Duje Medić: “Zanatski dio jednako je važan kao i koncept”

Naša rubrika gram umjetnosti bogatija je za još jedno ime, čiji rad možemo pratiti na Instagramu. Ovaj svestrani umjetnik koristeći olovku kao osnovnu tehniku vraća nas u neka prošla vremena svojim motivima, a duboko je inspiriran i vlastitim rodnim krajem. Kako je Biokovo utjecalo na njega, koji su to motivi i priče koje ga nadahnjuju, ali i mnogo više reći će nam Duje Medić.

Bespuća Instagrama dovela su me do tvog profila, reci nam nešto o sebi. 

Ja sam Duje Medić, akademski slikar i grafičar. Rodom iz Brela, a već duže vremena živim i radim u Zagrebu.

S obzirom na to da se radi o nečemu što se njeguje cijeli život, zanima nas kako je sve počelo?

Iako sam crtao i slikao od malih nogu nisam razmišljao o likovnoj karijeri sve do trećeg razreda gimnazije, a kako me isključivo zanimao crtež jedina opcija bio je grafički odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. I to je bila dobra odluka. 

Motivi su se do današnjeg dana mijenjali i evoluirali. Što je ono što te najviše inspirira?

Na prvi pogled motivi mogu izgledati dosta različiti, ali u biti proizlaze iz istih promišljanja o tradiciji koju baštinimo, počevši od lokalne, preko nacionalne, do kršćanske – koja je temelj Europe. Biokovo, kao planina u čijoj sjeni samo odrastao, je neiscrpan izvor inspiracije, prepuna povijesnih priča, mitskih likova i ljudskih sudbina. Kroz svaku seriju crteža na određeni način mijenjam estetiku jer još uvijek tragam za “onom pravom”. U toj potrazi od 2016. godine proučavam razvoj skulpture od prapovijesti do danas te pokušavam iskoristiti određene likovne elemente za svoje crteže.

Koje su ti omiljene tehnike rada? Preferiraš digitalno ili manualno?

Osobno preferiram tradicionalne umjetničke tehnike, smatram da je zanatski dio jednako bitan kao i koncept. Stare tehnike imaju nešto ritualno u sebi što autora dodatno unosi u rad, a od njih mi je najdraži crtež olovkom. Crtež je temelj svih umjetnosti i u današnjem svijetu hiperprodukcije on je ostao najdirektniji, najiskreniji, bez varke i laži. Kažu da će nestati života na zemlji kada nestane pčela, a ja kažem da će nestati umjetnosti kada nestane crteža.

S vremena na vrijeme se dogodi da koristim video i fotografiju kao sredstvo izražavanja, ali vrlo rijetko. Već duže vremena umjetnost pati od kroničnog trovanja pikselima pa moram imati dobar razlog da sudjelujem u njenom trovanju.

Što je ono po čemu je tvoj rad prepoznatljiv?

Prepoznatljivost mog rada je način na koji gradim teksture na mojim crtežima, taj sitni filigranski uzorak u kojem se utope sve grafitne linije. Zbog toga ljudi često pomisle da se radi o grafikama, a ne o crtežu. Druga stvar po kojoj me ljudi pamte je olovka kao objekt. Naime, sačuvao sam skoro sve olovke koje sam do sada potrošio te sada imam kolekciju od par tisuća olovaka, tj. njihovih ostataka. U par navrata sam izložio hrpu tih grafitnih batrljaka i očito su ostavili dojam na promatrače.

Kako se snalaziš u komercijalnom radu? Uspijevaš li se dovoljno izraziti u zadanim okvirima?

Većina moje zarade dolazi iz grafičkog dizajna pa se ne stignem previše baviti razmišljanjem o komercijalnom radu. Znam, nije mudro od mene, ali nažalost trenutno je takva situacija.

Možeš li izdvojiti neku suradnju na koju si najviše ponosan?

Bez razmišljanja ću izdvojiti dvije suradnje: prva je izložba „Hommage crtežu” s Josipom Vaništom i Davorom Vrankićem koja je 2015. održana u Zagrebu i Osijeku na inicijativu kustosa Feđe Gavrilovića. Moram napomenuti da su toj izložbi u Osijeku pridruženi radovi Adolfa Waldingera, poznatog osječkog umjetnika iz 19. stoljeća, što mi je dodatno laskalo. Izlaganje s tim velikanima hrvatskog crteža je za mene svakako bio jedan od većih Božjih blagoslova.

Druga suradnja je ostvarena 2013. godine za moj rad „Brnjica”. Tada mi je poziralo 7 istaknutih hrvatskih likovnih kritičara: akademik Tonko Maroević, Leonida Kovač, Anita Zlomislić, Iva Koerbler, Sonja Švec Španjol, Enes Quien, Feđa Gavrilović. Prisustvo pokojnog Tonka Maroevića je svakako dalo dodatnu težinu.

Što su ti ciljevi u bližoj ili daljoj budućnosti?

Spasiti dušu.

Kome se posebno diviš i čiji opus najviše pratiš?

Od starih umjetnika Kathe Kollwitz, Norman Lindsay te naši Tomislav Krizman i Sergije Glumac čija se izložba trenutno odvija u Klovićevim Dvorima. Od suvremenih moram istaknuti već spomenutog Davora Vrankića i njegove sulude goleme crteže.

Možeš li nam preporučiti nekoga od svojih kolega koga bi volio da predstavimo u ovoj kategoriji?

Preporučujem svog BFF-a Luku Hrgovića.