Retropetak: Kamen temeljac Pixarova carstva (“Toy Story”, J. Lasseter)
Devedesete su daleko iza nas. Postmodernom su čovjeku na dohvat ruke razni pametni telefoni i društvene mreže te je pojam komunikacije danas bitno drugačiji. Isto se rezoniranje može primijeniti i na upotrebu tehnologije na drugim područjima, kao što je animirani film. Gotovo svaka nova kreacija iz tog žanra danas je opskrbljena CGI i 3D tehnikom i lako je zaboraviti koliko je revolucionaran bio Toy Story iz 1995.godine. Prvi dugometražni film iz animacijskog studija Pixar ujedno je i prvi koji je u potpunosti napravljen uz pomoć računalno generirane animacije. Disney je u tom trenutku imao dovoljno animiranih filmova čija su okruženja bile šume, dvorci i planine, pa je redatelj John Lasseter, zajedno s povećom grupom autora, odlučio izbjeći eskapističku sagu ‘veću od života’ i priču smjestiti u intimnije okruženje – dječju sobu.
Evokacija nostalgije
Jednostavnost takvog okruženja pokazala se kao savršena suprotnost tadašnjim kompleksnim specijalnim efektima. Ta se pojednostavljena nit pruža i kroz iznimno kreativan scenarij pun nostalgije, koji s lakoćom može probuditi unutarnje dijete svakog gledatelja. To se dijete nekad davno, baš kao i dječak Andy iz filma, igralo s lutkama te figurama životinja i čudovišta. Dijete je, kao kakav magični lutkar, pričalo umjesto njih dok su se figurice spuštale niz kadu ili probijale kroz jastucima obložen pod neuredne sobe.
Igračke su uvijek bile žive upravo zbog dječje igre koja ih je materijalizirala u višedimenzionalne, punokrvne likove. Toy Story je fokusiran na dječaka Andyja, čija rođendanska zabava natjera igračke na razmišljanje. Andy se, kao i svaki drugo dijete, voli igrati s njim, no one raspravljaju o potencijalnoj opasnosti da budu zamijenjene novim igračkama. Njihov je vođa kauboj Woody (Tom Hanks), ujedno i najdraža Andyjeva igračka. Ipak, sve one ostaju u Andyjevom vlasništvu, no ulogu najdraže igračke preuzima Buzz Lightyear (Tim Allen), koji vjeruje da je stvarni svemirski komandos.
Prototip ‘pop-Pixarizma’
Iako je prvi u nizu grandioznih, animiranih hitova, Toy Story je odmah dao naznake u kojem smjeru Pixar želi ploviti. U raznobojnom i živopisnom svijetu, na jednakoj smo razini s tim igračkama. Na toj razini autori uspješno prikazuju poseban odnos njih i djeteta, kao i neurotičan i zabavan odnos između samih igračaka. Izvrsni vokalni angažmani Toma Hanksa i Tima Allena doprinose posebnom neurotičnom odnosu između Woodyja i Buzza. Woodyjeva ljubomora i Buzzov napuhani ego su karakteristike koje nadopunjuju trodimenzionalne likove, čak i iznad svoje originalne geometrijske razine.
Spomenuti pop-Pixarizam, koji je kasnije postao ključna formula svakog sljedećeg filma iz tog studija, funkcionira na dvije razine. Prva se bazira na likovima. Animacija može uvijek biti savršena, ali ako nemate funkcionalnu priču, produkt postaje mlak. Priloženi dokaz je činjenica da je Toy Story prvi animirani film u povijesti koji je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg scenarija. Filozofija rođena s ovim filmom, koja glasi što ako?, uspješno je implementirana i u kasnijim filmovima. Što ako su čudovišta iz ormara stvarna? Što ako glodavci žele postati kuhari? Druga je razina glazbena podloga koja je uvijek specifična. Ovdje je to slučaj s pjesmom You’ve Got a Friend in Me Randyja Newmana, jednostavnom baladom koja je kasnije iskorištena za dva nastavka iz 1999. i 2010.godine.
Usprkos tim nastavcima, koji su ipak primarno nastali zbog financijskih razloga, Toy Story će ostati zapamćen kao žig koji s ponosom nosi naslov jednog od najboljih animiranih filmova svih vremena. Iako primarno jest za djecu, čednost i imaginativna sloboda filma će jednako zabaviti i odraslu publiku, ali i probuditi to neopterećeno dijete u njima koje se i dalje zabavlja s igračkama. Prava je šteta što moramo odrasti.
