novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Eurofilm: Konformizam ili subverzija? (“Dankinja”, T.Hooper)

Foto: facebook.com/TheDanishGirlUK/
Vrijeme čitanja: 4 minute

Skloni smo uljuljati se u ono što se podrazumijeva, uzimati ono što nam je dano zdravo za gotovo. Historijsko nasljeđe može nas od toga jednostavno razuvjeriti, ali njega guramo ondje gdje i pripada, u prošlost, a kad ono iznova osvane u novome ruhu kao naše danas – kao da ne vjerujemo u ono što se odvija pred našim očima. Slobode su među onim konstantnim bitkama koje tako često ostavljamo same bez koplja na bojištu dok u sigurnome šatoru ignorancije čekamo da se i taj rat svrši, podrazumijevajući povoljan ishod. A vrlo brzo te slobode govora, seksualnih izbora i uopće prava pojedinca na siguran i dostojan život padaju u vodu – na nekim drugim krajevima svijeta, ali i u našem susjedstvu (ma makar na njih silno pokušali zažmiriti).

Dankinja (The Danish Girl, 2015) – biografska drama redatelja Toma Hoopera, gost je nedavno minule dodjele Oscara gdje se i okitila jednim od zlatnih kipića (za sporednu ulogu Alicie Vikander). Nastala je po istoimenom fikcionalnom romanu Davida Ebershoffa inspiriranog životom Lili Elbe i njene profesionalne i ljubavne partnerice Gerde Wegener; radnja romana (kao i filma) usredotočena je na njihov kompleksan odnos koji je većim dijelom protkan Einar Wegenerovom tj. Lilinom transrodnošću. Sredinom prošlog stoljeća, na pragu ratnih godina Elbe je bila dio prve linije bojišnice jedne teške bitke, jedna od prvih osoba koje su se odlučile za tada izrazito opasnu i nedovoljno istraženu operaciju promjene spola zbog čije je neuspješnosti i skončala. Dolaskom totalitarističkih struja, podaci se o tadašnjim operacijama toga tipa u Berlinu velikim dijelom gube, a proces i njegov progres koji je i onda provođen sub rosa ponovno su morali poduzeti korak natrag.

Gledati Dankinju danas i to kao film koji se unatoč relativno subverzivnoj temi uspeo do zvijezda – s Eddie Redmayneom u glavnoj ulozi, talentiranim mladim glumcem koji odnedavno uživa svu pažnju zapadnjačke filmske industrije i s pozivnicom na najprestižniju dodjelu filmskih nagrada (koja je filmu bila predviđana od samog početka), simptomatizira dvije stvari moderne produkcije.

S jedne (čemu je i posvjedočila i sama oskarovska ceremonija), on je posljedica tendencija industrije utjecajne kao što je ona filmska (barem kada govorimo o dominantnoj zapadnoj kinematografiji) da se oduži „društvu“ – iznese i prenese socio, eko ili rodno osvještene teme što na platno, što u usta velikih imena koja uživamo gledati na tom istom platnu. Teško se oprijeti ironičnosti situacije kada jedna haljina od bilo koje prisutne glumice koja je prohodala crvenim tepihom ima novčanu vrijednost da nahrani jednu obitelj iz kakve osiromašene, afričke zajednice i to kroz cijelu godinu, ali prostora za protuargument uvijek postoji. Na primjeru same Dankinje koja prezentira komadić jedne i dalje vatrene borbu gdje i kulture koje se smatraju najprogresivnijim pate od ostataka konzervativnih pogleda ili benigne, ali ne i zanemarive, začudnosti kakvu još izazivaju osobe drugačije seksualnosti od heteronormativnog standarda, ne škodi pokoju reći i u prilog industriji koja svoja prestižna vrata otvara i biografijama pojedinaca koji su se svojevremeno nosili s istom stigmom. Široka rasprostranjenost kakvu zahvaća jedan film kao što je Dankinja neminovno može u svojoj dostupnosti doprinijeti shvaćanju da prvenstveno, postojanje i prihvaćanje Drugog nije problem samo današnjeg svijeta, a potom i dati svoj zalog u borbi za rodno i seksualno ravnopravnu i tolerantnu zajednicu.

Foto: facebook.com/the danish girl
Foto: facebook.com/the danish girl

S druge strane, produkcijski odabir da se u kreiranju filmskog materijala posegne za fikcionalnim djelom s Ebershoffovim potpisom koje je u mnogo čemu iznevjerilo faktografiju i zapise o Elbinom životu, još više govori o našem konformizmu s kojim ulazimo na takve bojišnice ili bolje rečeno, u šatore pored bojišnica. Tako je Vikanderina Gerda uvelike prilagođena heteroseksualnim standardima – njezina je biseksualnost u potpunosti zanemarena i zamijenjena njenom težnjom da njezin partner(ica) Lili zaboravi svoj identitet i bude „dobri, stari, maskulini Einar“ iako je u stvarnosti Gerdu upravo privlačila Lilina feminiziranost, a dvije su žene uživale nešto više nalik na homoseksualni odnos. Vikanderin je lik time i olakotno gurnut u drugi plan dajući joj skučeni prostor u kojem je samo mogla biti bolja žena i prijateljica od kakve prosječne kućanice. Hooperov film posljedično i bježi od bilo kakve konkretnije kontekstualizacije, oslanjajući se tek na liberalnost umjetničkih krugova u kojima se bračni par Wegener kretao i koji služi kao slabašno i pomalo groteskno opravdanje zašto je Gerda odlučila biti Lilina podrška. Konačno, Gerdina je umjetnost u Dankinji interpretirana više kao „ispušni ventil“, slamka za koju se hvata kad se njezin prividno „normalan“ brak pretvara u nešto sasvim drugo dok je u stvarnosti Gerda inspiraciju upravo i tražila u njihovom rodno ambivalentnom odnosu. A da bi se Gerda vratila na „pravi put“, kao šlag na tortu uveden je i lik Hansa Axgila (Matthias Schoenaerts) – muškarca koji je unatoč začudnim iskustvima s Lili/Einarom u djetinjstvu (a koja su nju osobno i istraumatizirala), proizašao kao markantan i „ispravno“ orijentiran muškarac koji će jedini moći razumijeti Gerdinu rastrganost i biti s njom i Lili do kraja. “Nužna” patrijarhalna figura koja uskače u pomoć u ključnom trenutku.

Tražiti „istinu“ u fikciji ponekad se doima banalnim, no u Dankinji „istina“ postaje prozor u dvorište produkcijskih iluzija koje su se na koncu i pobrinule da Vikander kući pođe s zlatnim kipićem lažno prezentirajući njezinu ulogu kao sporednu. Scenaristički i režijski gurana u stranu, Gerda bez obzira na puni potencijal svog karaktera (čak i onog iskrivljenog fikcijom) ostaje nedoročena persona koju se svako malo zakriva krupnim kadrovima prekrasne, ali površno obrađene Lili koja se više doima kao tvrdoglavo dijete nego u potpunosti rodno osviještena osoba. Ono što je moglo biti hrabar, višeslojan i progresivan film, utopilo se u lažnoj liberalnosti zapadnjaka i postalo tek platforma za prezentaciju talentiranih, mladih glumaca (koji su usprskos svemu uspjeli hvalevrijedno iznijeti Dankinju na svojim leđima) te primamljivog svijeta umjetničkih krugova sa svim mu pripadajućim vizualnim ljepotama koje su obogatile Hooperov film. Dašak britanske/europske elegancije, mrvica nade u bolje sutra za sve ljude i glumačka lica koja je teško ne voljeti, ali ništa više od toga.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari