Baka je plesala na kiši (T. Teige): Što nasljeđujemo od svojih predaka

Baka je plesala na kiši prvi je roman norveške spisateljice i televizijske voditeljice Trude Teige preveden na hrvatski jezik, koji je autorica nedavno predstavila i na festivalu Vrisak u Rijeci. Temeljena na stvarnim povijesnim događajima, ova priča o trima generacijama žena otvara pitanja obiteljskog srama, tabua i prešućenih istina koje se prenose s koljena na koljeno. U njezinu je središtu i ona privlačna ideja da ljubav i istina imaju iscjeljujuću moć i da daju snagu za prekinuti krug šutnje. Voljela bih vjerovati da je to doista točno, pa hajdemo biti optimisti.

Mnogo sam puta odlučila ne pisati o pričama koje me tako lako uvuku u prostor iz kojeg ne mogu jednostavno izaći, ali tada mi se u rukama stvore knjige poput ove, knjige koje mi ponovno otvore pitanja o vlastitom identitetu, obiteljskoj povijesti i svemu onome što nasljeđujemo, a da toga često nismo ni svjesni. Što zapravo dobivamo od svojih baka i majki? Osim fizičkih obilježja, običaja i priča koje se prenose s generacije na generaciju, nasljeđujemo li i strahove, obrasce ponašanja, načine na koje volimo i branimo se od svijeta?

Možemo li naslijediti i ono o čemu se nikada nije govorilo? Ponekad mi se čini da upravo ono što pokušavamo izbjeći pronalazi načine da se ponovno pojavi u našim životima, čak i kada vjerujemo da smo se od toga odmaknuli.

U svim je obiteljima nešto

Tijekom čitanja zapisala sam rečenicu iz ovog romana koju izgovara Otto Adler, njemački okupator u kojeg se zaljubila Norvežanka Tekla usred Drugog svjetskog rata: „U svim je obiteljima nešto.” Jednostavna, gotovo usputna rečenica, a opet dovoljno široka da u nju stanu čitave obiteljske povijesti. Možda doista u svakoj obitelji postoji nešto o čemu se ne govori. Nešto što je bilo prebolno, sramotno ili opasno izgovoriti u vremenu u kojem se dogodilo; nešto što je s vremenom potisnuto, ali nije nužno nestalo.

Sjećam se, jednom sam, potpuno obeshrabrena, svoju majku upitala zašto ne možemo biti normalna obitelj? Rečenica koju je izgovorila žena od četrdeset godina zvučala je toliko dječje naivno da sam ušutjela čim je odzvonila u prostoru. Ideje koje imamo o tuđim životima, poznavajući samo vlastiti, ako ih ne propitujemo, mogu voditi u fantaziju, a ja sam oduvijek bila sklona sanjarenju.

Uvijek postoji nešto neizgovoreno što poput oblaka stoji nad našim životima i onda se pitam koliko toga u svakodnevnim odnosima i odlukama doista primjećujemo, a koliko nas vodi neka nesvjesna sila? Pomislim tada na onaj meme koji kruži internetom, o šibicama koje dogore i onoj jednoj koja nije u ravnini – onoj koja se nije zapalila i koja je prekinula taj ciklus.

Možemo li si mi onda dopustiti preokret, odabrati drukčiji život i prekinuti obrazac koji se prenosio generacijama, a da pritom ne osjećamo krivnju, sram ili onaj grozan osjećaj da smo izdali vlastite obitelji ako ne pričamo istu priču? Takvi su likovi Trude Teige. Pratimo život žene koju vodi njena trauma i vraćamo se u prošlost i mladost bake, majka je suviše bliska da bi mogla isključiti rane koje je nanijela. Tek negdje na sredini romana prepoznajem obrasce.

U potrazi za vlastitim identitetom

Istraživanje vlastitog identiteta i susret s obiteljskim nasljeđem otvorili su mi upravo takva pitanja. Kada pokušavamo razumjeti sebe, prije ili poslije počinjemo se pitati i tko su bili ljudi prije nas, što su proživjeli, čega su se bojali, i koliko je ono što danas nosimo u sebi povezano s njihovim iskustvima, a koliko s našim vlastitim životima i izborima. U takvoj potrazi često raspolažemo tek fragmentima: ponekim dokumentom (kao što u ovom slučaju Juni, Teklina unuka, pronalazi fotografiju svoje bake i njemačkog vojnika), obiteljskom anegdotom, usputnom rečenicom ili sjećanjem koje je s godinama promijenilo oblik.

Pokušavamo povezati te dijelove i rekonstruirati živote ljudi, a kada dokaza nema, kada su svjedoci umrli, tada je granica između povijesti i naše predodžbe o njoj prilično nejasna. Praznine popunjavamo pretpostavkama, zamišljamo kako su se naši preci osjećali i pokušavamo razumjeti njihove postupke iz vlastite perspektive. Na neki način stvaramo autofikciju: priču koja nam pomaže da razumijemo sebe, ali koja ne mora u svakom dijelu odgovarati onome što se doista dogodilo.

Obiteljska priča u širem kontekstu

„Ne želim razmišljati. Želim znati”, još je jedna rečenica koju izgovara Otto. U njoj je ona potreba da se odmaknemo od nagađanja i obiteljskih verzija prošlosti koje smo prihvatili kao činjenice. Želimo znati što se dogodilo, a ne samo vjerovati u ono što nam je ostavljeno. Teige obiteljsku priču smješta i u širi kontekst povijesti, rata, nacizma, ideologije i nasilja. Čitajući o prošlosti, teško je ne pomisliti na vlastiti prostor i povijest Balkana. Priča koju je ispisala Teige nije se događala samo u Njemačkoj ili Norveškoj, i posljedice takvih povijesnih prelamanja nisu prestale onda kada je rat završio. One su se nastavile u obiteljskim sjećanjima, u ophođenju, u svemu onome što se prepričavalo i u onome što se namjerno prešućivalo.

Dok sam pokušavala razumjeti vlastitu obiteljsku povijest, saznala sam da je čak i osamdeset godina poslije rata neka pitanja i dalje teško otvoriti jer nas suočavaju s činjenicom da naše obiteljske priče možda nisu onakve kakvima smo ih zamišljali. Moje seosko groblje prepuno je starih kamenih nadgrobnih ploča s njemačkim imenima, zapuštenih grobova o kojima nitko više ne brine, ali o progonu Nijemaca s područja Podravine još uvijek nije moguće dobiti puno informacija. Postoje tek neki zapisi u župnom uredu, progonitelji možda nisu živi, ali njihovi potomci jesu. U takvim pričama postoje žrtve, ali i počinitelji.

Ponekad su naši preci bili jedno, ponekad drugo, a ponekad o njihovim životima znamo premalo da bismo ih mogli jednostavno smjestiti u unaprijed određene kategorije. Suočavanje s prošlošću zato zahtijeva i hrabrost i oprez. Nismo odgovorni za postupke svojih predaka, ali jesmo odgovorni za to kako se prema njihovim postupcima odnosimo. Hoćemo li ih prešućivati, opravdavati ili pokušati razumjeti, čak i kada je ono što otkrijemo u suprotnosti s pričom koju smo gradili o sebi i svojoj obitelji godinama?

Promišljanje o zlu i osveti

O takvim pitanjima promišljaju i likovi u Teigeinu romanu, a posebno me zaustavilo promišljanje o zlu i osveti. Pišući o masovnim samoubojstvima njemačkih obitelji u Demminu 1945., uoči dolaska sovjetske vojske u nacističku zemlju, upoznaje nas s manje poznatim činjenicama iz Drugog svjetskog rata te objašnjava utjecaj nacističke propagande. Zašto ljudi čine stvari za koje su možda nekoć vjerovali da ih nikada ne bi mogli učiniti? Kako bol postaje opravdanje za nanošenje nove boli, a osveta se počinje doživljavati kao pitanje časti ili pravde?

U takvim krugovima svaka strana može vjerovati da samo uzvraća ono što joj je učinjeno. Razumjeti kako nastaje zlo ne znači opravdati ga, ali možda ga možemo pokušati zaustaviti ako puno više uronimo u razumijevanje mehanizama koji ljude vode prema nasilju, mržnji i dehumanizaciji drugih. Zanimljivo mi je, pritom, kako sam baš nakon čitanja ovog romana u ruke uzela antologiju suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije koju je priredio Damir Šodan. Podosta pjesnika generacije mojih roditelja piše o posljednjem ratu i o toj boli, časti, osveti, patnji, moralu. Možemo li doista razumjeti iskustva ljudi koji su preživjeli takve stvari – ljudi koji su tek prestali biti djeca?

Kako učimo iz tuđih iskustava?

Ponekad se uhvatim u razmišljanju o tome kako teška vremena stvaraju ljude koji nauče izdržati mnogo toga, a kako oni koji dolaze poslije njih možda više ne moraju razvijati iste načine preživljavanja. Generacije koje su iskusile rat, oskudicu ili gubitak često žele svojoj djeci osigurati život kakav same nisu imale. U toj želji ima ljubavi, ali možda i nečega što se ne može sasvim predvidjeti: kako djeci prenijeti mudrost stečenu u teškim vremenima, a da im istodobno ne prenesemo strah, šutnju i uvjerenje da se bol mora podnositi bez pitanja? Ne vjerujem da patnja nužno čini ljude snažnijima, kao što ni sigurnost sama po sebi ne čini ljude slabima. Pitanje je što iz svojih iskustava uspijemo naučiti i što od toga ostavljamo onima koji dolaze poslije nas.

Nije dovoljno samo istraživati prošlost. Važno je i odlučiti kako ćemo živjeti sa saznanjima do kojih dođemo. Naslijeđena krivnja nije isto što i naslijeđena odgovornost. Ne moramo nositi krivnju za živote koje nismo živjeli, ali možemo preuzeti odgovornost za vlastite postupke, za vrijednosti koje zastupamo i za način na koji se odnosimo prema drugima.

Možemo postavljati pitanja koja su naši preci izbjegavali, priznati ono što ne znamo i pokušati ne prenositi dalje ono što je nekada drugima nanosilo bol. Otvorenost prema ljudima čija se iskustva i uvjerenja razlikuju od naših pritom ne znači da moramo odustati od vlastitih moralnih načela. U ovom vremenu jačanja ekstremnih stavova to je nužnije nego ikad prije.

Najteža poruka romana

I tako dolazim do možda jedne od najnježnijih poruka romana koja se krije upravo u njegovu naslovu – baka je plesala na kiši. U toj slici ima nečega prkosnog i istodobno blagog. Kao da nas podsjeća da život nije samo ono što smo preživjeli, nego i ono što smo, unatoč svemu, uspjeli sačuvati u sebi.

Ne moramo uvijek i svima otvarati najteže dijelove vlastitih života. Ne moramo svaku ranu pretvoriti u priču koju smo spremni podijeliti sa svijetom, ali možemo (na)učiti biti nježniji prema sebi, pronaći male stvari koje u nama ponovno zapale iskru, donesu mir i podsjete nas da postoji nešto čemu se možemo radovati. To je pronalaženje vlastitog načina plesanja na kiši. A kad treba razgovarati o teškim stvarima, onda treba razgovarati i dijeliti. To je život vrijedan življenja.

Ovaj roman objavile su Petrine knjige, a s norveškog prevela Anja Majnarić.