Otvorena kritička retrospektiva Naste Rojc
U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu otvorena je izložba slika Naste Rojc, jedne od prvih akademski školovanih slikarica u Hrvatskoj. Inicijatorica osnutka Kluba likovnih umjetnica ostat će zapamćena kao poticateljica „ženskog“ slikarstva u hrvatskoj umjetnosti prve polovine 20. stoljeća. Povod ovoj izložbi bile su dvije velike slikaričine obljetnice – 130. godišnjica rođenja i 50. godišnjica smrti. Ovom kritičkom retrospektivom umjetnica se vratila na početak, mjesto gdje je, uz Salon Ullrich, održala svoje samostalne izložbe. Dok je tijekom života i bila prisutna na izlagačkoj sceni, nakon smrti ona pada u zaborav. Potrebu da se ponovno predstavi hrvatskoj javnosti podržala je činjenica novootkrivenih dosad neizloženih portreta iz privatnih zbirki.
Svoje umjetničko obrazovanje počinje u privatnoj školi Otona Ivekovića u Zagrebu, nastavlja u Beču u Umjetničkoj školi za žene i djevojke i Münchenu gdje upoznaje pripadnike tzv. “Minhenskog kruga”. Nakon izobrazbe počinje izlagati ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe. Njezino stvaralaštvo prolazi faze akademskog realizma, naturalizma, simbolizma, naturalističkog plenerizma, impresionizma i postimpresionizma te naposljetku slika u duhu socrealizma.
Iako su realistični, njezini pejzaži nisu samo preslika stvarnosti već imaju i notu ekspresije. Ona prenosi svoje trenutne osjećaje koje u njoj izazivaju ta mjesta, ti gradovi, more i priroda. Detaljima, pogotovo osunčanjem pojedinih dijelova slika stvara dojam topline i emotivnosti čemu je Nasta uvijek težila. Malo je ljudi koji su na pravi način uočili njezinu individualnu komponentu. Nastino stvaralaštvo usko je povezano s njezinim emotivnim bićem što i sama potvrđuje u knjizi sjećanja iz života: „Slike su listovi dnevnika mog duševnog raspoloženja“. Mnogo se toga u njezinom životu kosilo s kanonima i nepisanim pravilima društva kojemu je pripadala. Nekonvencionalni brak s Brankom Šenoom, koji je i sam bio slikar i koji ju je zaprosio slikom, sklopila je na očev nagovor. Mnogo toga u njezinim gledištima i nazorima, ponašanju i stilu života nije se sviđalo ljudima malograđanskog morala. Tolerantna, pravdoljubljiva, ali samosvojna i nesputana, s time se hrabro sukobljavala i posvjedočila svoj avangardizam.
Krećući se od svojih pejzaža i mrtvih priroda do građanskih portreta i raznolikih autoportreta, povremeno bi iskoračila u modernizam, dokazavši da joj ni on nije stran. To što na njemu nije inzistirala ne govori o njezinoj nesposobnosti prilagođavanja vremenu, nego o samostalnosti i držanju do svojih uvjerenja umjetničke naravi kojoj je tako odgovaralo. Posebnu dionicu u njezinu opusu čine upravo autoportreti uz naglašeni introspektivan karakter. Tako u antologijskoj slici Autoportret s puškom ističe snažnu androginost vlastita lika, podcrtavajući tradicionalno muške karakterne osobine koje se kriju u svakoj ženi. Svojim iskoracima bila je ispred svoga vremena i ovom izložbom predočena je sva raskoš talenta ove slikarice, njezina važnost i vrijednost.
