Edo Maajka: vrijeme je za jazz!
Kad sam imao 16 Edo Maajka pojavio se sa Slušaj mater – iz neba pa u rebra, kick u želudac kao razuzdani politički pjesnik s beatom koji traži klišejizirane pokrete glavama i mlataranje dlanom po zraku. Ne bi mi tada bilo na kraj pameti da će oštre rime ikad dobiti jazzersko odijelo; glazbeni frak. Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a 22 godine kasnije u Muzeju suvremene umjetnosti izmijenili su zavjete kroz zvučnike dvorane Gorgona i radioprijemnike duž zemlje i izvan nje. Subverzivnije negoli zvuči na prvu.
Valentina Sertić najbolje je Edu Maajku sažela u svojoj stupnjevanoj metafori: „Da je predmet u špajzu, Edo Maajka bio bi kajmak. Da je građevinska konstrukcija, bio bi neki od mostova na Savi, negdje gdje je posebno široka.”
Na slasnomasnim beatovima Edo zahvaljuje Marku Šašeku – Kooladeu kojem je prve srijede listopada dao bratski zasluženi shout-out, kao i producentima bez kojih ne bi bilo dobrih beatova i obrnuto). Kao kajmak, rustikalan, a nježan, mastan, a podatan. Kao čovjeku s interesom za kriminalistiku upisanu devedesetih, ne čudi nas njegov radar za besmrtnu trulež balkanskih naroda bez naznake za umiranjem: balkanskome sranju temeljenome na podjelama, učenju strahu o svemu susjednome i najmilijem nam postjugoslovenskom kolektivnoj sportskoj kategoriji: korupciji, kojij ne nazire se kraj.
Dapače, živimo njihove nove vrhunce, a potencijalno su i zaslužni za bezvremenske teme upisane na „Slušaj mater“, „No sikiriki“, „Stig’o Ćumur“, „Balkansko, a naše”… Ma cijeloj pjesmarici popurgerisanog repera iz Brčkog.
No Passaran standardno upućuje politici i kriminalu, ali ne i kad se radi o suradnjama: nakon TBF-a, Hladnog piva, Pipsa, Elementala, snimanja glazbe za film i hip-hop mjuzikl, rearanžirani mini-best of od dvanaest brojeva s Jazz orkestrom HRT-a Edin je najveći glazbeni iskorak. Dosad.
Pokazna vježba rušenja tradicije hrvatske glazbene scene: nitko ne bi 2002. mogao zamisliti da će pičkaranja sa „Dragi moj Vlado“, „Saletove osvete“ i „Jesmo l’ sami“ ikad biti dio etera HRT-a, a kamoli stopljena s njihovim jazzerima.
Susjedi nam – i Edini raniji suradnici – Frenkie i Helem Nejse iz istih žanrovskih okvira već su ranije izašli iz zone ugode hip-hopa: Frenkie sa Simfonijskim orkestrom Sarajeva 2015. u dosta sterilnijoj i uniformiranijoj varijanti, a Helem Nejse sa Sarajevskom filharmonijom sredinom 2022.
Hrvatsko-bosanski reper je u intimnijoj večeri pred 200-tinjak ljudi u MSU, ali neporecivo dinamičnijoj maniri britki rep iz krajobraza beata prenio u razigraniju i veseliju igru od spomenutih vršnjaka. Presložio se s big bandom čiji su dominantan dinamo zvuka puhački instrumenti: truba, saksofona i trombona, uz nepogrešivu ritam sekciju – u ovom slučaju – bubnjeve, kljave i gitaru.
Na momente sam umjesto saksofona žudio za klarinetom na pozornici podno publike. Jesu saksofoni srž svakog big banda, virtuozni balanseri između melodičnog vođe, harmonijskog tkanja i improvizacijske eksplozivnosti, instrument koji istovremeno ritmički pulsira vrlo kicoški kao kičma orkestralne dinamike. Ipak, za estetiku balkanskoga pripovijedanja i instrumentacijskog pejzaža za angažiranu političku poeziju ironijskog modusa, priželjkivao sam klarinet jer je instrumentalna spojnica s onim javno demoniziranim, ali u grudima voljenim Istokom.
Klarinetisti na Balkanu, kao i Turskoj pod čijim je utjecajem cajka: najdraži nam grijeh regije, koriste stilove s mnogo ornamentike, emotivnog tona, bilo da prati igranku, žalopojku ili satiru kao u tropima omiljenog nam repera. Edina estetika i ranija studijska produkcija vapile su u Gorgoni za malo klarinetske melodrame, ali jebajiga…
A onda se u misli uplela i retroaktivna želja u strmom gledalištu Gorgone MSU-a, šest dana nakon što su Let 3 u Vintageu izveli cijelu „Jedinu“, u koju su također sebi svojstveno ironijski upisali ‘balkansko, a naše’. Da se bar Edo u svojim rock izletima i ranim fazama udružio s riječkim rockerima sklonim tome da omaste brk suradnjama, ali nikad reperima.
Edo bi bio maajka dovitljivih lirskih igara i „Bombardiranja Srbije i Čačka“, godinu dana mlađeg klasika od njegova „No Sikirija“ iz 2004. Prokleto dobar, a imun na uobičajeno prokletstvo drugog albuma, „No Sikiriki“ lansiran je u godini izdanja koja su i danas go-to publike: izdan je uz bok „Maxonu Universalu“ TBF-a, „Malim stvarima Elementala“ i Urbanovom „Retru“. Horoskop je volio diskografiju, a Sunce je pogotovo bilo u Menartovoj kući.
View this post on Instagram
Neopterećeni pripovjedač Edo između repanja u Gorgoni kontekstualizirao je osobnim vinjetama svaku pjesmu s repertoara, dok se u priču doslovce uplitao maestro večeri – Miron Hauser s nepotrebnim fokusom na sebe i „forama klasičnoga tate“. Da se razumijemo, Hauserovi odabiri otkako je dirigent i umjetnički voditelj Jazz orkestra približio je žanr, pa i samu instituciju HRT-ovih jazz virtuoza publici koja od tog stila bježi kao Miletić od cjepiva koronavirusa. Kao svestrani milenijalac približio je klasiku i eksperimentalnu jazz-elektroniku s Chuijem. (Svoj) duh klabinga doveo na novu razinu s brakom elektronike i jazza s PEZNT-om u jednom od mojih osobnih koncertnih favorita ikada.
Evergreene Darka Rundeka učinio novim klasicima s pločom „Za vašu posljepodnevnu razonodu“. Iz genijalaca Mangroovea je s „Nešto veće od nas“ izvukao nove kapacitete. Vizionarski, svježe i gurmanski. No za opću ugodu publike bolje da se drži posla koji mu ide, kemije sa svojim orkestrom i zaraznoga poskakivanja kao njegova scenskog potpisa, a govorancije prepusti glazbeniku trenutka čijem su opusu posvećeni novi aranžmani. Brate, nekad treba samo šutjeti da kažeš puno, a u Maajkinom setu nas crtice iz Hauserova života nisu zanimale. Srećom, do brata nije uspio doći.
Hauser je pak taj koji se sam dosjetio Ede za živopisni serijal džezerskih suradnji sa scenskim nedžezerima, a s Edom je osmislio koncept i prearanžirao za big band neočekivanu „Moćno“ i „Prikaze“ – apsolutni smasher od pjesme izveden u cijelosti nakon više od 15 godina. No aramžerska je zvijezda projekta Luka Žužić. Također trombonist i također Puležan kao i Hauser, šest je brojeva večeri presložio kao provjereni success kid i suradnik na kompilacijskoj „Spomen ploči“ (2010). Uz briljantne instrumentaliste večeri, odnio je show i kao jedan od solista.
Nekolicinu ostavljenih praznih mjesta neka požale pretpostavljene guze koje se nisu pojavile nauštrb onih koji već od prvoga dana prodaje nisu mogli naći svoje mjesto. U prvom je danu prodaje nastup planuo. Vjerojatno su bili u puno većoj (a generalnoj rijetkoj) radijskoj publici spremnoj u 2024. na kišnu srijedu naći svoju razonodu uz radije. Prijatelj mi na Whatsappu piše u povratku iz druge smjene „jaaaaaao livea“. A da je to tek vidio: Edo u apsolutnom optimalnom stanju svijesti – flow state – spojen na vlastite izvore i pogonjen muškarcima u crnom bez pretjerivanja je jedan od glazbenih događaja godine. Subverzivno, satirično i maestralno pa bi ovo iskustvo bio sevap ne ponoviti po zemlji. Navijamo za to.
Program:
Dragi moj Vlado
Edin Osmić, Matko Šašek, Luka Žužić/Edin Osmić – arr. Luka Žužić
Saletova osveta
Dražen Kvočić, Edin Osmić/Edin Osmić – arr. Luka Žužić
Jesmo l’ sami
Matko Šašek/Edin Osmić – arr. Luka Žužić
Panika
Adis Kutkut-Billain/Edin Osmić – arr. Bruna Matić
Moćno
Edin Osmić, Matko Šašek/Edin Osmić – arr. Miron Hauser
Bomba
Edin Osmić, Vanja Ulepić – arr. Luka Žužić
Prikaze
Dražen Kvočić, Edin Osmić/Edin Osmić – arr. Miron Hauser
Pržiii
Dražen Kvočić/Edin Osmić – arr. Luka Žužić
Dolazim i odlazim
Mirsad Dalipi, Edin Osmić, Mario Rašić, Toni Starešinić, Yogi Lonich/Edin Osmić – arr. Bruna Matić
Sve prolazi
Matko Šašek/Saša Antić, Edin Osmić – arr. Luka Žužić
Izdajničko kolo
Mirsad Dalipi, Edin Osmić, Mario Rašić, Toni Starešinić, Yogi Lonich/Edin Osmić – arr. Bruna Matić
No sikiriki
Luka Tralić/Edin Osmić – arr. Luka Žužić
Jazz orkestar HRT-a:
Miro Kadoić, sopran i alt saksofon, flauta; Mihael Györek, sopran i alt saksofon, flauta; Mario Bočić, sopran i tenor saksofon; Vojkan Jocić, sopran i tenor saksofon; Damir Horvat, bariton saksofon; Darko Sedak-Benčić, truba, krilnica; Boris Majcen, truba, krilnica; Davor Križić, truba, krilnica; Marko Šolman, truba, krilnica; Domen Gantar, trombon; Luka Žužić, trombon; Janez Hrastovšek, trombon; Ivan Mučić, bas trombon; Joe Kaplowitz, klavijature; Elvis Penava, gitara; Saša Borovec, bas gitara; Janko Novoselić, bubnjevi.