Ljubavna odiseja Tatjane Božić – 'Muškarci, oh muškarci.'
U utorak, 2.12. u Cineplexxu je održana svečana premijera filma Ljubavna odiseja na kojoj je prisustvovala i redateljica Tatjana Božić, otvorivši put ka shvaćanju filma s nekoliko uvodnih riječi, ali i s upozorenjem kako je htjela proizvesti jednu izraženiju emociju kod nas-tugu. Za stvaranje malo intimnije atmosfere bio je zadužen i Leon Lučev odrecitiravši pjesmu Kukavica, koju je prvotno opjevao Zdravko Čolić; čovjek za kojega se Tatjana mislila udati.
Kao mlada odlazi iz Hrvatske u Moskvu zbog očeva posla, tinejdžerska platonska ljubav ostaje u rodnom Karlovcu a onda započinje ona fatalna. Četiri godine provodi s Pavelom u svojoj ‘ruskoj noveli’. Pavel joj ne nosi cvijeće nego začinsko bilje i čita klasike, Pavel ju je javno volio na stepenicama lokalne zgrade, Pavel je bio njena prva ljubav, Pavel ju je ostavio zbog druge s istim imenom. Ljubav je način da se osjeti svemir,sjedinjena je, kada voli muškarca ona voli život,osjeća ga.
No film tako ne počinje. Film počinje u sadašnjosti i vraća se u prošlost, u ljubavnu odiseju. Nakon Pavela upoznajemo još četiri bivše ljubavi iz Moskve, Zagreba i Londona. Da bi pronašla istinu ona posjećuje bivše ljubavi i postavlja im pitanje: “A dobro, što je to meni falilo, da samo na kraju prekinuli?” Koristi se vrlo poseban dokumentaristički prikaz. Film uistinu nastaje cijeli život i to na vrlo neposredan način. Kamera je treća osoba njenih odnosa. Montažni pristup koji je upotrijebljen, u početku je naporan, ali kako se film razvija uočava se njegovo pridonošenje kvaliteti. I tako kroz kameru voajerski promatramo emocionalna vrludanja u ovoj tragi-komediji.
Ne samo da kroz njene odnose možemo mnogo naučiti o vlastitima pa je ovaj film onda i edukativan nego je finoća humora tolika da se smijemo vlastitim kulturološkim obilježjima pa onda i tuđim. Kada s Rogierom,Nizozemcem, ocem svoga djeteta, sustanarom (sadašnjim ili bivšim saznat ćete u filmu) započne svađa, on se poziva na njen ‘ balkanski mentalitet’ prozivajući je jer ‘glumi žrtvu’. Tatjana zatim odlazi na obiteljsko okupljanje Nizozemaca koji pjevaju stojeći u krugu velikom kao prostorija dok ona stoji izvan njega gladna i u kulturološkom šoku. Sljedeći kadar postaje odojak na ražnju, hrvatska obitelj u skromnom dvorištu, muškarci vani uz meso, žene u kući s djecom uz kavu. Kontrasnost je izazvala najveću provalu smijeha kod publike pa se može reći da joj je ovo najuspjelija ironija.
Polarnost je očita i u izgubljenosti u ukorijenjenim patrijahalnim običajima i brojnim savjetima i sugestijama hrvatskih majki o ženinom položaju u kući te borbi za vlastiti osjećaj sreće i utočišta.
Plošnost nije nešto što se nalazi u ovom filmu. Tatjana se ne libi otkriti one ružne stvari o sebi, pokazuje golemu iskrenost i prihaćanje toga tko i što je.Iz mnogo hrabrosti su satkane ove scene. Ona se ne suzdržava kad treba izliti sve emocije nekome u lice, kada treba uzeti odmak i nasmijati se sam sebi jer smo pretjerali. Mogu reći da ušla u srž stvarnosti- tako ozbiljna kada ju proživljavamo a tako gorko-slatka kada je se sjećamo.
Kako film ne bi bio samo o muškarcima, žene su dobile svoj glas. Neke su bile samo lica koja su sramežljivo gledala u kameru, neke su bili aktivne sudionice u formiranju stavova, a neke su dale zadnji značajni utisak u ovoj priči o traženju ljubavne svijesti i da bi došli do usklika ”Želim dobar i miran život s čovjekom koji me voli!”
Tatjana je zaista obogatila našu kinematografiju svojim jedinstvenim stilom, svježim pogledom na vrijeme u kojem živimo i hrabrim suočavanjem sa svakodnevnim mini tragedijama.
