The Forger: Kratki dijalog D’Ovidia i Martina – Tko je pokušao krivotvoriti žanrove?
Nakon što sam pogledala film i iskreno se zabavila (jer film u kojem netko mrtvo ozbiljno koristi izraz ‘wicked cool’ da bi se komplimentiralo jednostavno zahtjeva drugačiji pristupa analizi), mučilo me kako su onda izgledale pripreme za taj film. Kako je Travolta postao slikar, zašto sve toliko intrigira ima li jedan adolescent curu, kako je Plummer postao Eastwood, zašto se nitko nije potrudio upriličiti ijedan od tri žanra do neke razine da su zaista dobri i zašto sam promašila poantu stvaranja filma od najpredvidljivijih elemenata?
Počela sam vrtjeti taj sudbonosni susret scenarista Richarda D’Ovidio i redatelja Philipa Martin prije nego što su lansirali ovaj film u kina. Ovako nekako je to izgledalo u mojoj glavi:
Mjesto radnje: imitacija lokalnog restorana tzv. dinera u Hollywoodu
Vrijeme: otprilike vrijeme ručka
Richard (vraća se s toaleta na stolu ga čekaju veliki hamburger, pomfrit i cola, naravno sve je organski): ‘Hej, šta jedeš samo tostirani sir?’
Phillip: ‘Da- Želudac me boli.’
-‘Sviđa mi se ova scena. Stavit ću ju u scenarij.’
-‘Dobro hoćeš mi reć o čemu je scenarij uopće?’
-‘Znaš, jako je napredan. Odlučio sam pomiješati 3 žanra. S jedne strane imamo toplu obiteljsku priču: djed koji se brine za unuka, otac koji je u zatvoru i dijete koje je majka napustila. Zatim imamo i elemente trilera jer je otac već druga generacija kriminalaca, s početkom radnje on izlazi iz zatvora 10 mjeseci ranije uz pomoć istog čovjeka koji ga je tamo i smjestio. Naravno, on tu uslugu mora uzvratiti jer se ne želi vratiti nazad u zatočeništvo, pa ipak mu sin ima rak kojeg nije moguće operirati. Eh da, klinac ima rak! Taj dio je iznimno bitan i za treći sloj priče. Shvaćaš, ako on ima rak onda se ne moramo posebno truditi oko stvaranja opipljivih emocija. Zadnji sloj priče ima pak elemente krimića. Imamo par – policajca i policajku. Ona je zgodna, pametna, vodi cijelu operaciju; on – njemu bi trebalo staviti krafnu negdje u kadar. To ćeš ti srediti. Njih dvoje su za petama ocu jer ih on vodi k liku kojeg zaista traže – onom istom liku koji ga je strpao u zatvor.’
-‘OK, razumijem, valjda. Razloži mi te likove malo. Tko je otac?’
-‘Otac je slikar, ali istovremeno i sitni kriminalac. Cijeli život želi ići na Tahiti i živjeti kao Gauguin. Zove se Raymond Cutter. Lik koji ga izvuče iz zatvora – Keegan, od njega očekuje (kao protuuslugu) da krivotvori Monetovu sliku i zamijeni ju s originalom u muzeju. Ima jedna scena gdje se on pokušava stopiti sa slikom jer je ipak riječ o impresionizmu i ne može ga samo kopirati.’
-‘U redu, znam savršenog glumca za to – John Travolta. Idealno se uklapa u tu ideju slikara, kriminalca, oca koji se pokušava zbližiti sa sinom. Dalje?’
– ‘Sin. Will Cutter. Adolescent. Pametno, povučeno dijete. Kreativan. Jako povezan s djedom. Ima tumor na mozgu u 4. fazi, ali tu sam pokušao olakšati situaciju da film ne postane previše depresivan tako da ga svakih 15 minuta pitaju: ima li curu? Razumiješ, to je izrazito bitno za adolescenta koji gleda smrti u oči.’
-‘Onaj klinac iz Tree of life mi je bio odličan – Tye Sheridan. Mislim da je sad dovoljno star za ovu ulogu, može proći kao Travoltin sin. A djed? Koja je njegova priča?’
-‘On. On je najbolji. Baš sam bio gledao Gran Torino kad sam počeo pisati scenarij i cijelo vrijeme sam razmišljao o Clintu Eastwoodu. Shvatio sam da želim takav lik, ali da je sretan. Razumiješ? Da hoda uokolo, osuđuje, tu i tamo nosi sačmaricu, ali da je sretni starac. Ipak mu je unuk, je l’…
-‘Dobro. Može. Christopher Plummer. Hajde da još samo prođemo onaj policijski dvojac.’
-‘Oni su najbolji dio. Oni moraju izgledat nešto kao Krim tim 2. Dakle, kad se gledatelj konačno uživi u film, njih dvoje ga moraju vratiti u stvarnost. Znaš kako uvijek imaš neki komični predah – to je to. Ipak i ja imam smisla za humor.’
-‘OK, ja ću se potruditi oko scena provale u muzej, da sve bude mehanički točno i uvjerljivo. Naći ću i nekog tko može glumiti karikaturu od zločinca za Keegana i imamo film, prijatelju.’
-‘Super. Ovo je bilo brzo. Nisam bio siguran da ćemo se uspjeti dogovoriti. Dakle, sviđa ti se ta ideja o tri povezana žanra?’
-‘Da, da. Odlično zvuči. Mislim da neće biti prevelikih problema sa stapanjem žanrova.’
E, pa bili ste u krivu. Svi pobrojeni žanrovi ne funkcioniraju skupa jer niti jedan nije odrađen do kraja. Scenarij je generičan i predvidljiv s dodatkom cheap shot faktora s klincem koji ima rak. Dobro za zaplet, ali je li uistinu? I ne mogu da se ne pitam:zašto, o zašto se svi brinu za spolni život mladog Willija? Nije potrebno imati ujedno neizlječivu bolest i neizlječivu zaljubljenost. Film koji zaista nije trebao završiti u kinima, vrlo lako je mogao biti uspješan TV film. Uživala bih gledajući Plummera na neko presparno poslijepodne, taj dio bi čak i upalio. Dio sa Travoltom kao slikarom je pomalo neobjašnjiv izbor, ali Travolta je bio prilično uspješan u egzekuciji pa je valjda oprostivo. I policijski dvojac je savršen – zbog njih Krim tim izgleda kao oskarovski duo. Film nije najbolje iz svoje lige, ali neće se puno ni baviti njime – spada u one koje jednostavno zaboravite. Ono što je bilo odlično u filmu su dobri tehnički aspekti, u potpunosti na razini dane produkcije, ali za koji to film danas ne vrijedi? Unatoč svemu, gledanje ovog filma je bilo dobro iskustvo. Nadahnjujuće, u svakom slučaju.