Crne oči: Posveta na Gavellinu pamtljivu predstavu – Sokol ga nije volio
Drama Alabama osječkoga književnika Davora Špišića prikazana u kazalištu Gavella, odlično je primljena od publike i iznimno cijenjena od kritike. Najnoviji Špišićev tekst, Crne oči, posveta je na pamtljivu predstavu ovog kazališta, Sokol ga nije volio, Fabijana Šovagovića. Isto kao i Šovagović, Špišić svoju radnju stavlja u prostor koji najbolje poznaje, Slavoniju. No, u onu Slavoniju 90ih.
Tema rata vrlo je slabo iskoristiva tema na umjetničkom platnu, iako je vrlo duboka, tajanstvena, puna zanimljivih priča, velikih i malih ljudi, smrti i ljubavi. Stipišić se približava toj temi kroz dvije obitelji smještene na području Slavonije-hrvatsku i srpsku obitelj koje su međusobno neraskidivo povezane kroz prijateljstvo i ljubav, a na kraju i krv.
Predstavlja analogiju između Capuleti i Montecchi sa Hrvatima i izdajnicima. Tipičan pater familias, čiju je ulogu Darko Milas odigrao genijalno. Tipična uloga koja nas pomalo iritira, ali daje i dašak simpatičnosti.
I naravno, tanka krhka lijepa i zaljubljena Julija, iliti u našoj drami Jelena, koju igra odlična Olga Pakalović, čija savršenost završava tragedijom. U ulozi Romea, Antuna jest Živko Anočić.
Špišić prikazuje kako je rat izgledao u malim mjestima, isprekidan obiteljima različitih nacionalnosti i kako su koji završavali. Dozi tuge, svijesti i prisjećanja on dodaje i dozu humora koja je definitivno rezultirala simpatijama prema predstavi i učestalog smijeha tijekom predstave.
Režiser Dražen Ferenčina prekida dramske prizore Miloševićevim i Tuđmanovim govorima, kao i izvještajima Siniše Glavaševića. Neke kritike su opisale to kao da je Ferenčina doslovno ovoga puta pročitao što piše. No, ja se ne bih složila. Govori i izvještaji između svakog dramskog prizora su ono što i je osvijestilo publiku i dalo joj veći žar svega pa bogme i redoslijed. Kreće od govora prije početka samog rata, pa do izvještaja Glavaševića u rušenju Vukovara. A mi iza svakog govora vidimo sljedeći dramski prizor koji uslijedi nakon događaja prenesenog govorima u predstavi, što je po meni, jedna odlična ideja.
Glumci u Gavelli su dali sve od sebe da prikažu djelo Crne oči onakvim kakvo stvarno jest i što stvarno želi prikazati.
Jedne od kritika pišu da se Crne oči prikazaju kroz staromodan način, no to jest ono što i treba. Kroz umjetnost treba prikazati kako je rat izgledao i uspjeti ga prenijeti na tekst pa zatim i na pozornicu na ovako dobar način kombinirajući tragediju i humor, što jest odlično obavljen posao. Prikazujući sve to modernistički, svidjelo bi se možda ljubiteljima zapada, no za nas, koje ovake predstave znaju protresti, možda čak i izbaciti koju suzu na oko, je pravi odabir prikazati to na staromodan način. Smatram da je Stipišić dotaknuo ljude koje je htio i time učinio ono što je i bila namjera.
