Eurofilm – Ernest & Célestine: Tko se boji medvjeda još?
Pored svakog zlog i pakosnog elementa koji prebiva na trećem kamenčiću od Sunca stoji jedna umirujuća i šarmantna sila kraj koje je nemoguće ostati ravnodušan. Jednu od takvih sila ću nazvati Ernest & Celestine, iako je ona utjelovljena u jednostavnoj animiranoj priči o ‘zakletim neprijateljima’ medvjedu i mišu, s ne odveć nametljivom 2D pasteliziranom ručnom tehnikom.
Ernest (glas posudio Lambert Wilson) je vječito gladni medvjed koji u potrazi za hranom svira na uličnom trgu. Celestine (glas posudila Pauline Brunner) je mišica koja živi u sirotištu i žarko želi biti slikarica, iako je uče krasti medvjeđe zube kako bi izučila stomatološki zanat. To su dva potpuno različita društva. Iznad je sofisticirano i rustikalno medvjeđe društvo, ispod je kompleksni svijet glodavaca s tunelima. Njezin je cijeli svijet intenzivno povezan s nadzemnim, medvjeđim – glodavci treniraju borbene tehnike pri čemu su mete medvjeđe glave, a u strašnim pričama za laku noć negativci su isključivo te krznate zvijeri. Celestine pritom ne razumiju zašto su im medvjedi neprijatelji, što se konstantno potencira i propovijeda u svijetu glodavaca.
No, medvjedi su im prijeko potrebni. Svaki put kada se spusti noć na medvjeđi grad, Celestine i ostali glodavci izlaze na površinu i kradu njihove zube kako bi ih nataknuli kasnije u ordinacijama onim nesretnicima koji su ih okrhnuli ili izgubili. Naravno, glodanje je najveći đir u podzemnom svijetu. Mrzovoljni Ernest jedne noći otkriva zarobljenu Celestine u kanti za smeće te, iako je isprva planira pojesti, shvaća da on nju jednako treba kao i ona njega.
Film je ekranizacija dječjih knjiga pod istim nazivom spisateljice Gabrielle Vincent, pri čemu su autori Stephane Aubier, Vincent Patar i Benjamin Renner vrlo vješto preuzeli sitne detalje od japanskog majstora animiranog filma, Miyazakija. Animacija izgleda kao serija njegovih poteza kistom – jednostavna mekana paleta boja, ljubav prema pejzažu te osjećaj za cijeli niz emocija, od Ernestovih nekontroliranih krikova do nevine zaigranosti minijaturne Celestine. Također, vidljiv je i onaj Miyazakijevski mračniji ton koji je očit u noćnim morama dvaju protagonista, ali i u izrazito intenzivnom klimaksu koji i nije pretjerano skrojen za one mlađe gledatelje.
Ipak, animirani film postaje življi nego ikad upravo u onom trenutku kada se izdigne iznad puke animacije. Likovi možda imaju debelo krzno, naoštrene zube, hodaju na sve četiri i kreću se u čoporu, ali kada su dio čopora od njih se očekuje stanje uma kakvo priliči hordi, bez oscilacija i sumnjivih misli koje ne pripadaju grupi. Zvuči poznato? Odličan se primjer takve filozofije javlja u sceni na sudu kada medvjed pod optužbom upita male miševe iz sirotišta da li ga se oni boje. Djeca skladno odmahuju glavom nakon čega ih odgajateljica trzne nogom te oni zavrište. Savršena slika pokvarenog društva – dijete čistog uma prisiljeno bojati se i mrziti nekoga samo zato jer im subjekt izgledom i manirama nije sličan.
Metafore, kojih doduše nema previše, ipak su sekundarna sirovina koja pokreće ovaj film. Nadmoćniji su oni šaljivi i slatki trenuci koji ne moraju nužno biti utopijski, kao u većini dječjih knjiga. Ernest jest nerijetko mrzovoljan i ponekad distanciran, ali ispod sivog kaputa i crvenog šala krije se pojedinac koji teži svojim idealima i nosi u sebi ljubav prema glazbi i igri. Celestine jest zaigrano biće slabašne vanjštine, ali kada je to potrebno, puno je jača, brža i inteligentnija od prividno superiornijih jedinki. Zašto bi ta banalna činjenica da su različiti bila prepreka ka stvaranju prijateljstva?
Bilo da ste miševi ili medvjedi, ne libite se prekrižiti te umjetno stvorene razlike. Ernest i Celestine su to uspjeli. Ruku na srce, Francuzi su, boemi i otvorene životne filozofije. Tko im uopće može reći da ne mogu živjeti pod istim krovom?
