Quincy Jones
6. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 5 minute Quincy Jones, legendarni producent i kompozitor, prisjetio se izazova s kojima se susreo kao Afroamerikanac u Hollywoodu, uključujući kontroverzan susret s Trumanom Capoteom tijekom rada na filmu “In Cold Blood”. Jones je bio prvi crni umjetnik nominiran za Oscara dvaput u istoj godini i prvi koji je služio kao glazbeni direktor za dodjelu Oscara.

Ivana Lulić
2. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 7 minute Ivanina poezija je osobna, a opet sposobna da u čitatelja prodre potpuno spremna da na sebe primi nova značenja, da poput mjenjolika uzme oblik vaše duše.

Glazba

Edo Maajka: vrijeme je za jazz!

Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a / Foto: Vedran Metelko
Vrijeme čitanja: 5 minute

Kad sam imao 16 Edo Maajka pojavio se sa Slušaj mater – iz neba pa u rebra, kick u želudac kao razuzdani politički pjesnik s beatom koji traži klišejizirane pokrete glavama i mlataranje dlanom po zraku. Ne bi mi tada bilo na kraj pameti da će oštre rime ikad dobiti jazzersko odijelo; glazbeni frak. Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a 22 godine kasnije u Muzeju suvremene umjetnosti izmijenili su zavjete kroz zvučnike dvorane Gorgona i radioprijemnike duž zemlje i izvan nje. Subverzivnije negoli zvuči na prvu.

Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a / Foto: Vedran Metelko

Valentina Sertić najbolje je Edu Maajku sažela u svojoj stupnjevanoj metafori: „Da je predmet u špajzu, Edo Maajka bio bi kajmak. Da je građevinska konstrukcija, bio bi neki od mostova na Savi, negdje gdje je posebno široka.”

Na slasnomasnim beatovima Edo zahvaljuje Marku Šašeku –  Kooladeu kojem je prve srijede listopada dao bratski zasluženi shout-out, kao i producentima bez kojih ne bi bilo dobrih beatova i obrnuto). Kao kajmak, rustikalan, a nježan, mastan, a podatan. Kao čovjeku s interesom za kriminalistiku upisanu devedesetih, ne čudi nas njegov radar za besmrtnu trulež balkanskih naroda bez naznake za umiranjem: balkanskome sranju temeljenome na podjelama, učenju strahu o svemu susjednome i najmilijem nam postjugoslovenskom kolektivnoj sportskoj kategoriji: korupciji, kojij ne nazire se kraj.

Dapače, živimo njihove nove vrhunce, a potencijalno su i zaslužni za bezvremenske teme upisane na „Slušaj mater“, „No sikiriki“, „Stig’o Ćumur“, „Balkansko, a naše”… Ma cijeloj pjesmarici popurgerisanog repera iz Brčkog.

No Passaran standardno upućuje politici i kriminalu, ali ne i kad se radi o suradnjama: nakon TBF-a, Hladnog piva, Pipsa, Elementala, snimanja glazbe za film i hip-hop mjuzikl, rearanžirani mini-best of od dvanaest brojeva s Jazz orkestrom HRT-a Edin je najveći glazbeni iskorak. Dosad.

Pokazna vježba rušenja tradicije hrvatske glazbene scene: nitko ne bi 2002. mogao zamisliti da će pičkaranja sa „Dragi moj Vlado“, „Saletove osvete“ i „Jesmo l’ sami“ ikad biti dio etera HRT-a, a kamoli stopljena s njihovim jazzerima.

Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a / Foto: Vedran Metelko

Susjedi nam – i Edini raniji suradnici – Frenkie i Helem Nejse iz istih žanrovskih okvira već su ranije izašli iz zone ugode hip-hopa: Frenkie sa Simfonijskim orkestrom Sarajeva 2015. u dosta sterilnijoj i uniformiranijoj varijanti, a Helem Nejse sa Sarajevskom filharmonijom sredinom 2022.

Hrvatsko-bosanski reper je u intimnijoj večeri pred 200-tinjak ljudi u MSU, ali neporecivo dinamičnijoj maniri britki rep iz krajobraza beata prenio u razigraniju i veseliju igru od spomenutih vršnjaka. Presložio se s big bandom čiji su dominantan dinamo zvuka puhački instrumenti: truba, saksofona i trombona, uz nepogrešivu ritam sekciju – u ovom slučaju – bubnjeve, kljave i gitaru.

Na momente sam umjesto saksofona žudio za klarinetom na pozornici podno publike. Jesu saksofoni srž svakog big banda, virtuozni balanseri između melodičnog vođe, harmonijskog tkanja i improvizacijske eksplozivnosti, instrument koji istovremeno ritmički pulsira vrlo kicoški kao kičma orkestralne dinamike. Ipak, za estetiku balkanskoga pripovijedanja i instrumentacijskog pejzaža za angažiranu političku poeziju ironijskog modusa, priželjkivao sam klarinet jer je instrumentalna spojnica s onim javno demoniziranim, ali u grudima voljenim Istokom.

Klarinetisti na Balkanu, kao i Turskoj pod čijim je utjecajem cajka: najdraži nam grijeh regije, koriste stilove s mnogo ornamentike, emotivnog tona, bilo da prati igranku, žalopojku ili satiru kao u tropima omiljenog nam repera. Edina estetika i ranija studijska produkcija vapile su u Gorgoni za malo klarinetske melodrame, ali jebajiga…

A onda se u misli uplela i retroaktivna želja u strmom gledalištu Gorgone MSU-a, šest dana nakon što su Let 3 u Vintageu izveli cijelu „Jedinu“, u koju su također sebi svojstveno ironijski upisali ‘balkansko, a naše’. Da se bar Edo u svojim rock izletima i ranim fazama udružio s riječkim rockerima sklonim tome da omaste brk suradnjama, ali nikad reperima.

Edo bi bio maajka dovitljivih lirskih igara i „Bombardiranja Srbije i Čačka“, godinu dana mlađeg klasika od njegova „No Sikirija“ iz 2004. Prokleto dobar, a imun na uobičajeno prokletstvo drugog albuma, „No Sikiriki“ lansiran je u godini izdanja koja su i danas go-to publike: izdan je uz bok „Maxonu Universalu“ TBF-a, „Malim stvarima Elementala“ i Urbanovom „Retru“. Horoskop je volio diskografiju, a Sunce je pogotovo bilo u Menartovoj kući.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Menart label (@menart_label)

Neopterećeni pripovjedač Edo između repanja u Gorgoni kontekstualizirao je osobnim vinjetama svaku pjesmu s repertoara, dok se u priču doslovce uplitao maestro večeri – Miron Hauser s nepotrebnim fokusom na sebe i „forama klasičnoga tate“. Da se razumijemo, Hauserovi odabiri otkako je dirigent i umjetnički voditelj Jazz orkestra približio je žanr, pa i samu instituciju HRT-ovih jazz virtuoza publici koja od tog stila bježi kao Miletić od cjepiva koronavirusa. Kao svestrani milenijalac približio je klasiku i eksperimentalnu jazz-elektroniku s Chuijem. (Svoj) duh klabinga doveo na novu razinu s brakom elektronike i jazza s PEZNT-om u jednom od mojih osobnih koncertnih favorita ikada.

Evergreene Darka Rundeka učinio novim klasicima s pločom „Za vašu posljepodnevnu razonodu“. Iz genijalaca Mangroovea je s „Nešto veće od nas“ izvukao nove kapacitete. Vizionarski, svježe i gurmanski. No za opću ugodu publike bolje da se drži posla koji mu ide, kemije sa svojim orkestrom i zaraznoga poskakivanja kao njegova scenskog potpisa, a govorancije prepusti glazbeniku trenutka čijem su opusu posvećeni novi aranžmani. Brate, nekad treba samo šutjeti da kažeš puno, a u Maajkinom setu nas crtice iz Hauserova života nisu zanimale. Srećom, do brata nije uspio doći.

Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a / Foto: Vedran Metelko

Hauser je pak taj koji se sam dosjetio Ede za živopisni serijal džezerskih suradnji sa scenskim nedžezerima, a s Edom je osmislio koncept i prearanžirao za big band neočekivanu „Moćno“ i „Prikaze“ – apsolutni smasher od pjesme izveden u cijelosti nakon više od 15 godina. No aramžerska je zvijezda projekta Luka Žužić. Također trombonist i također Puležan kao i Hauser, šest je brojeva večeri presložio kao provjereni success kid i suradnik na kompilacijskoj „Spomen ploči“ (2010). Uz briljantne instrumentaliste večeri, odnio je show i kao jedan od solista.

Nekolicinu ostavljenih praznih mjesta neka požale pretpostavljene guze koje se nisu pojavile nauštrb onih koji već od prvoga dana prodaje nisu mogli naći svoje mjesto. U prvom je danu prodaje nastup planuo. Vjerojatno su bili u puno većoj (a generalnoj rijetkoj) radijskoj publici spremnoj u 2024. na kišnu srijedu naći svoju razonodu uz radije. Prijatelj mi na Whatsappu piše u povratku iz druge smjene „jaaaaaao livea“. A da je to tek vidio: Edo u apsolutnom optimalnom stanju svijesti – flow state – spojen na vlastite izvore i pogonjen muškarcima u crnom bez pretjerivanja je jedan od glazbenih događaja godine. Subverzivno, satirično i maestralno pa bi ovo iskustvo bio sevap ne ponoviti po zemlji. Navijamo za to.

Program:

Dragi moj Vlado
Edin Osmić, Matko Šašek, Luka Žužić/Edin Osmić – arr. Luka Žužić

Saletova osveta
Dražen Kvočić, Edin Osmić/Edin Osmić – arr. Luka Žužić

Jesmo l’ sami
Matko Šašek/Edin Osmić – arr. Luka Žužić

Panika
Adis Kutkut-Billain/Edin Osmić – arr. Bruna Matić

Moćno
Edin Osmić, Matko Šašek/Edin Osmić – arr. Miron Hauser

Bomba
Edin Osmić, Vanja Ulepić – arr. Luka Žužić

Prikaze
Dražen Kvočić, Edin Osmić/Edin Osmić – arr. Miron Hauser

Pržiii
Dražen Kvočić/Edin Osmić – arr. Luka Žužić

Dolazim i odlazim
Mirsad Dalipi, Edin Osmić, Mario Rašić, Toni Starešinić, Yogi Lonich/Edin Osmić – arr. Bruna Matić

Sve prolazi
Matko Šašek/Saša Antić, Edin Osmić – arr. Luka Žužić

Izdajničko kolo
Mirsad Dalipi, Edin Osmić, Mario Rašić, Toni Starešinić, Yogi Lonich/Edin Osmić – arr. Bruna Matić

No sikiriki
Luka Tralić/Edin Osmić – arr. Luka Žužić

Jazz orkestar HRT-a:

Miro Kadoić, sopran i alt saksofon, flauta; Mihael Györek, sopran i alt saksofon, flauta; Mario Bočić, sopran i tenor saksofon; Vojkan Jocić, sopran i tenor saksofon; Damir Horvat, bariton saksofon; Darko Sedak-Benčić, truba, krilnica; Boris Majcen, truba, krilnica; Davor Križić, truba, krilnica; Marko Šolman, truba, krilnica; Domen Gantar, trombon; Luka Žužić, trombon; Janez Hrastovšek, trombon; Ivan Mučić, bas trombon; Joe Kaplowitz, klavijature; Elvis Penava, gitara; Saša Borovec, bas gitara; Janko Novoselić, bubnjevi.

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari