“Djevojke u ljetnim haljinama volim” (Studio za suvremeni ples): Dijalog o plesu
Kada je prošle godine Grad Zagreb donio, a zatim i proveo odluku o svojevrsnom pripajanju Zagrebačkog plesnog centra Zagrebačkom kazalištu mladih i tako smjestio ples tek na margine izvedbenih umjetnosti, pokazalo se kako Gradski ured za kulturu za suvremeni ples ima razumijevanja koliko i neimenovani susjed Bosiljke Vujović-Mažuran, plesačice i trenutne voditeljice Studija za suvremeni ples koji joj je jednom rekao: “Vidio sam vas na televiziji, opet ste se valjali po podu. To je valjda taj vaš suvremeni ples”. Te su rečenice, izdvojene iz zvučnog zapisa razgovora s Vujović-Mažuran, fragment tekstualnog dijela plesne predstave Petre Hrašćanec i Saše Božića pod naslovom “Djevojke u ljetnim haljinama volim” koja je premijerno izvedena u Histrionskom domu na otvaranju 34. tjedna suvremenog plesa.
Intimna biografija kao temelj predstave
Radi se o predstavi zanimljivog koncepta koja prelazi granice ustaljenog odnosa plesa i glazbe te se obogaćuje dodatnom akustičnom komponentom sadržanom u audio snimkama u kojima Vujović-Mažuran govori o svojoj karijeri plesačice, sve od ranog pojavljivanja u spotu grupe Haustor za pjesmu Moja prva ljubav pa do današnjih dana i rada na obrazovanju novih generacija plesača. Prema tome, u osnovi je riječ o predstavi koja kombinirajući ples, glazbu i govor tematizira jednu intimnu umjetničku biografiju, no stvarni je značaj rada Petre Hrašćanec i Saše Božića na ovoj predstavi u odmjerenom zadiranju u aktualnu problematiku kulturne politike, poziciju suvremenog plesa u društvu te odnosa plesača s publikom, što se podjednako vješto dotiče na svim razinama izvedbe.
Predstava počinje pjesmom Moja prva ljubav koja označava povratak u rane osamdesete, a Vujović-Mažuran govori o iskustvima sa snimanja spota. Na sceni se izmjenjuju plesačice u živopisnoj odjeći koja prizva to vrijeme, a njihovi pokreti djeluju lako i neopterećeno. U drugom dijelu Vujović-Mažuran više se koncentrira na iskustva u radu s ansamblom, ali dotiče se i teme predrasuda prema suvremenom plesu. Plesačice na scenu izlaze u manjim grupama, a njihova je šarena odjeća zamijenjena jednostavnim sivilom, što se može tumačiti dvojako: kao praktična odjeća za ples, ali i vremenski iskorak u doba koje, barem kod nas, nije pokazalo razumijevanje za suvremeni ples.
U samom pokretu naglasak je na improvizaciji i promatranju, a tek u pojedinim trenucima plesačice usklađuju svoje pokrete i skreću pažnju na strukturu koja ostaje značajan element. Vujović-Mažuran progovara i o različitim aspektima posla plesača, a tek naposljetku spominje i Zagrebački plesni centar. Iako o njemu govori samo u kontekstu odnosa prema prostoru, na samoj sceni naglašava se širenje ove problematike pa se, uz dramatičnu promjenu osvjetljenja i glazbe te upečatljivi izostanak plesačica sa scene, u taj dio upisuje vrhunac napetosti predstave.
U posljednjem se dijelu poseban naglasak stavlja na odnos plesača i publike, a dugi pogledi koje su plesačice ranije izmjenjivale samo međusobno, sad se usmjeravaju prema publici. Odjeća u kojoj su plesačice na sceni ponovno evocira osamdesete, no za razliku od prvog dijela, gdje je odjeća predstavljala odraz poleta i životnosti jednog doba, u ovom kontekstu, upotpunjena štiklama i sličnim modnim dodacima, djeluje poput preteških kostima u kojima se plesačice ne uspijevaju slobodno kretati. Tek skidanjem suvišnih dodataka može se osloboditi i pokret te ponovno početi ples koji u ovom slučaju poprima obličje trka te u svojoj neobuzdanosti zaključuje predstavu.
Iako efektan, posljednji dio predstave kao da je došao prebrzo. Nakon stvaranja napetosti i nagovještaja problematike Zagrebačkog plesnog centra, bilo je za očekivati da se malo više pažnje usmjeri upravo tome, no moguće je zaključiti kako Hrašćanec i Božić namjerno nisu inzistirali na tome, možda u strahu da predstavu ne pretvore u kulturno-političku propagandu.
Odličan uvod u suvremeni ples
Izvedba je ispraćena glasnim pljeskom i ovacijama publike, što u prvom redu treba zahvaliti izvrsnim izvedbama plesačica Filipe Bavčević, Koraljke Begović, Dine Ekštajn, Ide Jolić, Martine Tomić, Nastasje Štefanić i Ane Vnučec, pri čemu je značajan doprinos dala i kostimografkinja Ana Savić-Gecan. Za glazbu su zaslužni Alen i Nenad Sinkauz i šteta je što u ovoj predstavi, koja zahtijeva od publike da se istodobno usmjeri na govor, glazbu i ples, njihov eksperimentalni zvuk pomalo ostaje u drugom planu. To, međutim, ne treba shvatiti kao kritiku ove koncepcije.
Može se reći kako se svim trima komponentama podjednako studiozno pristupilo, a posebno je to očito u odabiru govorenih dijelova u kojima je naglasak mnogo više postavljen na intimne dojmove Bosiljke Vujović-Mažuran, nego na biografsku faktografiju koja bi vjerojatno predstavljala opterećenje za samu predstavu. Pomnim odabirom govorenih dionica tako se izbjeglo inzistiranje na tekstu kao osnovnoj komponenti izvedbe te je postignuta ravnoteža svih elemenata.
Govor je tako, uz glazbu i pokret kao ključne elemente suvremenog plesa, u ovoj predstavi poslužio kao narativni dodatak koji je zanimljiv sam po sebi, no uvelike i olakšava razumijevanje predstave te joj omogućuje da se približi široj publici. U tom je smislu ova predstava izvrsna početnica suvremenog plesa za neznalice, ali istodobno i prava poslastica za znalce. Iskusna bi publika jedino mogla pronaći zamjerku u nedostatku maštovitosti prilikom osmišljavanja koreografije, no “Djevojke u ljetnim haljinama volim” neobično je zanimljiva cjelina pa je manje propuste lako oprostiti.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.