Blagost kiparskog izraza Frane Kršinića u Studiju Moderne galerije “Josip Račić”
Povodom 120. obljetnice rođenja i 35. obljetnice smrti našeg kipara Frane Kršinića, u Studiju Moderne galerije „Josip Račić“ (Margaretska ulica 3), održava se izložba otvorena u prosincu prošle godine. U malenom prostoru studija smješteno je sedamnaest Kršinićevih skulptura i četiri medaljerskih djela iz fundusa Moderne galerije, nastalih u razdoblju od 1924. do 1970.
Frano Kršinić korčulanski je kipar rođen 1897. u obitelji s dugom kamenoklesarskom tradicijom, što je zasigurno uvelike odredilo njegovu karijeru. Studirao je na Umjetničkoj akademiji u Pragu, bio na studijskim putovanjima u Njemačkoj, Grčkoj, Francuskoj i Italiji, a onda se 1924. za stalno nastanjuje u Zagrebu gdje i umire 1982. Iako je vidio svijeta, u njegovom kiparstvu najočigledniji je utjecaj mediteranske tradicije rada u kamenu.
Mramor, bronca i terakota
Autorica izložbe, Tatijana Gareljić, u prvi dio prostora studija smješta Kršinićeve radove u mramoru. Riječ je o prikazima ženskih figura i aktova koji odišu nježnošću i sanjivošću, ali i erotičnošću ženskog tijela, što kipar postiže ravnim plohama i jednostavnošću oblika. Kršinić odbacuje sve suvišne elemente, udaljava se od narativnosti, a naglasak stavlja na duhovnosti prikaza ženskog tijela.
U ovom se dijelu prostora nalaze i dvije skulpture rađene u bronci. S ostalim skulpturama u mramoru povezuje ih tematizacija nage ženske figure. Posebno se izdvaja Kršinićeva hrabra Amazonka (Dijana) s nategnutim lukom koja također predstavlja harmoničnu cjelinu pokreta i oblika. Na ovom je djelu vidljiv zanimljiv spoj blagosti kiparevog izraza i lika neustrašive Dijane.
Drugi je dio prostorije rezerviran za radove u terakoti, kao i za biste poznatih Hrvata. Lajtmotiv radova u terakoti ponovno je lik žene. Kršinić sada prikazuje glavu žene, a u sušenoj glini ženu s vrčem. Žena s vrčem još je jedna oda redukciji elemenata, kao i osjećajnosti. Kipar se realizmu približava sa svojim brončanim bistama Stjepana Radića i Ante Starčevića. Valja izdvojiti i skulpturu manjih omjera na kojoj Kršinić na zanimljiv način prikazuje Meštrovića. Naime, velikog je kipara prikazao je s pogledom usmjerenog ka torzu kojega brižno, možda i ponosno, drži u rukama.
Kršinić formu podređuje duhovnosti svojih figura. Njegovi (ženski) likovi i prije nego što su nastajali iz mramora, terakote ili bronce, već su u njegovim zamislima bile personificirane. Rezultat je takvog intimnog odnosa prema kiparstvu osjećajnost i poetičnost koja karakterizira nježni Kršinićev stil u kojemu je zauvijek ostalo mediteranske tradicije, bez obzira što je kipar većinu života proveo daleko od Mediterana.
Izložbu možete pogledati do 28. siječnja.
