Odličan postav talijanskog i hrvatskog pejzažnog slikarstva u Modernoj galeriji
Od sredine studenog u Modernoj galeriji traje izložba Na obalama Jadranskog mora – Slikarstvo krajolika na prijelomu 19. i 20. stoljeća. Ovaj međunarodni projekt stavlja naše slikare uz bok velikih talijanskih imena škole Macchiaioli, pokazujući kako im je upravo tamo i mjesto. Izložba svjedoči o utjecaju talijanskog pejzažnog slikarstva na hrvatsko, ali i o posljedicama tog utjecaja. Na prijelomu dvaju stoljeća, hrvatsko slikarstvo ni u čemu nije kaskalo za talijanskim. Macchiaioli su bili slikari koji su se udaljili od tradicionalnog akademskog slikarstva i okrenuli slikanju izvan ateljea, odnosno u prirodi. Dakle, riječ je o talijanskoj varijanti tada novog, odvažnog stila – impresionizma, s kojim su se hrvatski slikari upoznali tijekom svog školovanja u Italiji, s druge strane Jadrana.
Na obalama Jadranskog mora zavidan je rezultat kustoske suradnje uglednog talijanskog povjesničara umjetnosti i teoretičara Giandomenica Romanellija i Biserke Rauter Plančić, ravnateljice Moderne galerije. Njihova vizija smješta na ulazu u galerijski prostor dva impresivna pejzaža – jedan talijanski, čiji je autor Pietro Fragiacomo i jedan hrvatski, slikara Otona Ivekovića. Riječ je o grandioznim djelima velikog formata kojima cijeli postav započinje, a posjetitelj je već na samom ulazu mislima odlutao na Mediteran. Fragiacomo oslikava tršćanski zaljev, a Iveković pejzaž s makovima.
Hrvatska strana obale
Iveković je uvelike zastupljen ovom neupitno obimnom izložbom. Osim njegovih makova, javnost ima priliku pogledati i Zimu, Šumu i Drvosječe. To su zimski pejzaži sa samog početka 20. stoljeća, nastali u razdoblju od 1900. do 1909. godine. Osim velikog Ivekovića, postav koji nastoji pokazati važnost hrvatskog slikarstva, ne može proći bez Vlahe Bukovca. Pored njegovih Lopoča iz 1898., smješteni su Lopoči u cvatu Slave pl. Raškaj, nastali godinu dana kasnije.
Valja izdvojiti i Ignjata Joba čija je velika retrospektivna izložba bila priređena prošle godine u Klovićevim dvorima. Sada se u Modernoj galeriji predstavlja dvama radovima – Pod osti, kojim su prikazana dva muškarca u barki, i Santa Maria di Leuca. Radovi su nastali dvadesetih godina prošlog stoljeća. Dalje, bogatstvu našeg slikarstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća, doprinio je i Emanuel Vidović, koji je, kao i Iveković, poprilično zastupljen. Njegovi monokromatski pejzaži dali su posebnu notu cijelom postavu, i svakako treba podsjetiti na važnost ovog slikara.
Gabriel Jurkić ime je koje nikako ne smijemo izostaviti s ovoga popisa. Ne mogu se oteti dojmu da su se upravo njegovi impresionistički radovi snažno isticali u postavu. Primjerice, očito je kako se umjetnik poigrao svojim pejzažem Zimska idila, nastalom 1920. godine. Slika, kao što joj i ime govori, prikazuje bijelu idilu u kojoj su smještene dvije figure. Međutim, te dvije figure nose u rukama drva, što je manje idiličan segment zimske idile. Osim toga, njegova slika Zima (Vedrina zimskog dana) na zaista izuzetan način oslikava one zrake sunca koje se ponekad uspiju probiti usred zimskog dana i dati neobičnu svjetlost snijegu.
Talijanska strana obale
Što se tiče talijanske strane obale, izložen je, primjerice, Planinski krajolik Teodora Wolfa Ferrarija i nekoliko prikaza špilja Uge Flumiania. Iako smatram kako velike impresionističke izložbe imaju tendenciju da, zbog manjka narativnosti i ponavljanja istih motiva na slikama lako postanu monotone posjetitelju, moram priznati kako sam se prevarila glede postava ove izložbe. Autori postava zanimljivim su manevrima uspjeli narušiti pretjeranu homogenost izložaka. Tako me, primjerice, oduševila neobična Kavana na otvorenom Adolfa Leviera koja, za razliku od ostalih izložaka, obiluje narativom, motivima i figurama, a stilski podsjeća na Renoira. Jednako mi je tako bio zanimljiv i rad Cesara Lavrentija Opadanje lišća, na kojemu umjetnik u jesenski pejzaž smješta i realističan ženski lik.
Naravno, istim strateškim manevrom uspjelo me iznenaditi i djelo koje se nalazi na kraju cijelog postava. Riječ je o (jedinoj) vertikalnoj slici velikog formata, autora Eduarda Sambe, pod nazivom Aktovi na suncu koje ipak, na kraju, potvrđuje sliku Jadrana koju imamo u glavi – ljeto, aktovi, more, sunce… Između Tršćanskog zaljeva na ulazu i Aktova na kraju, posjetitelj je svjedočio i jeseni, zimi, drvosječama, valovima, nemirnom moru. Posjetitelj je svjedočio svemu, samo ne dosadnoj impresionističkoj izložbi.
Izložbu Na obalama Jadranskog mora – Slikarstvo krajolika na prijelomu 19. i 20. stoljeća možete pogledati do 21. siječnja 2018. godine.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.