ELF: Sasvim osoban pokušaj istjerivanja Grincha iz mene
Rođena sam u prosincu i kao svako pravo prosinačko dijete, s ponosom zimu najavljujem kao svoje najdraže godišnje doba. Samim time gotovo mi je po zakonima fizike nemoguće ne voljeti Božić. U grupi svojih prijatelja ja sam ona osoba koja tamo negdje u rujnu počinje slušati božićne pjesme. Ali božićne filmove ne mogu smisliti. Prestala sam ih gledati otprilike onda kada je RTL najavio da će do konca svijeta svakog prosinca puštati filmove iz serijala „Sam u kući”. Budući da, protivno uvriježenom mišljenju, volim dobar izazov, odlučila sam se iznenaditi idejom da pogledam film koji me odbija već dugi niz godina – „Elf”. Em ne volim božićne filmove, em ne volim Willa Ferrella i njegov tip komedije. Što može krenuti po zlu?
Propadanje božićnog duha i par čarobnih trikova
Oraspoložena prvim ovogodišnjim 24-satnim snijegom, jednu sam toplu, zimsku nedjelju sjela za laptop, pripremila kokice i natočila čašu vina te se pripremila na sat i pol Willa Ferrella.
Bila sam unaprijed otprilike upoznata s radnjom filma zahvaljujući internetu i dočekala sam film s već formiranim mišljenjem, ali otvorena uma. „Elf” nam prikazuje Buddyja, čovjeka odraslog u zajednici vilenjaka Djeda Božićnjaka (znači, Tarzan, ali na Sjevernom polu), potpuno nesvjesnog činjenice da je 2 metra viši od svih oko sebe te da nije ni upola talentiran u izradi igračaka kao kolege mu vilenjaci. No, ne nedostaje mu vilenjačkog poleta i optimizma. Jednog dana slučajno otkrije da je zapravo ljudskog roda, da je posvojen i da mu otac živi u New Yorku. Budući da ovo nije film o potrazi i stvaranju identiteta, već o božićnom duhu, on vrlo brzo pronađe svog oca i svojom neprilagođenošću kao kakva Disney princeza osvaja i čangrizavog oca i čangrizavi New York i jednu plavu (djelomično čangrizavu) djevojku.
A Djed Božićnjak pomoću magične pjesme i hrabrog klinca uspješno podijeli darove. Jer to je bit Božića.
Zašto su svi božićni filmovi isti?
Da ne bih preduboko zapala u grinčavost te mrzovoljno rogoborila protiv ovog filma, dopuštam mu činjenicu da je obiteljski film namijenjen širokoj masi i buđenju toplih osjećaja (čak sam i ja zasuzila nad kratkim zajedništvom raspjevanih Njujorčana ispod saonica Djedice) te da usput nastoji izmamiti koji hihot što iz djece, što iz roditelja. Ili mene. Na nekoliko sam mjesta, možda samo iz velike želje da ne budem pretjerano neprijateljski nastrojena prema filmu, prepoznala ismijavanje čitave komercijalne božićne hajke koja nam se svake godine sve agresivnije nameće, no dalje od suptilnog upiranja prstom „Elf” nije otišao, držeći se sigurnog kraja ceste i obznanjujući da samo treba vjerovati u Djedicu i Božić će biti spašen.
A neprijatelji Božića čvrsto su utemeljeni: očevi su ponovno previše zaposleni, djeca zanemarena, a majke začuđujuće sarkastične. Prisutnost nekog čarobnog ili misterioznog lika punog božićnog duha (izuzev Djedice, to jest) je postojana te samo oni mogu dovući poklone i božićni snijeg. I osigurati poljubac prave ljubavi.
Još uvijek nisam pronašla božićni film koji bi izašao iz ovih okvira, ali priznajem da se nisam pretjerano ni potrudila u potrazi. „Elf” je označio sve božićne kvačice i ispunio je očekivanje mog neobraćenja prema božićnim filmovima. No, isto sam tako iznenađujuće slabo bila iziritirana Willom Ferrellom.
Nije lako s ukusom odglumiti djetinjastu odraslu osobu – ali izgleda da je moguće!
Will Ferrell me zapravo vrlo ugodno iznenadio svojim doziranim nastupom. Očekivala sam da ću se puno češće lecnuti (ilitiga krindžati) od njegovih djetinjastih humorističnih vratolomija, no uspio me uvjeriti da je odrasli muškarac koji vjeruje da je vilenjak i jedino što zna raditi je prekrcati prostor božićnim detaljima i brzo bacati snježne kugle. Ova uloga vrišti na karikaturu i Ferrell je lako mogao zapasti u pretjerivanje (što, po mom skromnom mišljenju, često i radi), no u ovom se filmu zadržao na dobroj strani ukusa te vrlo ljupko ostao stršati 2 metra iznad ostalih likova kao najzanimljviji. Papa Elf mu je odmah za petama.
Film kao cjelina uopće nije loše osmišljen, s dobrim balansom gegova i situacija koje vode radnju filma te s minimalnom dozom previše zašećerenog moraliziranja o biti Božića (iako to nije u potpunosti izbjegnuto, kao što je ranije i spomenuto), no osim što likovi imaju drugo ruho i nazivlje, „Elf” se ni po čemu ne razlikuje od bilo kojeg drugog božićnog filma za koji će vas svakog prosinca nastojati uvjeriti da ga morate pogledati kako biste osjetili božićni duh. Vjerujem da su božićni filmovi kao i božićni kolači – konzumacija njihovog prevelikog broja dovest će do mučnine.
Preživjet ćete bez „Elfa” i bez Kevina i bez polarnih vlakova koji voze na božićnu čaroliju. No, ako vas vesele, ne dopuštajte Grinchevima poput mene da vam pljuju u božićni tanjur. A ja ću se već jednom baciti u potragu za filmom koji jako antiklimaktično prikazuje božićne blagdane.
