Biblioteka Na tragu klasika: Gwenaëlle Aubry – Podjele
„Tu je podjelu shvatila još kao mala a da joj nitko nije objasnio: svijet se dijelio na one koji vas štite i one koji vas izdaju, one koji vas skrivaju i one koji vas prokazuju, one koji s vama umiru i one koji, s druge strane bodljikave žice, obrađuju svoja polja, gluhi, slijepi i nijemi.“
Roman Podjele, francuske autorice Gwenaëlle Aubry, objavljen je ove godine u izdanju Disputove biblioteke Na tragu klasika, u prijevodu Sanje Šoštarić. Gwenaëlle Aubry, suvremena francuska autorica, rođena je 1971. godine. Profesorica je filozofije na Sorboni i spisateljica. Na Cambridgeu je studirala i doktorirala filozofiju, a neko je vrijeme živjela u Italiji i Obali Bjelokosti. Objavila je nekoliko djela, od kojih se ističe roman-abecedarij Nitko, u kojem se isprepliće autobiografija i fikcija, a dobio je uglednu književnu nagradu Femina 2009. godine te je preveden na desetak jezika.
Roman Podjele priča je o dvije sedamnaestogodišnje djevojčice – Židovki Sari i Palestinki Leili. Prema riječima autorice, a kako navodi prevoditeljica Sanja Šoštarić, priča o glavnim junakinjama bila je neka vrsta opsesije koja ju je progonila od trenutka kada je u novinama vidjela slike dviju vrlo sličnih djevojaka od kojih je jedna bila bombaš samoubojica, a druga njezina žrtva. Sarah i Leila nalaze se u Jeruzalemu u vrijeme izraelsko-palestinskog sukoba i svaka pripovijeda svoju stranu priče. One su nositelji radnje i glavni pripovjedači. Sarah i njezina majka odlaze iz Amerike u Jeruzalem nakon bombaškog napada 11. rujna. Roditelji su joj razvedeni, a otac ostaje u Americi. Leila je rođena u izbjegličkom logoru na Zapadoj obali, odgojena u strogoj islamskoj kulturi. Ipak, ona sanja o drugom svijetu, želi studirati, šetati slobodna i ogoljene glave. Čita Hemingweya, stihove T. S. Eliota i sanja o novinarskoj karijeri.
„Ako pobjedim na ovom natjecanju, upisat ću se na fakultet. Studirat ću englesku književnost. Otići ću na Oxford. Tamo ću piti čaj u toplim sobama i raspravljati o T. S. Eliotu sa starim profesorima zlobna pogleda i kišobranom s rožnatom drškom. (…) U meni više neće biti ni straha ni ljutnje. Zlato, šminka i svila pobijedit će nasilje i ono će ležati pod mojim nogama poput mršavog psa. Hodat ću ravnim i svijetlim cestama, pravo, bez skretanja, bez zanosa i bez veselja, ispunjena, pomirena.“
S druge strane Sarah, koja naizgled ima sve, još uvijek vuče konce prošlosti svojih predaka, poljskih Židova, koji su preživjeli Holokaust. Ipak, ona u Jeruzalem donosi dašak Zapada – sluša Radiohead, odlazi u Kinoteku na projekciju Titanica, voli Kubricka i Lubitscha i zaljubljena je u školskog kolegu. Zanimljivo je da obje djevojke nose imena svojih preminuliha baka, kao znakove utjecaja prošlosti na sadašnjost. Na satovima povijesti djevojke uče različite činjenice koje su oprečno interpretirane. Sarah i Leila fizički su slične, a i njihovi se putevi nekoliko puta isprepliću. Prvi se put susreću u ogledalu postavljenom na tržnici u arapskoj četvrti i nisu sigurne vide li svoj ili tuđi odraz. „A onda sam tamo na trenutak u uskom okviru ugledala dva lica koja su bila tako slična da više nisam znala koga gledam. To me preplašilo, brzo sam otišla, nestala.“
Autorica kroz cijeli roman koristi strukturu ogledala u pripovijedanju i na kraju s lijeve stane knjige pratimo Sarinu priču, a s desne strane priču djevojčice Leile. Sarah trči svome voljenom u zagrljaj, a Lejla na mjesto na kojem nema boli. Njihove su misli ubrzane, tekst gubi interpunkciju i daje potpunu sliku njihovih raspršenih razmišljanja. One se na kraju susreću i tu roman završava. U njihovim je pričama sadržan odnos dvaju naroda, židovskog i palestinskog, kojeg ujedinjuje prostor na kojem žive, zajednička povijest, odnos prema precima. Njihove priče daju nadu da će se prekinuti jaz između tih dvaju naroda, ali prošlost je ipak neraskidiva jer: „Vidi, postoji nešto što me ovaj pakao naučio: nije najteže oduprijeti se neprijatelju nego mržnji koju prema njemu osjećamo.“
