Blacksoul: “Iza svih mojih uspješnih glazbenih projekata nalazi se masa neuspješnih”

Nakon što sam se dva puta pozabavila temom kako Hrvatska publika ne cijeni rad naših producenata pa oni traže sreću izvan granica Lijepe Naše, došao je red na čovjeka koji se u Hrvatskoj drži malo po strani, ali je zato izvan naših granica i više nego cijenjen – Tomislav Pasanec poznatiji pod imenom Blacksoul, na sceni je aktivan je od tinejdžerskih godina, a ni danas ne staje s radom – iza sebe ima rad na radiju, svom labelu, nastupe izvan Hrvatske, event koji trenutno ima dom u Hrvatskoj, ali uskoro i izvan nje i još mnogo toga. Kako je sve krenulo i koja je priča iza uspjeha otkrio nam je Blacksoul u ugodnom razgovoru o glazbi kao umjetnosti, glazbi kao poslu i budućim planovima.

Podrijetlom si iz Kutine i tvoji prvi glazbeni iskoraci su krenuli tamo. Počeo si s radijom vrlo rano, još kao dječak. Kako si ušao u glazbeni svijet i kako si se zaljubio u elektroniku?

Slušao sam prvo pod utjecajem starijeg brata Simple Minds, U2, Depeche Mode, AC/DC, to je glazba na kojoj sam odrastao, a bila bi laž da kažem da ju više ne slušam. Elektroniku sam prvo čuo na TV Zagreb (sadašnji HRT) gdje je jedan od programa bio dopunjavan engleskim Super Channelom na kojem su išli spotovi, mislim da je to bio tadašnji Z3 kanal i ponekad na Radiju Kutini, a to je sve bilo u večernjim programima iza 22 sata i sve snimao na kaziću, a najgore je bilo ako sam propustio par sekundi neke trake. Na Radiju Kutini je bila jedna emisija u kojoj su se slale takozvane dopisnice, to bi mogli usporediti s današnjim pozivima u emisiju i glazbenim željama, a ja bih uvijek tražio Prodigy, KLF, The Shamen i to se svidjelo današnjem gradonačelniku Kutine Andriji Rudiću koji je vodio tu emisiju. I tako sam ja, uz nagovaranje tate da me upozna s ljudima na radiju, počeo raditi tamo. Nagovaranje je bilo naporno jer sam, nakon što sam skupio mnogo CD-a i ploča, konačno uvjerio tatu da mi posudi novac za gramofon, a to sam vraćao sljedećih šest mjeseci.

Kakvo je iskustvo bilo raditi na radiju u tako mladoj dobi i kako je došlo do toga da radiš vlastitu emisiju?

Da sam bar odmah radio, prvo sam bio volonter i to nekih godinu nakon škole za 0 kuna, ali volio sam to, a i imao sam 13 godina pa nisam morao živjeti od toga. Nakon tih godinu dana su me odlučili zaposliti kao honorarca, ali su tada saznali da mi je samo 14 pa su morali smisliti način na koji će mi uplaćivati honorar do moje punoljetnosti. Izgledao sam im starije jer sam furao dugu kosu. Zašto duga kosa? Zato jer ju nitko drugi nije furao, a kad su svi počeli onda sam se ja ošišao. (smijeh) Realno, ni dalje nisam mlatio neku veliku lovu, ali bolje išta nego ništa. Kad sam konačno nagovorio urednika 1996. da dobijem emisiju, dobio sam termin nedjeljom od 20 do 22 sata i nazvao ju Space Energy, što sada zvuči jako trashy, ali tada je sve što je imalo space u nazivu bilo cool. Stvarno sam se posvetio tom radu, čak sam i buraza nagovorio da ide sa mnom ’94.-e ili ’95.-e na Future Shock u Zagreb, pošto sam bio maloljetan nisam ni mogao sam, a furao sam magnetofon i nagovorio sve DJ-e koji su nastupali da mi snime džingl za emisiju.

Kada si prešao iz radijskih voda na nastupe u klubovima?

Prvi puta sam nastupio u lokalnom klubu sa 16 godina jer sam mijenjao tadašnjeg DJ-a, ali ubrzo sam krenuo s malim tulumčićima u legendarnom kutinskom internet caffeu RAM gdje je bila samo elektronika i tamo sam bio rezident od 1996. pa skroz do 2001. godine. S DJ-ingom u Zagrebu sam krenuo 1998. Zahvaljujuci Čičku, tadašnjem organizatoru F.Scopea, u legendarnim klubovima kao što su bili OTV, Best ili Kulušić radio sam kao warm up za strana gostovanja.

Danas i dalje radiš svoju emisiju na novom radiju Yammat. Kako je došlo do povratka radijskim frekvencijama? I koji je cilj emisije Music Matters?

Kako sam se preselio u Zagreb tako sam i počeo raditi na Radio Ciboni i tamo sam radio otprilike dvije godine dok je Cibona bila radio na kojem se najviše vrtila elektronika, a onda su oni propali pa sam preselio na frekvencije Plavog Radija, ali tamo sam ostao samo godinu dana jer sam se zaposlio i nisam imao vremena jednom tjedno to raditi jer tada je bilo nezamislivo da prethodno snimiš emisiju i samo ju pošalješ. Danas radim na Yammatu svoju emisiju Music Matters srijedom u terminu od 21 do 22 sata s rerunom subotom u ponoć, a emisiju uploadam i na Mixcloud i Soundcloud te ju ljudi mogu besplatno skinuti s iTunesa. Poanta emisije je da ne bude čisti DJ mix, nego da predstavim neki label, traku ili izvođača, ubacim kakvu zanimljivost, imam klasik tjedna gdje izvadim neki stariji hit, a naravno zadnjih 30 minuta je posvećeno za guest mix.

Kako pripremaš materijale za emisiju uz brzinu današnje glazbene industrije kad na dnevnoj bazi izlazi nevjerojatno veliki broj izdanja?

Tjedno nađem minimalno tridesetak dobrih stvari, a onda u pripremi emisije otpadne njih petnaestak, neke jer mi ne odgovaraju u koncept, a neke čak nikad više ni ne zavrtim. Ista stvar mi se događa i kada tražim nove izvođače koje želim na svom labelu – tjedno provedem minimalno dva dana preslušavajući glazbu.

Sa svojim Blacksoul Record labelom krenuo si 2006. i imaš više od 110 izdanja. Kako si preživio krah diskografije tamo oko 2008. godine i kako to da si se okrenuo produkciji?

Izrazito teško je uspjeti samo s dobrim DJ-ingom pa sam prvo krenuo s produkcijom, a kasnije pokrenuo i svoj record label. Ako želiš uspjeh doživjeti izvan Hrvatske, a ja sam uvijek rekao da treba pucati na uspjeh izvan Hrvatske, a tu što bude, s dobrom produkcijom te zovu na festivale, to je kao neki CV, a onda nije ni toliko bitno kakav je tvoj DJ skill. A što se tiče prodaje, odnosno stanja diskografije danas, ako ga uspoređujem s onim prije deset godina, razlika je ogromna. Prvo izdanje na labelu je bilo moje i to se prodalo za dobru lovu, a danas kad je npr. izdanje Mile Kekića (Millok) pet tjedana bilo na prvom mjestu Traxsourcea je lova puno manja, a sve je to zapravo u razvoju interneta i novim načinima skidanja glazbe.

Vjerujem da ti se što zbog emisije, a pogotovo zbog labela javljaju mnogi mladi producenti, a danas ih ima sve više i više jer je to trenutno jako popularno.

Upravo zbog tih mladih, ’90. godište i mlađe koji su se skoro pa rodili s kompjuterom, imam u emisiji klasik tjedna – jer oni često sampliraju nešto što je zapravo već samplirano, a tog nisu ni svjesni. Ja to smatram običnom lijenošću bez truda, kupio si sample CD i sredio si to, uzeo 8 do 16 taktova i napravio po tebi nešto sjajno. Nemam ja ništa protiv sampliranja, i ja sam krenuo tako, ali poanta sampliranja je da uložis trud i vrijeme i da stvoriš nešto novo, čak je fora kada iz sampleova složiš melodiju i groove, a da to nitko ne skuži, e to je umjetnost. Ja nisam muzičar, ne znam čitati note, da mi netko sad kaže da odsviram nešto ja bi prvo nabadao pa tražio, po sluhu. Kod sampliranja je jako bitno dobiti sample clearance jer major labeli samo čekaju da te tuže, a kad je label već postao nešto, tj. prepoznaju ga, onda si to ne smijem i ne želim dopustiti.

Osim emisije i labela imaš i klupsku večer Bears & Honey za koju ste nedavno tražili rezident DJ-e. Event je aktivan već tri godine i je li do sada izgradio određenu publiku i status među svime što se događa na sceni?

Pokrenuo sam tu večer s prijateljem koji je više zadužen za logistički i marketinški dio, upravo iz razloga jer se prije tri godine baš ništa nije događalo u Zagrebu, a kako živim i radim vani to mi je bilo preloše. U Zagrebu, kad si izašao, bilo je bitno koliko love imaš i koje krpice imaš na sebi, a glazba je bila samo pozadina na pisti “gradske elite”. Današnji crewovi kao što je Chew The Fat su se također borili protiv toga, ali ni oni nisu imali još neku stalnu ekipu kao što imaju danas. Ne kažem da se vrtjela loša glazba, nego je atmosfera bila loša, nitko nije plesao. Odlučio sam uzeti glupavo ime i da sve bude dobra zezancija uz popratni sadržaj koji će ljudima maknut s uma koje krpice fura ekipa oko njih. Na prvom partyu u starom Sirupu na Sveticama je moja žena, inače vizažistica, svima crtala medvjeđe noseve, a kako da onda s tim na licu budeš ozbiljan? U Zagrebu se još uvijek borimo s publikom, a i pronalaskom prostora koji nam odgovara. Izvan Zagreba cijela priča funkcionira super, ali u Zagrebu imamo neku stalnu publiku od 150 do 300 ljudi. Nemamo želju smjestiti event u jedan klub, iako, da nađemo negdje ono što tražimo, a to je prostor za oko 300 ljudi gdje mi možemo dofurat svoj soundsystem, po mogućnosti Function One i lightmena, onda bi tamo i ostali. Izvan Hrvatske sam trenutno u pregovorima s njemačkim poznanstvima da iduće godine event predstavimo na Ibizi.

U sklopu Bears & Honeya izdao si i vinylno izdanje 2013. godine u 320 primjeraka i najavio da to nije i posljednje te da će novo izlaziti svakih šest mjeseci. Gdje je zapelo?

Ideja je da Bears & Honey ima popratni sadržaj, da ne ostaje sve na partyu nego da ostane i neki fizički trag iza partya. Pola od tih 320 primjeraka smo prodali, a ostalo smo ostavili sebi i te vinyle će biti moguće nabaviti putem našeg novog weba u skoroj budućnosti. Željeli bismo raditi i majice i razne druge stvari jer to je neka dodatna vrijednost cijelog eventa. Vinyl se nije više izdavao iz razloga jer je vinyl kultura doživjela boom u svijetu i svi pohlepni majori su krenuli raditi reprinteve, a tvornica ima svega šest, sedam pa dok mi sa svojom malom narudžbom dođemo na red ta glazba više nije friška jer se sve promijenilo na sceni, a treba se čekati šest do sedam mjeseci da bi uopće došao na red. Nadam se da će se nešto promijeniti kako bi mogli krenuti s drugim vinyl izdanjem krajem godine.

I sam si kolekcionar vinyla i hi fi manijak, ako to tako možemo reći. Kolika je tvoja kolekcija i na čemu se vrte tvoje ploče?

Imam ja tako neke poroke, ako se to uopće tako može nazvati, obožavam vinyle, tenisice, artsy gramofone i trash horror klasike. Vinyla imam oko 7000 u kolekciji, a vrte se na četiri gramofona, dva 1210 Technica u studiju, jedan je u stanu i taj je 100% hrvatski proizvod, a drugi je u uredu iz 1971. godine. Ovaj koji je doma je rad Dinka Oreškovića iz Siska, za sada ima pet, šest modela, ali razni su još u planu. Izvana ga kontaktiraju, a cijena takvih gramofona se kreće i do 100 000 €, a kod nas ga ne može prodati ni za 2000 € zbog financijske situacije koja vlada.  Radimo zajedno na projektu gdje radimo na vizualnoj i funkcionalnoj modifikaciji njegovog trenutnog premium modela koje bi prodavali pod imenom BLKSL LTD. U uredu imam Skeleton Transcriptora, koji je legendarni gramofon s bezvremenskim dizajnom, na kojem je sve original osim igle. Tenisice isto obožavam, pogotovo Adidas, specijalno Superstar liniju i patim na limited edition izdanja. Od filmova obožavam hororce, pogotovo one starije produkcije gdje se nije sve moglo izvesti klikom miša.

Jedno od priznanja tvom radu je i pojavljivanje tvoje trake Can’t Help Myself u drugoj sezoni serije Shameless. Kako je došlo do suradnje s tom hit serijom?

Pukom srećom, zapravo onime što ja smatram bitnim u ovom poslu – međuljudskim odnosima. Pod time mislim na neku kulturu ponašanja bez ego trippanja i jednostavno mnogobrojne kontakte. Javila mi se poznanica iz Slovenije koja je radila na seriji da traže pjesme za novu sezonu i da im treba neka s Balkana, ja sam odmah zvao sve žive da mi pošalju trake pa koja prođe, prođe. Nakon mjesec dana javili su mi da je prošla moja pjesma. Kad je epizoda izašla pogledao sam ju dva puta i tek drugi puta skužio gdje je moja stvar – pjesma se pojavljuje na dvadesetak sekundi u sceni sa striptizetom koja pleše dok moja pjesma svira s televizije. Kod nas je reakcija medija ostala mlaka, svega dva portala su objavila vijest i tada mi je postalo sto posto jasno da se ne trebam nadati ničemu u Hrvatskoj. Znam da bi mnogi na mom mjestu vjerojatno poslali samo svoje stvari, ali ko šiša ostale, ja nikad nisam takav pa me zato i često zajebu. Ne za lovu, lova dođe i ode, nego ti neki zdravi međuljudski odnosi.

U napredovanje svojeg brenda i samoga sebe ulažeš redovito, tako si bio i na poznatom ADE-u (Amsterdam Music Eventu) i WMC-u (Winter Music Conferenceu) u Miamiju. Kakva su iskustva s tako velikih svjetskih minglova?

Jednom riječju – neopisiva. Na ADE-e sam otišao prvi puta 2007. godine i skrpao tih 2000€, danas je to i puno skuplje, a o tome koliko je kvalitetan event govori i broj prodanih akreditacija koji svake godine iznosi iznad 10 tisuća s time da još brdo ljudi iz industrije dođe bez akreditacija i oni samo hangaju između ta dva hotela gdje se odvijaju showcaseovi i prezentacije. Uložio sam tu lovu da upoznam face to face ljude s kojima sam u kontaktu putem maila jer, kako sam već rekao, treba popričati, zapit se, pojest i opustit se i vidjet možete li uživo kliknuti. Ako možete, onda vaš odnos prelazi u neku drugu dimenziju. Osim toga, na prvom ADE-u sam nastupao na nekoliko lokacija i predstavio sebe kao DJ-a. Tamo sam potpisao i prvi singl za Strictly Rhythm i dogovorio hrpu projekata i izvođača za label. Na WMC sam otišao dvije ili tri godine nakon prvog ADE-a i tamo upoznao Mauricea Joshuu, dobitnika Grammya za remix Beyoncine Crazy In Love,  s kojim sam prije toga ostvario suradnju – ja sam njemu napravio remix, a on je meni – bez ikakvog plaćanja, samo iz ljubavi prema međusobnom glazbenom izražavanju i radu. Kada se osvrnem na ta iskustva jasno mi je koliko je na primjer Britancima lakše jer su na izvoru industrije, pozitivnija je atmosfera na sceni i lakše se dolazi do kontakata, a tu opet dolazimo do onog međuljudskog odnosa jer ako i imaš super proizvod, a kreten si, nitko te neće doživjeti. Talentiranih ima mnogo, a ego trippere ne trebaju.

Laurent Garnier te spomenuo u popisu zahvala u svojoj engleskoj verziji knjige Electrochoc. Kako si stupio u kontakt s njim?

To mi je pomalo smiješno jer mislim da su na popisu stavljeni svi koji su naručili knjigu prije njenog izdavanja, ali nema veze (smijeh) On je jedan od razloga zašto i dalje radim glazbu – moje prvo priznanje za rad van Hrvatske. Moj prvi remix za engleski label Hydrogen Dukebox koji je izašao 2002. godine za Norkenovu traku Southern Soul, a Laurent je dobio svoj promo na vinylu i napisao: „We need more stuff like this“. U tom trenutku mislim da mi je ego bio na vrhuncu (smijeh). On je inače sasvim normalan tip, odgovara na mailove, a to je danas rijetkost.

Uz sve te uspješne projekte možemo li ustvrditi da imaš sreće ili si najtalentiraniji i najbolji multitasker kojeg znam?

Ni jedno ni drugo. Iza tih uspješnih projekata nalazi se masa neuspješnih. Neki bi možda rekli da sam hiperaktivan, ali ja bih se prije nazvao upornim i da jednostavno želim raditi nove projekte pa od njih deset ako tri uspiju, ja sretan. Nitko nije uspješan preko noći, za sve je potreban rad, u bilo kojem poslu.

Blacksoula možete pratiti na: Facebooku, Youtubeu, Twitteru i Instagramu.