnosti i mogućoj izrecivosti temeljnih pitanja i odgovora.

Čovjek je konačno biće. Dapače, sve što postoji u iskustvenom svijetu je konačno, sva bića. Konačnost je neupitna. Zidovi, granice, vrata kojima smo okruženi… Tješimo se prijelazima, vratima koja otvaramo i zatvaramo. Teško bi drugačije egzistirali, nego ovako u dijelovima, fragmentarno, ograničeno… Svojim poetskim habitusom čitav život pokušavam slijediti Rilkea, čuti, zapisati, njegov šum s onu stranu zida… otvoriti ta vrata. U svojim pjesmama često spominjem riječ vjetar, to je dah koji otvara i zatvara vrata. Čitav kompleks stvarnosti neistraženo je područje u kojem neprestano metodom pokušaja i pogrešaka otvaramo i zatvaramo vrata. Naviknemo se na otvorena, ali sve više na mnoga zatvorena vrata. Postoje slojevi vrata, unutrašnji i vanjski… teško ulazimo u tuđa područja ili druge teško puštamo da uđu u naša. S obzirom da živimo u društvenom sustavu tu su ulasci i izlasci kroz različita vrata, prvenstveno uspjeha, društveno posredovani. Vrata su prijelaz, mi jesmo dihotomija prijelaza kao što sam napisala u pjesmi “Na suprotnoj strani”: “Bivam u svim bićima/ ovdje, u vremenu potrošenom na brzinu/ i ondje, na suprotnoj strani.“ Svaki iznenadni, nepredviđeni trenutak – vrata su koja ne znam otvoriti.

Temeljni problem, vrata koja ne znam otvoriti je što znači biti. Mi se gubimo u objašnjenjima (što je prisutno kod znanosti), ali temeljnih odgovora nemamo. Sokratovo određenje čovjeka kao znajućeg bića neznanja upućuje na to. Oblikujemo samo ono što mislimo i osjećamo. U tom smislu i pjesma je ono što nemam, ono što uvijek moram započinjati. Prolaznost čini strukturu opstanka pojedinačnih bića. Puno bi strašnije bilo vječno trajati u nepotpunim dijelovima. Svaki proživljen trenutak je dar.

U Vašim pjesmama svakodnevni prizori često postaju mjesta pojačane osjetljivosti – gdje se javlja osjećaj da nešto obično odjednom nosi dodatnu težinu. Kako se kod Vas događa taj prijelaz iz svakodnevice u pjesmu?

Životni vijek provela sam kao učitelj, profesor filozofije, logike, sociologije i etike. U mirovini sam od prosinca 2022. godine. Filozofija je ljubav, poezija je ljubav, zajednička i prisna spram riječi koja teži razotkriti istinu onoga biti, posvećenost istini svega što jest. Filozofija mislima, poezija putem lijepih osjećaja tvore jedinstvo iskustva i mišljenja, dok s druge strane, to je zapravo samo ljudski konstrukt svijeta u kojem živimo, davno izbrojanog vremena i granica prostora, čijim se rubovima kreću naša konačna tijela. 

Grčki predsokratik Parmenid pojavljivanje bića, ljudsko mišljenje kao mnijenje – ono što mi mislimo da jest, određuje kao privid. Riječi u sebi nose proturječje izrecivo – neizrecivo, i utoliko su privid. Riječi postaju nemoćne da govore, da razgovaraju čak i o najbanalnijim stvarima. Umjetne, prividne riječi koje zovemo informacijama, zamijenile su istinske riječi. Ponekad se čine smiješnim ili tragičnim neka pitanja koja postavljamo ili češće ne postavljamo, dok svi zajedno stojimo na rubu svijeta, ponad ništavila. Čini se da poezija nema mjesta u takvom svijetu. Aristotel u svome “Nauku o pjesničkom umijeću” govori o biti tragedije kao umjetničke vrste. Vrlo pojednostavljeno, a u Aristotelovom duhu, rekla bih o biti tragedije – ljudi su tragični zato jer ne znaju što čine, pa stoga promašuju živote. Ali izvođenjem drame, čitanjem i slušanjem poezije, kod gledaoca, slušaoca, otvara se prostor sućuti i katarze, pročišćenja, opraštanja i razumijevanja. To Aristotel vidi kao svrhu umjetnosti – pročišćenje od negativnih osjećaja, svojevrsnu terapiju. Neprestano sama sebi postavljam pitanja o poeziji… o vratima poezije… Što je meni, u mojim godinama, kad su tolika vrata već iza mene, poezija… Zašto još uvijek pišem? Je li to samo stvar društvene afirmacije? Poslužit ću se Heideggerovim rječnikom… Za mene je poezija prostor unutrašnje, vlastite čistine, rasvjetljenje egzistencije, pročišćenje od pritisaka i suvišaka koje nam nameće, zapovijeda svijet; pročišćenje od svega što ne pripada mome biću, a s vremenom sve više, kontemplacija i priprema duše za onostranost, gotovo molitveni odnos spram onostranosti i Boga.

Čini se da je tijelo u Vašoj poeziji važno mjesto pamćenja – kroz prste, krvotok, dodir, hladnoću, bol. Kako Vi doživljavate odnos tijela i jezika u pisanju?

U pisanju pjesama polazim od neposrednih doživljaja. Čovjek je umno (misleće) i tjelesno biće. Kao umno biće pojavljuje se u osjetilnom (tjelesnom) iskustvu. Osjetilnost je svojstvo života, svojstvo svih živih bića. Umnost je svojstvo koje pripada samo čovjeku. U poeziji umnost se iskazuje kao ljepota. Pjesma nastaje u trenutku začudnosti, egzistencijalne otkrivenosti, pročišćenosti i redukcije od svakodnevnih pritisaka. Neposrednom osjetilnom doživljaju: pogledu, dodiru, boli, pjesma daje oblik. Umjetnost, poezija nije stvar sadržaja, već oblika (forme). Kao djevojčica zastajala sam i promatrala, uživljavala se u situacije, osluškivala… kontemplirala iako nisam znala što to znači. U meni postoji iskonsko čuđenje i divljenje spram postojanja svijeta i bića. Volim Celanovu misao – pozornost je prirodna molitva duše. Dok mogu vidjeti lijepo, osjećam se živom. Istovremeno vidjeti i biti, iskusiti ono što se otvara pogledu. To je prisutno i u rascjepu onoga što jest i što mi mislimo da jest. Svi mogući misaoni konstrukti koji nas određuju kroz stvarnost zastiru smisao onoga biti. Pokušaj ulaženja, stapanja s bitkom drugih bića kroz tiho motrenje prisutan je u svim mojim pjesmama, no to izražavam poetski putem slika, a ne pojmovno.

U više pjesama priroda nije idilična, nego živa, ponekad i nelagodna ili prijeteća. Što Vam znači priroda u pjesmi? Predstavlja li Vam ona više prostor utjehe ili prostor istine?

Osluškivanje i dosluh s prirodom koja je početak i temelj svakog pojavljivanja bića, neprestano je prisutno u mojim pjesmama. Ona nam omogućuje koegzistenciju s drugim bićima koja nisu proizvod naše djelatnosti. Ona nam omogućuje čistu neposrednost bivanja. Nasuprot njoj svijet koji sami stvaramo, naša konstrukcija svijeta, proizvodi naših djelatnosti, kojima preoblikujemo prirodu, mnoštvo bića koja uvodimo u bitak prirode, tu mislim prije svega na tehnološka posredovanja, otuđuje nas od prirode, čini odsutnima i dovodi do zaborava. Opasnost koja dovodi sam opstanak u pitanje.

Priroda (physis) temelj je filozofskih promišljanja (metafizike) u počecima grčke filozofije, a čovjek kao kozmičko biće ujedno je dio prirode. U tom smislu priroda je lijepa, veličanstvena i strašna. Razvoj znanosti u novovjekovlju prirodu postavlja kao predmet (objekt) istraživanja i preoblikovanja putem tehnologije. Priroda prestaje biti oikos, obitavalište te čovjek gubi životni prostor kao prostor suživota s drugim prirodnim bićima.

Pjesme poput “Neću se baviti poezijom” sugeriraju povratak svakodnevnim poslovima, gotovo odustajanje od “velike” poezije. Pjesma “Gledala sam šumu očima slikara” otvara pitanje pogleda – što se mijenja kada se promijeni oko kojim se gleda svijet. U više pjesama može se naslutiti da za Vas nema jasne granice između unutarnjeg i vanjskog, nego da je ona stalno propusna i nestabilna. Kako vidite taj odnos stapanja vanjskog svijeta i unutarnjeg doživljaja u pisanju? Kako gledate na odnos između poezije i stvarnog života? Gdje završava poezija, a počinje život?

Poezija nastaje u najintimnijem skrovištu ljudske boli, kao utjeha i krik, kao jutarnje buđenje u kojem moramo ispočetka krenuti u često apsurdne svakodnevne pothvate, najčešće se pri tom odričući sebe i svega što jesmo, osjećamo i mislimo, stavljajući životne maske usmjerene protiv nas samih. U nečujnom kutku otpora plače poezija, riječi kojima je uskraćeno da budu izrečene, život kojem uskraćujemo življenje. Poezija je unutarnja borba da zadržimo sebe, da opravdamo smisao buđenja i postojanja. Poezija je put kojim prolazimo od točke do točke nepripadanja, rijetke stvari koje nas osnažuju mirom, istinski susreti s bićima na putu, prostor otvorenosti i čistine za trajanje. Tišina koja nas oplemenjuje, slutnja koja nas nadahnjuje. Poezija to su riječi iz najdublje nutrine koje zabljesnu u pojavnim stvarima i oblikuju ih mjerom ljepote i pripadanja, određujući na taj način duhovno, ali i zbiljsko, zajedništvo sviju bića istovremeno zatečenih u prostoru i vremenu. Unutrašnja nužnost autentične egzistencije. Prostor moje poezije je samoća, kristalna jasnoća pojedinačnih samotnih stvari, prostor brijega, šume, noći, šutnje, slušanje otkucaja mojeg i srca drugih, mišljenje i pamćenje. Svijet koji se nevidljivo talasa iza teških zavjesa pozornice na kojoj se prikazujemo. Spiritus movens onoga što jesam, ne samo po svojim zamislima, već kao kreacija stvorenja, emanacija iz najdubljeg izvora svjetlosti.

Ovu pozornicu, ovaj svijet kao na Dalijevim slikama nastojimo poduprijeti nebrojenim štakama sigurnosti. Ovaj svijet na staklenim nogama, ovo mjesto ljudske nesreće i nesigurnosti obavijeno krinkama uspjeha, nije mjesto poezije. To su samo razmeđa na kojima stojimo kao ubogari željni prihvaćanja i ljubavi. Željni da drugi uđu u prostore naše skritosti. Zbog toga je umjetnost govor, komunikacija toliko nečujna da rijetko pronađe put ulaženja u prostor nečijeg sluha i duha. Pa ipak to neprestano pokušava; riječi se traže u mogućnosti razumijevanja, priopćavanja… Plovidba koritom riječi, brodovi riječi željni putnika – ove pjesme, razgolićuju iskustva, njihova orijentacija teško prati smjer kretanja i često znači izgubljenost, bolnu ogoljelost. Katkad se ipak pojave suputnici, sugovornici koji plove istim tokom i njihovo pristajanje znači svečanost. Ne želim umisliti da sam zato jer pišem drugačija, vjerujem da pišem zato da bih bila što sličnija svim ljudima u onom najtananijem srhu čovječnosti zastrtom iluzijama svijeta. Kada pišem „neću se više baviti poezijom“ zapravo pišem, u potpunosti ću živjeti poeziju.

Ovim odgovorom pokušala sam odgovoriti na više vaših pitanja. Poezija, ljepota proizlazi iz ljudske sposobnosti viđenja lijepog, kao unutrašnje svojstvo oblikovanja i pokušaja otvaranja vrata koja je teško ili nemoguće otvoriti bilo s ovu stranu, bilo s onu stranu zida koji razdvaja stvari.

„Poezija – to je obred prisutnosti nesigurnim trenucima, iluminacija što nas povremeno obasjava iz našeg izvora. Pokušavam govoriti o ljepoti koja smiruje dnevne nemire, patnje i depresije. Lijepo nije (danas, a kad je bilo?) očigledno. Ono se skriva u pukotinama, uskim prolazima prenatrpanog životnog prostora i vibrira nasuprot bićima, određujući frekvencije disanja, daha i duha. Sve što sam napisala ukradeno je iz golemog kompleksa neproživljenog života. Možda samo iluzija prevladane stranosti i otuđenosti, rub na kojem stoji treperava, iscrpljena i gotovo nepostojeća ljudska duša.

To je ujedno i mogućnost slobode, mogući iskorak iz zadanosti svijeta.“

To sam zapisala u jednom eseju o poeziji.

S druge strane poezija je svjetlost, rasvjetljenje egzistencije, zapisivanje trenutaka, kako ne bismo ostali u čamotinji iza zatvorenih vrata i zaboravili da jesmo, da bili smo.

Pjesma koju bih ja istaknula kao sažetak svega o čemu sam pisala ovdje u ovom tekstu, o čemu govorim i što je metafizički temelj ovostranih i onostranih vrata…

Bijelo

Mlijeko, sir, ljiljan, iris, gladiola.

Gledanje oblaka iz aviona.

Ledena voda, snijeg od studenog do ožujka.

Vrhovi Alpa, vapno kojim zasipaju mrtva tijela

u zajedničkim grobnicama. Bijeli jezik u bolesti.

Bijela riječ šutnje. Zamišljam bijelo srce i bijelu krv.

Bijeli obraz smrti u bijeloj pjeni oluje.

Bijeli zid plača. Bijela kost povijesti.

Bijela noć bez ljudi.

Bjeloočnica je ovratnik u pogledu

lutajućeg pjesnika kojem bijela prašina

ostaje na stopalima.

Bijeli tanjur budističkog redovnika.

Bijeli list papira, tabula rasa.

Bijelo zvono prisjećanja u idejama razuma.

Poezija je tvrd, bijeli kamen.

Crtež ljubavnika na bijelom pergamentu.

Bijela gljiva prekrit će svijet.

Slušati ispod bijelog stabla neispjevane pjesme.