Istaknuto
19.01.2022.

Vrijeme čitanja: 2 minute Sredina siječnja podsjeća nas na proljeće vedrim vremenom, ali i živahnim izdanjima koji najavljuju glazbeno osvježenje u 2022. godini.

19.01.2022.

Vrijeme čitanja: 11 minute Razbijamo predrasude i upoznajemo drugačije kroz prozor u supkulture. Axl Sixxteen predstavnik je emo subkulture koju je podredio svojim razmišljanjima, a u razgovoru s Goranom Terzićem približio nam je svoj svijet.

Knjige

“Divni svijete, gdje si” (S. Rooney): Anksiozni milenijalci u jednom od svojih boljih izdanja

02.12.2021. Mateja Vukmir
Vrijeme čitanja: 4 minute

Dragi svijete,

sredovječne žene u Oprah showu uvijek su obećavale zrelost. Uvijek su se hvalile samopouzdanjem i samosviješću koje žena stekne u kombinaciji s prvim borama, ali ja još uvijek čekam. Još uvijek čekam tu odraslu mene koju neće zaglušiti tvoja buka, čije ideale neće pokoriti briga za neplaćene račune, neostvarene ambicije, tjeskoba, strah i odgovornost za drugo živo biće. Još uvijek čekam dan kad neću poželjeti navući pokrivač preko glave i slušati cijeli dan Belindu Carlisle, nego ću se hrabro suprotstaviti svemu što namećeš. Svijete, moram ti priznati, težak si mi ovih dana i jedina stvar koja mi trenutno pruža utjehu je nova knjiga Sally Rooney. Znam da to zvuči neobično, jer jedino o čemu Rooney umije pisati su anksiozni milenijalci nalik meni, ali čini se da je pripadanje tebi jače od tjeskobe koju uzrokuješ.

Ljubavi i prijateljstvo kao nepresušna inspiracija

Svijete, sjećaš li se da sam Normalne ljude ove mlađahne irske autorice prozvala omiljenim lanjskim štivom? Onda ti je valjda jasno da su moja očekivanja od Divni svijete, gdje si bila velika. Za razliku od romana Normalni ljudi, ovaj roman Sally Rooney napisala je u tzv. prvom licu, progovarajući glasom slavne autorice Alice, ali i glasom njezine ne toliko uspješne prijateljice Eileen. Riječ je o epistolarnom romanu u kojem dvije tridesetogodišnjakinje izmjenjuju e-mailove, razmišljanja i iskustva. Tema je pomalo trivijalna, složit ćeš se. Vjeruj mi, upravo zato autoričino umijeće dolazi do izražaja.

Mateja Vukmir/Ziher.hr

Zajedljiva Alice se nakon psihičkog sloma doselila u malo mjesto na zapadu Irske i u svoj život primila Felixa, nametljivog momka kojeg je upoznala preko Tindera. U Dublinu, njezina prijateljica Eileen započela je ljubavnu vezu sa Simonom, simpatijom iz djetinjstva. Njihovi životi nisu odveć uzbudljivi, ali u njihovim mislima odigrava se prava drama. Srameći se što u sumraku čovječanstva razmišljaju o seksu, ljubavi i prijateljstvu, Alice i Eileen, iako udaljene, zahvaljujući tekovinama modernog čovjeka, vode filozofske razgovore o estetici ili katoličkoj doktrini. Tijekom čitanja, svijete, činilo mi se da su tobožnje junakinje ove knjige samo izlika za esejističko iznošenje marksističkih stavova autorice koju smatraju najvažnijom autoricom naše generacije. Ne kažem da Sally Rooney nema pravo na to, dapače, i sama uvijek zagovaram prvo lice jednine, koliko god ono stidljivo bilo, nauštrb generaliziranja.

Romani Sally Rooney kao vrijedni artefakti našeg vremena

Ono što me kod ovog romana fascinira jest činjenica da likovi Sally Rooney – pomalo nalik Hrvatima, rekli bismo – žive u svijetu u kojem se klase ljudi formiraju prvenstveno po ideologijama, a onda po ekonomskom statusu. Felix je skladištar, Alice poznata spisateljica, Simon politički savjetnik, i, k tome, vjernik, a Eileen je žena koja nije ostvarila svoje snove i radi u opskurnom književnom časopisu, ali ono što kroji njihov kozmos i njihove odnose upravo su njihove ideje i svjetonazori, a bdijući nad njima, čitatelj je primoran i sam zauzeti stav o mjestu i vremenu u kojem se odvija njegov život. Propagande i tehnologija koju teško sustižemo često nam odvraćaju pažnju od naših originalnih misli, i sviđa mi se što Sally Rooney toliko inzistira na principima po kojima bismo trebali živjeti. Čak i tu omraženu tehnologiju ona pronicljivo koristi kao pokretač radnje. “Zadovoljna izraza lica, on zatvori poruke, otvori aplikaciju taksi-službe i naruči vožnju s Eileenine adrese”, “Felix je tumarao uokolo sa slušalicama u ušima te provjeravao poruke i vremenske crte na društvenoj mreži”, “Dok se autobus kretao gradskim središtem prema jugu, u aplikaciji za mape na telefonu utipka ime bara”, ne zvuče kao rečenice koje pripadaju književnom klasiku, ali upravo zbog njih će djela Sally Rooney generacije budućnosti gledati kao brbljave artefakte prošlosti.

Plošnost kao značajka stila

Ono što bih mogla iznijeti kao zamjerku ovom romanu je jednodimenzionalnost likova, u čiju nutrinu autorica ne ponire, ali Sally Rooney toliko je dosljedna u toj plošnosti da je upravo ona glavna značajka njezinog stila, nešto po čemu je prepoznatljiva. Ipak, “Divni svijete, gdje si” nije me oduševio kao “Normalni ljudi”. U posljednjoj trećini knjige potpuno sam izgubila interes za likove. Zapravo, svijete dragi, do pisanja ovog osvrta nisam ni pročitala posljednjih dvadesetak stranica. No, možda to i jest bila namjera mudre Sally Rooney – da nas kapitalizam izmori do krajnjih granica, da posustanemo pod teretom bespomoćnosti i malodušno zavapimo za divnim svijetom kojeg smo poznavali pa se okrenemo svojim prijateljima i ljubavnim jadima, pod izlikom da jedino nad njima imamo kontrolu.

Mateja Vukmir/Ziher.hr

“Znam da ti osobno misliš da je svijet prestao biti lijep nakon pada Sovjetskog Saveza. (Kad smo već kod toga, nije li neobično što se taj događaj gotovo točno poklopio s datumom tvog rođendana? Možda bi se time mogao objasniti tvoj osjećaj da imaš toliko zajedničkog s Isusom, koji je, ako se ne varam, također vjerovao da nagovješćuje apokalipsu.) Ali javi li ti se ikad neka vrsta razrijeđene, personalizirane verzije tog osjećaja, kao da je tvoj život, tvoj svijet, polako ali vidno postao ružniji? Ili čak osjećaj da, premda si nekoć išla ukorak s kulturnim diskursom, više nije tako, nego sad plutaš daleko od misaonog svijeta, otuđena od njega, bez intelektualnog doma? Možda je doista riječ o našem specifičnom povijesnom trenutku ili je pak samo riječ o tome da starimo i gubimo iluzije, a to se događa svakome. Kad se sjetim kakve smo bile kad smo se tek upoznale, mislim da smo pravilno razmišljale o svemu osim o sebi samima. Ideje su nam bile ispravne, ali griješile smo misleći da nešto značimo. E pa, objema nam je ta konkretna pogreška izbijena iz glave, samo na različiti način – meni tako što u više od desetljeća života, otkako sam odrasla, nisam postigla ama baš ništa, a tebi (oprosti što ću to reći) tako što si postigla sve što je uopće bilo moguće postići, ali si i dalje kamenčić koji nimalo ne remeti nesmetano funkcioniranje kapitalističkog sustava. Kad smo bile mlade, mislile smo da se naša odgovornost proteže na cijeli svijet i sve živo na njemu. A sad se moramo zadovoljiti time što pokušavamo ne iznevjeriti voljene osobe, ne upotrebljavati previše plastike i, u tvom slučaju, napisati zanimljivu knjigu svakih nekoliko godina. Kad smo kod toga, zasad ti dobro ide. Usput, radiš li već na nečem novom?”

(Visited 131 times, 5 visits today)
0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari