Boris Kovač: „Cijenu svoje slobode sam skupo platio i to ne žalim”

Boris Kovač je definitivno jedan od najzanimljivijih balkanskih glazbenika. U svoja četiri desetljeća bavljenja glazbom, ovaj umjetnik se nikada nije kompromitirao već se uporno držao svojeg glazbenog puta, a to ga je dovelo do velikih uspjeha u cijelom svijetu.

Boris Kovač je nastupio na više od petsto koncerata diljem svijeta, a ugledni časopis Songlines je njegov album „The Last Balkan Tango” uvrstio na popis od pedeset esencijalnih albuma svih vremena. Osim tog albuma, još su dva bila u top deset na najuglednijoj svjetskoj world music listi – World Music Charts Europe, a sutra, 12. prosinca, imamo čast ponovno ga gledati u Zagrebu.

Boris Kovač će sa svojim New Ritual Quartetom nastupiti u Močvari, u sklopu zatvaranja „Human Rights Film Festivala” i programa Vrelo zvuka. Tim povodom porazgovarali smo s ovim uspješnim glazbenikom.

Djelujete još od osamdesetih godina prošlog stoljeća kada ste, kao jedan od prvih glazbenika s balkanskog područja, počeli ubacivati elemente tradicijske glazbe u neke druge žanrove. Koliko se od tada do danas promijenio pristup ‘world musicu’ u našim krajevima?

Oni koji me uporno stavljaju u taj muzički žanr, iako se ja već godinama i riječima i djelom opirem tome, smatraju da sam ja na Jugo prostorima jedan od nekolicine njegovih pionira. Ako je world music u stvari suvremena muzika koja ima jedno od svojih bitnih ishodišta u tradicijskoj muzici, onda nemam ništa protiv da budem dio tog konteksta, a ni jedan Bartok ili Stravinski ne bi imali ništa protiv toga, naprotiv.

Međutim, to što je od jednog veoma zdravog i vitalnog trenda u muzici postao komercijalni mainstream, čime je doživio istu sudbinu kao i rock i pop muzika kada ih je preuzelo tržište, donijelo je, osim inflacije te produkcije i do gubitka vjerodostojnosti i kvalitete ovog muzičkog žanra. Tako je posvuda pa i na ovim prostorima. Rijetki su autentični autori koji danas pripadaju ovom žanru, sve se uglavnom svodi na vještije ili manje vješto dizajniranje etno motiva, odnos prema tradicijskom je tu sasvim vanjski i reproduktivan. Moja malenkost nije nikada upotrijebila ni jedan postojeći etno motiv, tradicijska muzika je za mene kulturno, i čak ontološko, polazište svačije muzičke kulture i dio stvaralačkog nesvjesnog, koje sam pokušavao implementirati u svoj rad.

Kako ste došli do ideje uparivanja tanga s utjecajima balkanske glazbe?

Tango je jedan muzički idiom, univerzalan kao fuga ili sonata, legitimno ga je koristiti ako ti je potreban. Tango je metafora za fatalni ples, eros i tanatos u strasnom zagrljaju. Konkretno je sve krenulo od „Posljednjeg balkanskog tanga”, koji smo svi na ovim prostorima, manje ili više, plesali 90ih godina. Postavljao sam isto retoričko pitanje kao i probodeni Marlon Brando na onom balkonu u „Posljednjem tangu u Parizu”: A naša djeca…

Što mislite o kovanici “balkanski tango” koja se veže uz vašu glazbu s obzirom na to da je vaš glazbeni stil teško staviti u jednu ‘ladicu’, odnosno teško žanrovski definirati, jer se volite poigrati s raznim utjecajima. Je li ta kovanica ipak malo sužava sve ono što radite?

Moja muzika je samo jednom svojom linijom, i to ne glavnom, vezana za tu kovanicu. Koga zanima što sam radio ovih 45 godina može otići na moj sajt i na Bandcamp i slušati barem 15 sati muzike koja sa “balkanskim tangom” nema ama baš nikakve veze. Ja sam prije svega komponirao i izvodio komornu muziku, ali se ne sramim ni svojih “lakih” nota po kojima me veći dio publike zna.

Jer lake note ne znače i trivijalne, to je stvar izbora (muzičkog) jezika, a ja sam jezike birao prema svojim potrebama, za razliku od većine kompozitora koji su izabrali neki jezik i držali ga u kavezu cijelu karijeru. To ne govorim u vrijednosnom smislu, za mene je sloboda isto što i kisik. A cijenu svoje slobode sam skupo platio i to ne žalim.

Radite mnogo glazbe za kazalište i film, a za ta djela ste dobili brojne nagrade. Koji je izazov raditi glazbu za te dramske projekte? Koliko je to teže ili lakše od rada na drugim glazbenim projektima?

Ja sam netipičan kompozitor u kontekstu suvremene muzike, koja se uglavnom bavi formom i jezikom. Za mene je suština tonova u onome van muzike. U tome smislu i svi moji radove nose neki izvanmuzički koncept i razlog postojanja. To je i definicija primijenjene muzike pa sam se u njoj uvijek osjećao kao riba u vodi. Nažalost u Novom Sadu prilično rijetko imam ozbiljnu priliku da komponiram muziku za film i kazalište, to sam puno više radio dok sam živio u Sloveniji, u prvoj polovini 90ih. Ali sam, evo nedavno, završio svoj prvi autorski dugometražni dokumentarni film i za njega, dakako, napisao i snimio muziku.

Početkom 21. stoljeća objavili ste nekoliko albuma za uglednu izdavačku kuću Piranha Records, a tijekom karijere surađivali ste i s brojim drugim stranim izvođačima. Koliko činjenica da je neki album izdan za neku ‘jaču’ izdavačku kuću pomaže u promociji tog materijala?

U to vrijeme je izdavaštvo imalo smisla jer muzika nije bila još svima dostupna digitalna informacija. Piranha mi jeste otvorila neka vrata i pomogla mi da preživim kao freelance umjetnik. Danas muzičko izdavaštvo više nema puno smisla, svatko nudi ono što ima direktno publici. Ja to radim posljednjih godina preko Bandcamp platforme. I tamo ogromna većina besplatno sluša, samo rijetki kupe fajlove i još rjeđi CD.

U nazivima vaših pjesama i albuma često se spominje ‘apokalipsa’, ‘kraj vremena’ i slično. Zbog čega vas ta tematika toliko zanima?

Iz perspektive kraja, život dobiva na svom pravom smislu. Da smo beskonačni sve bi bilo potpuno drugačije, uglavnom besmislenije. To je na planu individualnog života, a na planu povijesti čovjek je svako malo na rubu. Mi smo 90ih doživjeli ljudsku apokalipsu na ovim prostorima.

Ova planetarna pandemija, i sve što uz nju ide, je također prilično apokaliptična jer se perspektiva izbavljenja ne vidi. Ima u mojim temama i nečeg utopijskog, kao što je kraj povijesti i to ne ovaj neoliberalni, nego onaj koji će označiti kraj kronologije nasilja, eksploatacije, manipulacije. Za sada je tu utopiju moguće (do)živjeti jedino u umjetnosti i drugim sferama duha.

Imate li nekog od mlađih izvođača s ovog područja kojeg volite poslušati, čiji rad pratite?

Slabo slušam muziku, između ostalog, jer sam oštetio sluh prije 6 godina pa mi smeta zvuk. Generacija mog sina Lava (koji svira bubnjeve i komponira) ima zanimljive ideje. Neki njegovi radovi mi se jako dopadaju. No ja uvijek tražim da čujem nešto s one strane muzike, a to baš i nisam čuo ovdje dosta dugo, iako ima sjajnih mladih muzičara i fine muzike.

S obzirom na nedostatak prostora u medijima za promociju kvalitetne glazbe (i kulture općenito), je li teško u ovim vremenima uopće doći do prave promocije? Kako se nosite s time da je sada dosta toga prebačeno na same izvođače, odnosno na njihovu prisutnost na društvenim mrežama i streaming servisima koji ne donose gotovo nikakav novac?

Internet je realnost. Ja za promociju i plasman svog rada nemam puno živaca. Imam sajt, zadnjih dosta albuma mi je na Bandcampu. To je ono što sam obavio. Tko traži – naći će. A onome kome je potrebno da se viče da bi čuo se niti ne obraćam.

Prošle godine ste, nakon par godina pauze, objavili čak tri izdanja. Kako je došlo do toga da baš sva tri objavite iste godine?

Jednostavno se nakupilo ono što sam radio ranijih 4-5 godina.

U Zagreb dolazite nakon puno godina s vašim sastavom New Ritual Quartet. Što može zagrebačka publika očekivati na ovom koncertu?

Ja sam u godinama kada moram razmišljati da sam možda posljednji put pred nekom publikom i odlučio sam izaći s jednim miks programom koji će, koliko je to moguće, predstaviti presjek mog rada, s tim da je naglasak ipak na mojim “lakšim” notama, a manje je komorne muzike.

Pokušavam da budem i realan prema receptivnom kapacitetu publike u ovakvim vremenima i mislim da izlaziti sa zahtjevnom muzikom danas nema puno smisla. Ljudima je potrebna neposrednija poruka koja će im prije svega pokrenuti emocije, koje su u današnjem načinu života najdeficitarniji.

Nažalost u Močvari nemam akustični klavir pa će i to biti razlog više za izbor takvog programa. Nadam se da će to biti jedno ugodno veče, zahvalni smo na pozivu i radujemo se dolasku u Zagreb. Za mene je to i dalje drugi grad po veličini u mojoj domovini, mada ću morati pokazati putovnicu i test na kovid da bih tamo došao.