Istaknuto
05.08.2022.

Vrijeme čitanja: 6 minute Lik Eddieja Munsona na neki je način arhetip i možemo ga svrstati u široku mrežu svojevrsne morfologije priče (gospon Propp, no pun intended), no on je također i tragedija našeg društva koje, iako čvrsto vjerujemo da nije tako, zapravo ne napreduje mnogo.

23.07.2022.

Vrijeme čitanja: 4 minute Nekoliko frendova je išlo slušati Deathhammer na Black Silesia festival u Poljsku. Novi Immolation je i dalje u vrhu death metala, ali nisam se uspio zakačiti. Le Dom je nastupio u Attacku u organizaciji No Balancea. Kad će opet neka korona da se malo smanji učestalost koncerata?

Film

DINA: U lovu na savršenu filmsku adaptaciju romana

17.11.2021. Marija Anušić
Vrijeme čitanja: 5 minute

Za početak moram napomenuti da nikad nisam bila ljubiteljica znanstvene fantastike. Svjetovi budućnosti me nisu intrigirali kao svjetovi prošlosti, moguće dimenzije ispunjene naprednom tehnologijom uvijek su gubile borbu s mačevima, čarobnjacima i vilenjacima. Vezujem to za ljubav prema prirodi i odbojnost prema tehnologiji (još uvijek čekam da mi se pametni telefon zgadi), mir koji osjećam u šumi naspram tjeskobe koju osjećam na betonu, u gužvi i pod neonskim svjetlima. Kad sumiram sve to, jasno mi je zašto nikad nisam posezala za znanstvenom fantastikom, pa čak ni za klasicima, ali nedavno sam potpuno iznenadno bila potaknuta da malo preispitam svoje navade i odlučila sam gurnuti barem nožni prst izvan svoje zone komfora i dohvatiti jedan naslov. Sasvim je prirodno da to bude jedan od najvećih klasika žanra, posebno sada kad je tu najnovija ekranizacija iza koje stoji redateljska palica Denisa Villeneuvea. Riječ je, naravno, o „DiniFranka Herberta.

Shai Hulud je bend, a pustinjski crvi su iz „Bubimira”

O „Dini” sam prije čitanja znala samo osnovne informacije: radnja se odvija na nekom planetu-pustinji, ljudi imaju potpuno modre oči od začina koji postoji samo na tom mjestu i jako je bitan, netko se preziva Atreides i pojavljuju se pustinjski crvi, slični onima u „Bubimiru”. Shai Hulud je za mene dotad bio samo naziv benda, a osim toga, ništa me ostalo nije previše privlačilo u cijelom tom univerzumu.

Kad je najavljen film malo sam površno podciknula vidjevši glumačku postavu (ChalametMomoaBardemBrolin) i tad mi se prvi put javila ideja da uzmem knjigu i pročitam ju, jer u kino ću morati ići, a to ne želim učiniti nepripremljena. Otkad je izašlo zadnje izdanje knjige kod nas, ono Egmontovo, premetnula sam ga na poslu u knjižari s police na policu valjda stotinu puta, ali trenutak je došao tek nedavno. I tako sam jedan primjerak odnijela kući.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Pichny (@anidiotplot)

Biram postepeno osvajanje

Moram priznati da me „Dina” nije osvojila na prvu, ali kao i u životu, možda kvaliteta leži upravo u postepenom osvajanju. U početku sam se pomalo mučila, posebno jer sam na pješčani planet skočila ravno s napetog krimića, a ova knjiga je ipak iziskivala određeni stupanj predanosti i drugačije vrste koncentracije. Recimo samo da nije štivo za pustiti mozak na pašu, a kao prvi od šest romana koji čine serijal o Dini („Dina”, „Mesija Dine”, „Djeca Dine”, „Božanski car Dine”, „Heretici Dine” i „Kapitol Dina”) funkcionira kao polagani uvod u kompleksni Herbertov svijet s kojim se tek imamo upoznati.

Prva se knjiga konkretno sastoji od tri dijela: „Dina”, „Muad’dib” i „Prorok”, a svako poglavlje unutar dijelova počinje svojevrsnim kroničarskim zapisima princeze Irulan o kojoj, u početku, naravno, ne znamo apsolutno ništa. Ti kroničarski zapisi već u startu određuju ton knjige: to je kronika, saga o obitelji, legenda, i kao takvu ju moramo prihvatiti. Tek kada shvatimo da se ovu knjigu mora čitati na drugačiji način, bez očekivanja snažnih prevrata, uživajući u polaganom razlistavanju, tek se tada možemo u potpunosti prepustiti njezinoj čaroliji.

Sama ne znam mnogo o geografiji, ali čitajući o Herbertu i onome što ga je inspiriralo da napiše ovaj serijal, saznala sam da je sam bio fasciniran pješčanim dinama i njihovim ekosustavom i godinama ih je proučavao nagomilavši podatke koje je kasnije iskoristio za stvaranje vlastitog svijeta. „Dina” je tako, usudim se reći, djelo u koje je duboko utkano pitanje ekologije i održivosti. Osim priče o junaku kojeg pratimo, to je velikim dijelom duboka studija preživljavanja u naoko neprijateljskim uvjetima.

Povratak u kino na velika vrata

Nakon što sam pročitala knjigu i ostavila ju malo da „dozrije” otputila sam se i u kino u kojem nisam bila skoro dvije godine i jedva se snašla. Kad sam se konačno smjestila uza sve mjere opreza i svoje nachose, morala sam smiriti bujicu očekivanja jer u takvim situacijama gotovo redovito kući odem razočarana. Ova prisilna distanca u kinu barem je udaljila šuštače vrećicama, ljude koji vole komentirati cijeli film u pola glasa i one koji svako malo osljepljuju sve oko sebe ekranom mobitela.

Ono što je uslijedilo bilo je upravo ono što sam i očekivala. Prateći poprilično pomno događanja prije same premijere, znala sam već otprilike na što se trebam pripremiti. Ono što je Villeneuve uspio, a neki prije njega nisu (znam da mnogi vole Lynchevu verziju „Dine”, ali to je tema za neki drugi tekst) jest prenijeti Arrakis na platno onakvim kakvim ga je vjerojatno Herbert vidio. Pažnja je posvećena svakom detalju i nakon mnogo godina, tamo negdje od prvog gledanja Jacksonova „Gospodara prstenova”, imala sam dojam da je svijet iz knjige koji se dotad nalazio samo u mojoj glavi premješten izravno na filmsko platno.

Prijenos na filmsko platno bez spoticanja

Ono što mi čak ni „Gospodar” nije u potpunosti dao je savršen casting. Apsolutno nitko nije „zaškripao” u svojoj ulozi (dok mi je naprimjer trebalo neko vrijeme da spojim Orlanda Blooma s Legolasom), posebno je dobar izbor bio mladi Chalamet u ulozi Paula Atreidesa.

dina

Foto: facebook.com/dune

Paul u knjizi i Paul na filmskom platnu ne razlikuju se mnogo. Posebno bih istaknula suptilnu transformaciju iz dječaštva u ozbiljnu mladost. U knjizi je ta transformacija neizrečena, ona se osjeti gotovo između redaka, što je u filmu postignuto na nekoliko načina: kostimografijom, stavom i mimikom. U početku je mladi Paul samo dječarac, ističe se njegova krhkost, ramena su mu uska, ponašanje dječačko, a odore koje nosi to naglašavaju. Pomalo je pogrbljen i nesiguran. S vremenom kao da „dobiva kičmu”, ispravlja se, ramena se šire i izraz lica postaje odlučniji. Taj je postupak suptilan upravo poput gradnje njegova karaktera u knjizi i izvrsno funkcionira.

Vizualnom se dijelu, kostimografiji te izboru glumaca doista nema što prigovoriti. Kad se tome doda glazba Hansa Zimmera, stvar doista dobiva na grandioznosti.

Čvrsta veza knjige i filma

Jedino što bih mogla navesti, a da nije puko hvaljenje, nema zapravo veze sa samom izvedbom filma. Kompleksnost Herbertova svijeta vrlo je teško prenijeti na platno pa su tako neke stvari nužno izostavljene ili svedene na puku pozadinu. Zato mislim da je za potpuni doživljaj ipak dobro pročitati knjigu prije nego se pogleda film. Ne kažem da bez toga nećete moći uživati, ali kontekst će vam biti jasniji. Stekla sam dojam da bi mi neke stvari ostale nejasne da nisam čitala, ali mnogi su me razuvjeravali pa ću ostaviti mogućnost da sam u krivu. Film ipak mora i zabaviti i naravno da nikako ne bi bilo dobro da traje recimo četiri sata i objašnjava nadugo i naširoko kako se sade biljke u pustinji.

dina

Foto: facebook.com/dune

Vjerujem da ću „Dinu” pogledati još mnogo puta i otkriti stvari koje su mi promakle prvi put. Tada bih vjerojatno mogla donijeti na stol i malo opširniju analizu. Film je to koji će nesumnjivo postati klasik i koji će se, kao i „Gospodar prstenova” redovito puštati na televiziji za blagdane. Zato svi koji niste, pohitajte u kino dok još možete, a svesrdno vam preporučujem i čitanje Herbertova serijala.

I ne zaboravite, strah je ubojica uma.

(Visited 282 times, 3 visits today)
0%
1
2
3
4
5

(12 votes, average: 4.750 out of 5)

Komentari