Dominik Banovčić: „Kad se proživi talijanska dolce vita, taj jezik uvijek ima blagu prednost nad ostalima“

Putovanja šire horizonte, a jezici su putokazi koji ih rasvjetljuju. Ovom se mišlju može sažeti životna filozofija Dominika Banovčića, jezičnog entuzijasta koji trostruko vlada umjetnošću komunikacije, i to na najvišoj, C2 razini engleskog, talijanskog i španjolskog jezika. Jezikoslovac po vokaciji i pasionirani putnik po naravi, Dominik jednako suvereno navigira kamenim ulicama Italije, šarenim trgovima Španjolske i profesionalnim okruženjem međunarodnih korporacija.

Pored rada u međunarodnom poslovnom okruženju, vlasnik je obrta Neoverba, kroz koji se bavi individualnim podučavanjem stranih jezika, prevođenjem, kao i poslovnim savjetovanjem koje podrazumijeva pripremu za razgovore za posao, pisanje životopisa te razvoj profesionalnih vještina. U središtu njegova rada nije samo jezik, već i nastojanje da znanje bude jasno artikulirano, samopouzdanje ojačano, a svaki pojedinac potaknut da ostvari svoj puni potencijal.

U razgovoru koji slijedi, Dominik govori o jezicima kao prostoru identiteta i osobnog rasta, o spoju romanskog temperamenta i engleske discipline, putovanjima kao školi života, učenju izvan udžbenika, ali i o tome zašto je u komunikaciji često važnije samopouzdanje od savršenog vokabulara.

Prvi kontakt sa stranim jezicima u tvom se slučaju dogodio već u ranom djetinjstvu, i to posredno kroz španjolske i talijanske TV serije. Kako je to spontano i neformalno izlaganje utjecalo na tvoj kasniji odnos prema učenju jezika i oblikovalo emocionalnu povezanost s njima?

Prvi doticaj sa stranim jezicima bio je upravo tijekom obiteljskih druženja i zajedničkog gledanja telenovela, u vrijeme kad im je popularnost bila na vrhuncu i kad su se emitirale na TV-u svaki dan. Meni, tad radoznalom klincu, to je bio novi svijet. Nepoznate riječi, čudna intonacija, drugačija gestikulacija tijela, sve popraćeno dramom, suzama, izdajama i svime što ih je činilo zanimljivima. Taj „drugi svijet“ meni se činio poput teatra, stavljanja maske na lice i pretvaranja u novu osobu. Samim time stojim iza uzrečice da koliko jezika pričaš, toliko i maski nosiš te da oni bude određenu kreativnost u nama.

U tim večernjim obiteljskim satima dogodio se klik i razvila se emocionalna povezanost s njima, koja se nakon toga formalno nastavila razvijati tijekom školovanja. Najveće ograničenje osnovnih škola u manjim mjestima bila je dostupnost, odnosno mogućnost učenja samo engleskog ili njemačkog jezika. Svoje „miljenike“ sam tada stavio sa strane pa ih ponovno učio kroz srednju školu i fakultet, dok sam engleski započeo u osnovnoj školi i samo ga nastavio učiti dalje.

Tvoje djetinjstvo obilježila je znatiželja prema različitim područjima, uz sklonost perfekcionizmu i školskom, a kasnije akademskom uspjehu. Unatoč širokom spektru zanimacija, zbog čega su se upravo jezici pozicionirali kao temeljni interes?

Znatiželju u djetinjstvu pripisujem kupovanju enciklopedija, listanju stranica u kasne noćne sate, gledanju dokumentaraca, ali i roditeljima te njihovom „diktatorskom“ pristupu da ocjene trebaju biti 5 ili ništa. S takvim načinom odrastanja u osnovnoj školi shvatio sam da je jedna dobra ocjena iz prirodnih znanosti samo nešto što odrađujem i stavljam u ladicu uspjeha, dok je isto postignuće iz stranih jezika mamilo osmjeh na lice i leptiriće u trbuhu prije svakog sata. Smatram da su uvijek dobro pratili moj slobodni duh i razigran karakter te da sam ih upravo zbog toga odlučio postaviti kao temelj svoje karijere.

Obrazovni put razvijao se logičnim slijedom od Hotelijersko-turističke srednje škole, koja stavlja naglasak na strane jezike, do studija talijanistike. Ne kriješ da je talijanski jezik tvoje „najvoljenije dijete“, no koje su to karakteristike zbog kojih je, barem za nijansu, ispred engleskog i španjolskog?

Iako sam u to vrijeme mogao birati školu koju želim, Hotelijersko-turistička bila je glavni fokus radi učenja tri strana jezika od prvog razreda. Sjećam se da nam je na sat talijanskog jezika ušetala u razred profesorica koja je bivši model iz Milana, koja se nije držala didaktičkih pravila nego nas je motivirala pričama, šalama i pjevnim izgovorom. To su bili presudni trenuci u kojima se rodila ljubav prema jeziku.

Talijanski je jezik emocija, rijetko se uči zbog posla ili karijere, a mene je odveo na studijski put i semestar u Napulju. Otvoreno priznajem da je to najbolji period u mom životu. Kad se proživi talijanska dolce vita, vožnja Vespom kroz grad, sunčanje na Capriju i uživanje u hrani, taj će jezik uvijek imati blagu prednost nad ostalima.

Studij u Italiji nije bio uvijek samo odmor, nego i učenje za ispite, izlazak van zone komfora, kao i stjecanje hrabrosti koju prije nisam imao. Ono što mi je Erasmus dao jesu, osim bolje jezične kompetencije, karakterna odvažnost te nezaustavljiv žar za putovanjima.

Unatoč nešto izraženijoj naklonosti prema talijanskom, najvišu razinu poznavanja jezika, ekvivalentnu izvornom govorniku, postigao si u sva tri jezika. Koliki je udio discipline i sustavnog rada u procesu učenja jezika, a koliki talenta te koja je formula uspjeha?

Kroz godine studija vidio sam što funkcionira u učenju jezika, kako na sebi, tako i na drugima. Kod mene je talent imao čvrstu podlogu, ali nije jedini ključ uspjeha. Unutarnja motivacija i disciplina uvijek pobjeđuju naspram talenta i brže donose rezultate. Istina je da su neki ljudi nadareniji za učenje jezika, isto kao što drugi drže matematiku u malom prstu. Međutim, to ne znači da disciplinirani amater ne može nadmašiti lijenog veterana. Talent može olakšati niski start, ali upornost će uvijek stići prva do cilja.

Formula uspjeha? Izbaciti Duolingo i ostale metode brzog učenja kao glavne aktere. Iako mogu biti dobar sekundarni izvor prakse, ključno je slijediti strukturiranu metodu: čitati i slušati kako bi se usvojilo znanje, a zatim ga primijeniti kroz priču i zadatke.

Najvažnije je slijediti metodu koja najbolje odgovara osobi. Sto ljudi, sto ćudi: neke su osobe vizualne, neke auditivne, neke uče slušajući razgovore, dok ostali biraju tekstove. Cilj je kombinirati sve, ali veći fokus staviti na aktivnosti koje učenje čine zanimljivim, a ne dosadnim. Tekstovi, slike, novine, web-portali, podcasti, igre, kvizovi, razgovori, pjesme… Danas se jezik može učiti na više načina, ali moj je savjet kad jednom kreneš, proces treba nastaviti i održavati, barem 15 minuta dnevno. Jezik je živa materija; ne uči se lako, ali se lako zaboravlja.

Možemo govoriti o nekoj vrsti eskapizma kada je u pitanju tvoj odnos prema jeziku. Na koji su način pojedini jezici oblikovali tvoj identitet?

Jezici su za mene dvosmjerni. Oni su dio mene, moje karijere i moja životna strast. S druge strane, ne biste vjerovali koliko čaša vina uz talijansku canzonu nakon napornog dana na poslu ili čišćenje stana vikendom uz latino ritam može dati dojam bijega od stvarnosti. To je tih naših 5 minuta slave u kojima stavljamo maske i glumimo novu personu te od aktivnosti koje bi nas inače umarale stvorimo nove, zabavne momente.

Dominik je na talijanskom ljubazan, na španjolskom zavodljiv, dok je na engleskom profesionalan i discipliniran. Određeni jezici favoriziraju eksploziju emocija, dok drugi njeguju jasnoću i suzdržanost. Naravno, sve je ovo uvjetovano i kontekstom u kojem se nalazimo.

Danas radiš za talijansku tvrtku, a pored primarnog posla, vlasnik si i obrta za podučavanje stranih jezika i HR consulting Neoverba. Koliko je zahtjevno balansirati između korporativnog posla, podučavanja i poduzetništva? Kako izgleda jedan tvoj tipičan sat s polaznikom?

Osim glavnog posla gdje razvijam timove i provodim testiranje digitalnih projekata, imam obrt za podučavanje stranih jezika i poslovno savjetovanje. Dani su mi ponekad isplanirani u sekundu – od optimiziranja web-stranice i razvijanja digitalnih proizvoda do provedbe selekcijskog procesa za jednu europsku agenciju, pripreme materijala i podučavanja. Zahtjevno je biti svoj šef, grafički dizajner i računovođa, ali je isto tako nagrađujuće iskustvo vidjeti rezultate koji iz toga proizlaze. Najveća radost je vidjeti napredak kod ljudi i znati da si bio dio procesa i njihovog uspjeha. Na tom putu sam upoznao dosta različitih osoba, zanimanja, iskustava i priča koje zaista inspiriraju.

Ono što tipičan sat s polaznikom uključuje jest kombinacija videa, tekstova, igara, vježbi te slika s velikim fokusom na pričanje i razgovor. Na svakom satu se priča jer je to nešto što polaznici rijetko mogu sami kod kuće. Svaka je lekcija drugačija, ovisno o ciljevima koje razradimo odmah na početku, tijekom kratkog besplatnog razgovora i konzultacija. Tad razrađujemo strategiju, način učenja, metode koje daju brže rezultate i rješavamo ono što je kod odraslih često najveći problem – blokadu u pričanju i anksioznost ako ne znaju točno složiti rečenicu.

Koji su najčešći razlozi zbog kojih se polaznici odlučuju učiti talijanski ili španjolski jezik? Osim toga, za engleski se često kaže da je to jezik koji „svi znaju”. Koliko je to, po tvom iskustvu, točno?

Razlozi za učenje talijanskog i španjolskog gotovo su uvijek ljepota jezika i ljubav prema putovanjima. Rijetko tko ih uči zbog karijere, iako nekolicina ipak ima poslovne suradnje i klijente iz tih govornih područja. Svaki od ovih jezika nosi svoje izazove. Lagani su za naučiti do komunikativne razine, ali malo su teži kad se krenu otkopavati nijanse i kompliciranije strukture. Kod polaznika najviše teškoća vidim u korištenju konjunktiva i prijedloga u talijanskom, razlici između ser i estar u španjolskom te u vremenskim oblicima i izgovoru u engleskom jeziku. Talijanski i španjolski su zbunjujući ako ih se krene istovremeno učiti, ali ako već postoji čvrsta razina u jednom jeziku, učenje drugog ide mnogo lakše jer oba pripadaju istoj „obitelji“ romanskih jezika i vrlo su slična.

Za engleski se kaže da ga svi znaju, što zapravo nije istina. Tek kad se počne intenzivnije učiti, shvati se koliko ga globalno loše ljudi govore. Naravno, on ostaje lak za razumjeti jer ga stalno slušamo na poslu, na TV-u, na društvenima mrežama i aplikacijama. Znati jedan jezik je dosta subjektivno, zbog čega i postoji europska klasifikacija od A1 do C2, gdje je A razina početni govornik, B razina samostalni govornik (i tu govorimo o znanju jezika), a C razina označava iskusnog govornika, to jest onoga koji tečno govorni u svim situacijama te razumije i nijanse između riječi.

Htio bih naglasiti da Hrvati brzo uče strane jezike, ponajviše engleski. U jednom istraživanju zauzeli smo drugo mjesto kao narod koji najbolje govori engleski kao drugi strani jezik, odmah poslije Nizozemaca. Potrebno nam je samo da se opustimo i imamo više vjere u sebe.

Zagovornik si individualnog pristupa učenju jezika, odnosno rada 1 na 1. Kako gledaš na sve veći broj škola stranih jezika koje se pozicioniraju kao povoljnija opcija učenja? U poveznici s tim, koliko je danas važan marketing u vođenju obrta?

Individualni pristup učenju jezika je najefikasniji način (iako i najskuplji), jer ti se netko može potpuno posvetiti. Uzimajući u obzir način rada, tip učenja, učestalost i ostale faktore, profesor zna kako organizirati iduću lekciju i što poboljšati kako bi se brže postigao dogovoreni cilj.

Škole stranih jezika nisu loš izbor jer polaznici i dalje rade na svom profesionalnom razvoju, ali proces učenja je sporiji i rascjepkan na više dijelova (A1.1, A1.2 itd.), jer u učionici sjedi deset polaznika s različitim motivacijama i karakterima. Neki su redoviti, neki dolaze rijetko; jedni uče jer žele, drugi jer traže neki novogodišnji hobi. Profesori se prilagođavaju grupi, što znači da, ako sedmero polaznika nije motivirano, ne piše zadaće ili ne sudjeluje, oni i dalje predstavljaju većinu, pa nekolicina uzornih polaznika plaća cijenu rasta i razvoja. Uzrok tome je što škole nude jeftine pakete dostupne svima, a ljudi ono što manje plate često manje cijene ili uzimaju zdravo za gotovo. Moj savjet je danas uložiti više u sebe jer se dugoročno više isplati, no to ovisi o pojedincu, njegovim mogućnostima i ostalim faktorima.

Voditi obrt bez marketinga je pucanje u prazno. Kao i u svakom poslovanju, bitna je promocija, i upravo mi to trenutno najviše nedostaje. Najviše polaznika sam dobio preko preporuka, što je i razlog zašto još nemam aktivne društvene mreže, ali 2026. je godina za to.

Osim podučavanja stranih jezika na svim razinama, nudiš i usluge prevođenja te pomoć u pripremi za razgovore za posao i pisanje životopisa. S kojim se najčešćim pogreškama susrećeš kada ljudi pišu životopis ili se pripremaju za razgovor na stranom jeziku?

Odlučio sam, osim samog podučavanja jezika, proširiti raspon usluga na pripremu za razgovor za posao, pisanje životopisa i razvoj poslovnih vještina. Najveću inspiraciju za to izvukao sam iz suradnje s jednom europskom agencijom za selekciju kandidata i dugogodišnjeg iskustva u razvoju i vođenju tima.

Ono što ljudima najviše nedostaje jest pristup tome i sposobnost da se „prodaju“. Čak i najbolji kandidati, ako nisu svjesni svojih kvaliteta, često ostaju u sjeni naspram onih koji znaju prezentirati svoje vrijednosti, čak i ako nemaju iskustvo ili sve potrebne vještine.

Životopisi se često šalje s pogrešnim informacijama, u zastarjelim formatima ili su pak ultramoderni s previše grafičkog dizajna, umjesto da se fokusiraju na jednostavnost i rezultate. Na razgovorima za posao na stranom jeziku nije važno savršeno reći neku rečenicu, nego kronološki složiti priču i istaknuti glavna postignuća. Ono na što sam dosta ponosan je pomoć koju sam jednoj kolegici pružio u pisanju životopisa i optimizaciji LinkedIn profila, što je vrlo brzo rezultiralo većem broju poziva na razgovor za posao i boljim prilikama.

Važan dio tvog privatnog života su putovanja. Kako bi usporedio tri kulture povezane s jezicima koje podučavaš? Koji stereotipi o Talijanima, Španjolcima i Englezima su, po tvom iskustvu, točni, a koji su samo mit?

Obožavam putovanja, bježim kad mogu s ruksakom na leđima i vrlo često sam. Kroz putovanja čovjek nauči, otvori um, izlazi van okvira i postaje bogatiji, čak i nesvjesno. Proputovao sam dosta mjesta u Europi, a najčešće se vraćam Italiji, i to kad se želim ponovno zaljubiti u život. Impresionist sam, volim lijepa mjesta, bogatu arhitekturu, kamene ulice i panoramske poglede u daleke horizonte. Budući da sam većinom bio na jugu Europe, vrijeme je da se dobro obučem i krenem malo na sjever. Skandinavija mi je iduća meta.

Ono što bih istaknuo kod putovanja jest uspoređivanje kultura Hrvata, Talijana i Španjolaca. Nije nam kultura toliko različita jer nas veže isti kontinent, religija, slično obrazovanje i odnosi s ljudima. Ono što je različito su navike i društveni običaji. U Italiji je kava zakon i ne naručuje se cappuccino poslijepodne ili poslije obroka jer mlijeko usporava probavni sustav. Gestikulacija tijela je vrlo izražena, posebice na jugu, i ono što je nama previše, njima je normalno. Sjeverni dio Italije je organiziraniji i točniji, stoga neće svaki Talijan olako zakasniti na dogovor ili posao, unatoč stereotipu da uvijek kasne. Skloni su flertu, tako da će ljepši spol biti privilegiran, a obitelj im igra važnu ulogu (posebice mame u odabiru partnerice za svog sina).

Španjolska je opuštenija, sve teče sporije. Oni rade da bi živjeli, a ne obrnuto. Iako postoje tradicionalni događaji, ne plešu svi flamenco, ne pije se toliko sangrie i ne spavaju svi siestu od dva sata. Kao i u Hrvatskoj, ljudi idu na posao, rade, plaćaju račune i žive, samo s osmjehom na licu i dozom simpatičnosti. Nisu namrgođeni niti opterećeni.

Englezi nisu toliko emocionalan narod; suzdržani su, a humor im je često ispunjen ironijom i sarkazmom. To ne znači da su hladni i nepristupačni, samo da svoje emocije iskazuju na drugačiji način. Nikada nisam čuo riječ „oprosti“ toliko puta kao na ulicama Londona i susreo toliko izrazito ljubazne ljude.

Na koje još načine voliš provoditi slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme volim provesti u različitim aktivnostima. Ne volim rutinu i da mi dva dana izgledaju isto, osim ako me obaveze na to ne osude. Volim čitati klasične romane, ono što većina mrzi, a najdraža knjiga mi je Sto godina samoće Gabriela Garcíe Marqueza. Pusti me da uđem u antikvarijat i nećeš me izvući van satima. Kad je toplije vrijeme, odem na trčanje dok grad polako tone u san ili u šetnju po kvartu. Prijatelje često nagovaram na razne radionice slikanja i plesa te ih tjeram na to dok ne pristanu.