Nikola Nedić i Davor Tarbuk najavljuju „Kućicu za pse“: „Ljudi pokleknu samouništenju kako bi otupjeli nepreboljene patnje“

Umjetnička organizacija Arterarij po već dobro utabanom putu nastavlja osluškivati prigušene vapaje stigmatiziranih skupina te, kroz autentične narative i izvedbenu hrabrost, služiti kao megafon onih koje bešćutno prepuštamo nemilosti unutarnjih demona odbijajući snositi dio kolektivne odgovornosti za nepravdu.

„Kućica za pse“ prva je ovosezonska Arterarijeva predstava koja, oslanjajući se na dokumentarističku vjerodostojnost, progovara o teškoj temi ratnog silovanja. Smještena u kontekst posljednjeg rata na ovim prostorima, kroz priče dviju obitelji iz različitih sredina istražuje kako trauma ratnog nasilja utječe na arhitekturu žrtve, njezin svakodnevni život i ljude oko nje.

Kroz isprepletenost iskrenih dijaloga i unutarnje refleksije, izvedba gledatelje suočava s univerzalnim temama poput nasilja, traume, šutnje, ali i hrabrosti da se suočimo s bolnim naslijeđem kao što je ratna trauma.

Predstava je nastala u režiji Romana Nikolića koji, uz Doroteu Šušak, Marija Mažića te izvođače, supotpisuje i scenarij. U predstavi igraju Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac Lučev, Nikola Nedić i Davor Tarbuk.

Uoči premijere koja će se 27. rujna održati na novoj Arterarijevoj adresi u Ulici Antuna Heinza 2a, s Nikolom Nedićem i Davorom Tarbukom razgovarali smo o radu na ulogama Sina i Traume, o transgeneracijskom parazitiranju ratne traume, odnosima među likovima te važnosti angažiranih predstava za suvremeno kazalište…

NIKOLA NEDIĆ

U predstavi igraš sina žene silovane u ratu, i to 30 godina nakon proživljene traume. Kako se majčina trauma reflektirala na sina i njegov život?

Lik Sina u ovoj predstavi proživljava i vuče taj traumatični trenutak iz djetinjstva 30 godina i neprestano utječe na njega i njegovo normalno funkcioniranje u životu. U predstavi se bavimo ponajviše traumama koje nemilosrdno otkidaju dijelove ljudske duše i ostavljaju nas raskomadane sve do trenutka suočavanja s njima. Dijete od 6 godina proživi traumu i tek u adolescenciji počinje shvaćati razinu povrijeđenosti koju mu je ona ostavila. Što je toga svjesniji, ona ga više konzumira i udaljava od svijeta koji ga okružuje.

Moj lik kroz predstavu uspije iskomunicirati svoju problematiku i tako na koncu dođe do katarzičnog momenta u kojem se problem nazove pravim imenom i tako počne svoj proces liječenja. Cijeli proces rada na predstavi bio je pronalazak neke vrste mira kako za lika kojeg igram, tako i za mene privatno.

Kakav je sinov odnos prema majci?

Sin i Majka jesu srž jedne od familija unutar predstave, i njegov odnos je isključivo samo s majkom. Od povrijeđenosti i poteškoća u komunikaciji, nerazumijevanju pa sve do katarzičnog razrješenja na samom kraju predstave. Oni predstavljaju familiju koja svoj problem uspije riješiti.

Kako su interakcije s Davorom, koji utjelovljuje traumu, utjecale na tvoju izvedbu?

Bilo mi je zadovoljstvo dijeliti scenu s kolegom Davorom koji je fantastično iznio svoju nimalo laku ulogu traume. Trauma i lik Sina koegzistiraju i zajedno se hrane. Njegov lik na svojevrstan način meni predstavlja moje misli i sumnje. Kroz njega moj lik postaje potpun. Dvije smo strane istog novčića.

Kao autori teksta navedeni su Dorotea Šušak, Mario Mažić i Romano Nikolić, ali u suradnji s izvođačima. U čemu se sastojao vaš doprinos tekstu?

Romano je imao proces u kojem su svi glumci radili prvenstveno iz sebe te smo improvizacijama na određene teme mi sami izbacivali materijal koji je kasnije uz intervenciju dramaturga preoblikovan u dramski tekst.

Dijelom si brojnih filmskih i kazališnih projekata. Međutim, ova uloga doima se tematski osjetljivijom od prethodnih u kojima smo te imali priliku vidjeti. Što te privuklo da se prijaviš na audiciju i na koji je način ovaj projekt obogatio tvoje glumačko iskustvo?

Imao sam priliku raditi s Oliverom Frljićem na nekoliko projekata i rekao bih da on ima sličan senzibilitet za teme poput Romana i susretao sam se sa takvom vrstom angažiranosti i aktivizma. Audiciji me privukla želja za radom s novim ljudima i novim iskustvom. Mislim da je Romano izabrao odličnu ekipu i cijeli proces je prošao glatko i ugodno, a za mene je bio bitan jer me stavljao u pozicije koje su zahtijevale strpljenje, posvećenost, opuštenost i povjerenja u puno većoj mjeri nego u nekim prijašnjim iskustvima.

U čemu je za tebe osobno čar i izazov igrati angažirane drame?

Mislim da svaki umjetnik mora imati osviještenu tu crtu aktivizma. Ona je nužnost. Odabrao sam ovaj poziv kojim se bavim zbog toga što sam vjerovao, a vjerujem i dalje, da se kroz njega može postaviti to zrno nade u svakog od gledatelja koje onda može rasti u neku vrstu veće svijesti. Vjerujem da je moć umjetnosti u dosta slučajeva podcijenjena, ali ona ima svoje puteve kao i priroda i život. Umjetnost uvijek nađe način.

DAVOR TARBUK

U predstavi utjelovljuješ sinovu traumu. Kako si pristupio ulozi koja nije konkretan lik, već akumulacija unutarnjih emocija i boli? Je li bilo teško ne upasti u klišej prilikom materijaliziranja apstraktnog entiteta?

Pristup ulozi krenuo je iz istraživanja što uopće trauma jest; biokemijska promjena u tijelu koja gubitkom kontrole uspijeva opstati bez obzira na okolnu opasnost koja je prošla. Da. I sada glumac glumi. Znamo da je trauma traumatična, da boli i vrvi emocijama, ali što trauma osjeća ako joj se dade mogućnost da  hoda među nama, ako je antropomorfizirana i živi uz nas kao uz brata ili sestru? Trauma je u suštini zaštita i ona se pojavljuje kada nas je potrebno skloniti iz situacije koju sami ne možemo proživjeti. Nastanak traume može se nazvati rođenjem i upravo tim rođenjem izražena je uloga traume.

Trauma je u ovoj predstavi tretirana kao dijete, kao osoba koja nema entitetske moći, nema izražena filozofska stajališta i svu svoju knjišku apstraktnost, ona je u svojem postojanju i naumu vrlo jednostavna i direktna. Ona mora opstati, a opstaje isključivo u simbiozi pojedinca i njegovog odnosa prema svijetu. Zanimljivo je bilo doći do ovakvog zaključka i stvarati scene koje se doimaju naivno, nevino i dječački, a svojim značenjem sujetno, razarajuće i bolno. Takav je način igre izazovan jer glumca udaljava od glume i svega što o glumi znamo. Ubiti glumca u sebi postupak je koji briše granice egoizma i postavlja te u ogoljeno središte ranjivosti i jednostavnosti. Tajna uvijek leži u jednostavnosti. A klišeji se izbjegnu ako ne uzdižemo jednostavnost i filozofski prikazujemo nešto što je samo po sebi uzdignuto i ne potpuno dohvatljivo.

Kako balansiraš između tjelesnog i emocionalnog izražavanja traume te kako ona u predstavi transgeneracijski egzistira?

Vjerujem da balans nastaje kada prepoznamo da svako izražavanje izlazi iz emocionalne, zatvorene reakcije. Trauma je u ovom slučaju sveprisutna i osjeća prije podražaja, stoga je i njena reakcija na podražaje nekad iznenadna, nekad smirena, nekad burna, nezainteresirana ili pak očajnički izbačena fizičkom gestom u vapaju za opstankom. Svijet Sina i Traume može egzistirati bez verbalne komunikacije, ako taj svijet gledamo doslovno, no ako ga shvatimo figurativno i prebacimo u nečije oči, postaje nam jasno da tu ima svega. Trauma je mrvu razmažena svom pozornošću koja joj se pridaje pa si zato daje za pravo da na Sina utječe na sve moguće načine. Užasno je kad ti trauma skače po glavi (doslovno), a još je užasnije kad ti se obrati, prošapće na uho i oduzme pravo na izbor. Sin u ovoj predstavi nema traumu, ima psa. Ha-ha. Pas ga naizgled štiti, ali zapravo štiti sebe od nestajanja. Traumu veseli toplina koja nastaje iz tog odnosa i ne shvaća da svojim postojanjem ugrožava Sina. Tu leži jasnoća.

Ovaj projekt izašao je iz duša, a ne egoizma i show-off programa. Bilo mi je jasno s početka da svaki član ovog projekta ima isti cilj, istu vjeru i želju za otvaranjem nečega što predugo stoji zaključano u starim ladicama. Samim time i suigra između Nikole i mene postaje prijateljska i čista. Takav je odnos blago u današnjem kazalištu u kojem se (nažalost) sve češće pojavljuju zamke vjerovanja, lošeg ponašanja i mržnje. A zato smo tu. Da volimo ljude tako što volimo kazalište.

Transgeneracijski prijenos traume je vrlo čest pojam današnjice. Majka koja proživljava/preživljava i sin koji u nemogućnosti promatra. Najjači utjecaj prijenosa događa se na mladim ljudima, djeci. Šutnja i neprogovaranje mnogo su gori od samog događaja, a kada se šutnje nakupi, trauma prevladava. Ljudi pokleknu samouništenju kako bi otupjeli nepreboljene patnje. Naša Majka predstave, nakon dugog niza godina i rada, otvaranja i suza, uspijeva otpustiti proživljeno i vraća se sinu, elementarnoj žrtvi nepričanja, prekida prijenos i otpušta mu traumu. Netko uvijek mora započeti.

Ratno iskustvo uzeto općenito još uvijek je reaktivna tema, no čini se da se o žrtvama koje su prošle seksualno zlostavljanje govori rijetko i površno. Kako si osobno doživio psihološke aspekte ove traume i kako te je Romano vodio do razumijevanja onoga što tvoj lik predstavlja?

Nisam dijete rata, ali svejedno osjećam posljedice. Te posljedice nalaze se u okolini, u obitelji, u majci i ocu. Tema seksualnog zlostavljanja često se izvrće, ismijava pa čak i potiče. Koliko god tvrdili da se razvijamo, toliko i nazadujemo jer ne komuniciramo dovoljno o mogućim razrješenjima. Osobno shvaćam ovaj projekt prilikom za pomoći. Ne nudim se kao psihoanalitičar, nudim se kao dio predstave koja možda može pomoći u zacjeljivanju rana. Nekih rana nisam ni bio svjestan dok nisam ušao u ovaj proces. Ali to je prvi korak; čišćenje rane, micanje plastičnog flastera koji nije od pomoći te dopuštanje vremenu i toplom zraku da osuše moje rane. Možda zvuči patetično, ali nježan sam i nije uvijek lako to priznati.

Romano je osoba koja prigrljuje nježnost, koja ti dopušta biti ono što jesi, koja ti dopušta biti čak i ono što nisi i na taj način te vraća postavkama kazališta i svijeta općenito. Sloboda je nešto za čime svi žudimo, a sloboda Arterarija je veća od četiri zida jedne kuće. Romano se često našali kako nekad ne treba postavljati previše pitanja i bilo mi je teško složiti se s tim sve dok nisam shvatio da većinu odgovora znam i sam. S vremenom ti postane jasno da to i želi od tebe. Tvoja pitanja i tvoji odgovori. Ništa nije nametnuto. Kao i sve ostalo u ovoj predstavi. Vođeni smo vlastitim stavovima, vlastitim izričajem i vlastitim osjećajem. I zajedničkim ciljem.

Ako se ne varam, na Akademiji si diplomirao prošle godine. Kakvo je stanje „na tržištu“ kad su u pitanju audicije i čime te je privukla audicija za „Kućicu za pse“? 

Tako je! Stanje na tržištu je poprilično zatvoreno. Nema se tu što reći. Mala smo zemlja, a mnogo je glumaca. Međutim, to nije toliko loše. Kazalištarci postaju sve kreativniji i u zadnje vrijeme viđam pregršt novih organizacija i udruga. Stvaraju se nove scene. Stvaraju se novi projekti. Nove prilike. Arterarij je jedan od rijetkih koji daje priliku izazvati nove ljude na sceni. Ja sam jedan od njih. Naći se u projektu s izuzetnim ljudima s izuzetnim postignućima, velik je to kolač. Samo promatranje me naučilo uvelike o tome kako kazalište može izgledati, a ne kako mora izgledati. U svijetu slabih audicija i dogovorenih angažmana, raspekmezim se često zbog projekta u kojem sam se našao.

Audicija za ovaj projekt najviše me privukla iz straha. Prevladavanje straha, tematski zalogaj i izloženost. Još sam klinac, moram mnogo toga prevladati, naučiti kako ljude vrednovati po onome što zaista jesu i stvarati. Moram stvarati, a teško je stvarati kad nemaš gdje. Na audiciju sam došao odrezanih nogu. Sva sreća pa sam sjedio na stolcu. Trebalo je doći do nečega, do suznog zanosa. Nikad prirodnije nije suza izašla iz mene od svih emocija koje su se skupljale u meni taj dan. Ali svi smo ljudi. I svi ljudi autorskog tima s audicije su i dalje ljudi. Samopouzdanje nestaje samo zato jer te uplaši veličina ovog svijeta i težina opstanka u istom. Ali opet, treba nekako početi. A samopouzdanje je izmišljotina.

Kako ti je u bilo raditi s kolegama na predstavi i kako te izbacila iz zone komfora? 

Iznenađuje me iz dana u dan koliko slobodnog prostora u projektu ima za svakoga od nas. Svi smo različiti i svatko drukčije funkcionira. Različiti svjetonazori doveli bi do konflikata, zar ne? Ali vraćam se opet na zajednički cilj, svi smo tu zbog istoga, i koliko god različiti, svi smo u jednu ruku i isti. Učiti od kolega je jedno, a učiti od prijatelja je drugo. Tako se i osjećam. Učim od prijatelja. Prihvatili smo se kao da se znamo pola života.

Ogoliti se na sceni je dovoljno veliko izbacivanje iz zone komfora. Biti okružen samo emocijama i mišlju koja te vodi pričom. Jeza me hvata. Vidjeti kolege koji izlaze iz lika i zadržavaju se u stanju koje nije pitomo, bolno je. I sam se znam naći u točki u zidu i vrtjeti slike po glavi dugo nakon izvedbe. To te izbaci. Zato smo i uveli grupnu terapiju grljenja. Žudnja za kontaktom je posljedica ove predstave. Želim se naći u sličnim projektima koji opravdavaju poantu kazališta, žive umjetnosti koja ima moć prenijeti emociju, usmjeriti čovjeka i pomoći mu.

Još nam pojasni metaforu sadržanu u naslovu drame… Što publika može očekivati od predstave?

Svi se mi nekad sakrijemo u kućicu za pse. Podvučemo rep i kad je teško, sakrijemo se. Kućica za pse mjesto je sigurnosti u kojoj šutimo, ne dotičemo se bitnoga, dopustimo joj da nas pojede. A tako, valjda, i zaštiti. Međutim, to nije zaštita. To je odgađanje. Publika može očekivati proces od tridesetak godina odgađanja i što on ljudima može napraviti. Koliko je moguće izlječenje i koliko je nemoguće suočavanje. Kućica za pse simbol je šutnje i vjerujem da ova predstava ima širok luk interesa mnoštva. Volio bih kada bi se ljudi prepoznali barem u jednoj milisekundi ove predstave, kada bi dopustili sebi izgovoriti ono što ne mogu ili ne smiju izgovoriti, kada bi govorili.

Ova predstava glas je svih nas i svih onih koji su nekad nešto prešutjeli, a žude za riječima. Ova predstava nije mila, ona je ogoljena i istinita u svakom svom pogledu kao i ljudi koji je izvode. Ona ne govori da netko nešto mora, ona otvara put nadi da se sutra ne moramo probuditi u suzama i da sutra ipak daje nešto dobro. Osjećaj gledatelja je ipak specifičan i ne mogu ga unaprijed uvjetovati, još pogotovo iz pozicije glumca. Ljudsko je srce čudan mehanizam i bitno je samo da je otvoreno. I koliko je moguće, savjetovao bih budućim gledateljima da pokušaju doći otvorenog srca. Neka izađe što mora izaći. Glumačka odgovornost je takva da otvara ljude osjećajima, a odgovornost ove predstave je da gledatelju (pa moguće i društvu) pripomogne otkloniti teret prošlosti.

Predstava je nastala u sklopu projekta Kreativne Europe pod nazivom ‘Eklektika drugosti’ te u partnerstvu s fondacijom Heartefact iz Srbije kao nositeljem projekta i organizacijom El Vaïvén, partnerom iz Francuske.

Reprizne izvedbe moguće je pogledati 1., 10. i 12. listopada u 19:30, a ulaznice je moguće kupiti online putem platforme ulaznice.hr, kao i na njihovim prodajnim mjestima.