Bizarni filmovi koji su vas šokirali… i oduševili? (I. dio)
Filmska industrija i filmska umjetnost su nevjerojatno širok prostor izražavanja maštovitosti koje pružaju mogućnost konzumiranja najraznovrsnijih multimedijskih sadržaja. Pa ipak, svjedoci smo ponavljanja, gledanja kalupa koje oblikuje najviše holivudska pesnica. Unatoč hrpi deja vu romantičnih komedija, nabrijanih akcijskih trilera ili trendovskih superherojskih adaptacija, postoji tihi međuprostor neobičnog i bizarnog. A što je bizarno? Najjednostavnije definirano neobično i čudno. Vjerujte, filmovi koji će se naći na našoj listi zaista se uklapaju u dato objašnjenje.
Takvi će se filmovi rijetko naći na repertoaru standardnog kina, ali su čest gost filmskih festivala, i manjih i većih. Kvaka tih priča je da nas ostavljaju začuđene, zaprepaštene, mnogi će možda i odustati od gledanja nakon prvih deset minuta, ali će izazvati reakciju. Mnogi ostaju u sjeni visokobudžetnog mainstreama, ali upamćeni među filmofilima i ljubiteljima drugačijeg. Prijeđimo na primjere, ali zapamtite da je neke od filmova teško gledati i slušati.
Môjû (1969.)
Započet ću s japanskim filmom, što vjerojatno neće začuditi s obzirom na glas i stereotipe koji prate istočnjačku kinematografiju. Film sam gledala na Motovun Film Festivalu u punom kinu koje je na pola filma ostalo gotovo prazno.
Slijepi kipar otima poznati japanski model i odvodi je u skladište u kojem živi s majkom, sudionicom u zločinu. Prostor je prepun njegovih skulptura u motivima dijelova ljudskog tijela. Vizualni aspekt je dojmljiv. Ona se budi među ogromnim nosovima i očima, dok joj kipar prilazi s lampom koja osvjetljava manje komade prostora kojom nama i žrtvi predstavlja svoj dom i atelje. Nakon nekog vremena opiranja, ona doživljava fazu koju bismo mogli nazvati štokholmskim sindromom. Postaje njegov model i ljubavnica. U toj čudnovatoj sadomazohističkoj priči iznenadit će vas katarza i smjer filma.
Salò o le 120 giornate di Sodoma (1975.)
Salò, ostao je bolje upamćen po engleskom nazivu 120 days of Sodom i po talijanskom redatelju Pieru Paolu Pasoliniju. Film se temelji na istoimenoj knjizi Marquisa de Sadea po kojem je sadizam i dobio ime.
U okupiranom dijelu Italije 1944. godine, Republici Salò četvorica moćnika otimaju devet djevojaka i devet mladića koje seksualno zlostavljaju. Priča je podijeljena u četiri dijela po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju. Svaki krug odvodi gledatelja u sve razrađenije scene horora i užasa. Usprkos teško probavljivom sadržaju, Pasolini je izjavio kako je film namijenjen svima, ljudima poput njega. Ali je jasno kao dan da Pasolini nije kao većina ljudi.
Scene izrazito nasilnih silovanja, fizičkog i verbalnog zlostavljanja nadopunjuje kao šlag na torti, konzumiranje ljudskog fecesa. Te su scene metafora za kapitalizam i junk kulturu. Čak je i Ennio Morricone, koji je skladao glazbu, rekao da se osjećao nelagodno gledajući film.
Salò je prvi i jedini snimljeni dio Trilogije smrti koja je ostala nedovršena, jer su Pasolinija ubili pregazivši ga vlastitim autom nekoliko puta. Ipak, Pasolinijevo viđenje i kritika okrutnog političkog režima, u konkretnom obliku fašizma, živi i dalje u Salòu.
Carne (1991.) i Seul contre tous (1998.)
Jedan od filmova Gaspara Noéa se neminovno morao naći na popisu ovakvog tipa. Carne i Seul contre tous dio su trilogije koju nadopunjava Irréversible. Kako je to najpoznatiji film od tri, njega sam izostavila, iako bi se zbog kontroverznosti te dubine i prikaza priče mogao jednostavno uvrstiti.
Carne je kratki film koji in medias res otvara scena klanja konja. Prije toga, autor nam objašnjava kako se u Francuskoj jede konjsko meso koje zbog svoje slatkoće se naziva carne, otkud i naziv filma. Mesar, samohrani roditelj odgaja svoju autističnu kćer koju, unatoč njezinim već tinejdžerskim godinama, pere kao bebu. U toj razrađenoj sceni pranja, postaje jasno da se otac bori sa sobom da ne bi počinio incest. Kad kćer dobije menstruaciju, zbog krvave mrlje na njezinoj suknju, otac krivo zaključuje da ju je silovao radnik. Bijesan, odlazi i ubija ga zbog čega završava u zatvoru.
Seul contre tous je Noéov prvi dugometražni film. Produbljenje i nastavak Carnea, nosi slogan In Bowels of France (u crijevima Francuske) čime redatelj ovu priču ne želi distancirati u neki daleki, zamišljeni svijetu, već u sirovu realnost punu izolacije, sebičnosti, odbijanja i samoopravdanja. U ovome dijelu ispunjava svoje fantazije.
Noéov ukupni filmski opus, iako malen, svakako je upečatljiv. Za neke genijalac, za neke luđak.
Uskoro čitajte drugi dio čudnih, bizarnih i nastranih filmova!
