Albumi kojima se uvijek vraćamo: Eva Juraški

Albumi su nešto što konzumiram na tjednoj bazi, usudila bih se reći i na dnevnoj bazi, kada mi obaveze to dopuste. Uvijek nastojim biti u tijeku s aktualnim glazbenim izdanjima i zbilja poslušam mnogo albuma godišnje.

Međutim, kako u životu, tako i u glazbi, ne “kliknete” baš sa svakom osobom koju susretnete, niti vam se svaki album toliko svidi da ga nastavite slušati kroz godine. Velik broj albuma poslušam samo jednom, neke još poneki put, a u ovom tekstu ću se pozabaviti samo s onim albumima koji su iz više razloga uvijek tu uz mene i kojima se uvijek rado vraćam.

Depeche Mode – „Songs of Faith and Devotion” (1993.)

Kad god pustim ovaj album, dajem si slobodu reći, benda mog života, svaki put se upitam kako je ovo malo remek-djelo nastalo. Singlovi Walking In My Shoes i In Your Room me prate još iz srednjoškolskih dana i uvijek bih im se rado i redovito vraćala u emotivnijim periodima života.

Album je, kako mu i sam naziv sugerira, prožet temama patnje, požude i neuzvraćene ljubavi koje okupiraju čovjekovu dušu. Stihovi, „You’ll stumble in my footsteps, Keep the same appointments I kept If you try walking in my shoes”, toliko su mi se urezali u pamćenje da su s vremenom postali na neki način dijelom moje životne filozofije.

Stvoren nakon njihovog planetarno uspješnog albuma „Violator”, koji je ujedno za Depeche Mode značio i probitak u mainstream, svi su očekivali da će bend nastaviti sa synth-pop zvukom i melodijama. Međutim, na „Songs of Faith and Devotion” došlo je do stilskog preokreta u nešto tvrđi i mračniji zvuk inspiriran grunge pokretom, koji se neodoljivo miješao sa soul i gospel elementima.

Album je pratila turneja „The Devotional Tour” koja je po meni najbolja njihova turneja, unatoč tome što je Depeche Mode tada bio na rubu raspada zbog  problema Davida Gahana s teškom ovisnošću o drogama.

Znam da zvuči malo neumjesno, ali dojma sam da su upravo ti problemi izvukli iz Gahana ono umjetnički najbolje, a pod “najbolje” mislim na njegovu emotivnu vokalnu izvedbu na pjesmi Condemnation u kojoj se osjeti istinska bol. Ujedno, to je i posljednji album koji je nastao u sastavu s Alanom Wilderom, nakon kojeg bend ipak postaje siromašnijim za jedan zvukovni segment.

My Bloody Valentine – „Loveless” (1991.)

Za nekoga je ovaj album samo pozadinska buka istovjetna onoj koju proizvodi usisivač, ali meni predstavlja skup najboljeg što gitara kao instrument može ponuditi. Ovaj jako neobičan i uhu nepristupačan album hipnotizirao me otkada sam ga prvi put čula i sjećam se kako sam ga opsesivno puštala nekoliko uzastopnih večeri, kada bih se zavalila u krevet sa slušalicama.

Pretpostavljam da mi se čak sluh neznatno oštetio slušanjem jer se ovaj album mora slušati glasno, kako bi se osjetio i najsitniji detalji na njemu. Kad se na tako grub zvuk pokuša stopiti vokal koji samo što ne iščezne, mekan poput paperja, nađem se u sedmom nebu u vlastitoj sobi bez upotrebe ikakvih supstanci.

S vremenom sam album odvojila za posebne trenutke i posebne ljude za koje znam da će ga uspjeti poslušati do kraja. Najviše ga volim slušati u cijelosti, ali moram priznati kako često znam uzastopno ponavljati Only Shallow i Sometimes kao samostalne pjesme. Sometimes mi je uvjerljivo najdraža pjesma s albuma i s razlogom ju je Sofia Coppola odlučila uvrstiti na svoj ponajbolji film „Lost In Translation”.

„Loveless” je jedan od najhvaljenijih albuma od strane kritike, jedan od rijetkih koji drži Pitchforkovu desetku, a da pritom i dalje puno ljudi ne zna da je taj album uopće snimljen.

Zanimljiva je činjenica da je „Loveless” i dan danas najskuplji nezavisan album ikad snimljen. Možda baš i zbog tog vrtoglavog troška snimanja, koji se procjenjuje na 480.000 britanskih funti, album i dalje zvuči vrlo svježe u usporedbi s mnogih svojim suvremenijim konkurentima. Ovaj mi je album istovremeno i otvorio vrata prekrasnog shoegaze i dream pop svijeta iz kojeg nikada neću izaći.

Broadcast – „The Noise Made By People” (2000.)

Nešto slično kao za ranije spomenuti „Loveless” vrijedi i za „The Noise Made By People”. Hipnotizirao me, na jedan drugi način. Klaustrofobični i sablasni zvukovi su ono što mi čini ovaj eksperimentalni dream pop album toliko posebnim. Naravno, tu je i vokal nikad prežaljene Trish Keenan, tako lagan, pomalo hladan, a s druge strane udoban kao najmekši pokrivač.

Album je dovoljno mističan da bi dobro funkcionirao kao filmska glazba A24 horor filmova ili pak znanstveno-fantastičnog žanra zbog svog primarno futurističkog zvuka. Ovaj album odlično funkcionira u hladnije doba godine, tijekom sumornih kiša i snježnih dana. Bilo u šetnji kvartom ili u kućnoj atmosferi sjedeći uz prozor sjedeći držeći u ruci šalicu vruće kave ili čaja.

Savršeno produkcijski ujednačen, ovaj album je jedno sonično iskustvo uz koje vrijeme jednostavno proleti i nerijetko sam ga znala ponovno slušati. Dosta stvari na njemu mi izaziva trnce, a prvenstveno su to pjesme Look Outside i Until Then koje to učinkovito postižu svojim noise dionicama i jekom vokala.

Beach House – „7” (2018.)

Opis iskustva ovog albuma mi je bio najizazovniji zadatak od svih 5 albuma koje spominjem. Razlog tome je taj što ne postoji album sastava Beach House koji nije u mojoj regularnoj rotaciji. Reći ću komotno da me nikad nisu razočarali svojim izdanjima. Njihove albume mijenjam po godišnjim dobima i raspoloženju, a statistički mi je „7” najslušaniji. U Beach House sam se zaljubila kroz „Bloom”, a potvrda te ljubavi je stigla kroz njihov pretposljednji album, meni uvijek uistinu sretnu „7”-icu. Možda je do toga što prste u albumu ima i Alan Moulder, koji je miksao ovaj album, kao i ranije spomenuti „Loveless”.

Album je bez pretjerivanja mračan, i to u svim segmentima. Tematski se bavi problematikom položaja i prava žena kroz povijest te često pogubnom veličanju ljepote i privlačnosti koje su ih dovodile do slomova. Tako je pjesma Girl of The Year dobila jednu od najtragičnijih ženskih figura, Edie Sedgwick, koja je poslužila i kao inspiracija za vizual naslovnice.

Tekstovi su dovoljno apstraktni da mi svaki put pobuđuju neke nove ideje, s druge strane dovoljno su osobni da ih vežem uz neke svoje trenutke i uspomene. Sve to je upakirano u psihodelični shoegaze zvuk nekonvencionalne strukture. Najviše su me se dojmile minimalistička Black Car, post-rock stvar Dive, spiritualna L’Inconnue i pop numera Lemon Glow. Bend je u 47 minuta odlične glazbe sumirao impresivnu lepezu žanrova.

Blur – „Parklife” (1994.)

Kao što se iz priloženog vidi ne krijem svoju ljubav prema mračnom zvuku, ali u svakom pravilu se nađe pokoja iznimka. S kim drugim napraviti iznimku nego s Blurom, jednim od rijetkih izvođača kojih se sjećam iz svojeg najranijeg djetinjstva. Njihove vrckave melodije ostale su mi u uhu još od tada, da bih kasnije kao tinejdžerica prionula u detaljnije istraživanje Britpopa i ovog benda. Zanimljivo je to kako je ljubav prema Oasisu splasnula, kao i ljubav prema velikoj većini tinejdžerske glazbe, ali Blur je ostao uz mene cijelo vrijeme. Razlog tome je (između ostalog) i ovaj kultni album koji slavi Veliku Britaniju na prilično satiričan i ciničan način.

Na Girls & Boys redovito uvijek skačem, gdje god ju čujem, a Parklife mi je nezaobilazna stvar za proljeće kada nastojim što više boraviti u prirodi. Uostalom, kako sam tekst kaže, „Confidence is a preference for the habitual voyeur of what is known as (parklife)!”, a taj stih smatram jednim od najbritkijih ikad u pjesmama.

Ovaj konceptualan album prepun je pjesama koje prikazuju sasvim tipične trenutke iz života Britanaca, poput slavljenja praznika Bank Holidaya, uvijek problematične britanske poštanske službe, naslađivanja s Amerikancima i slično. Album ima sve potrebno da me redovito uspije razvedriti, čak i na najgori mogući dan.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.