Eurofilm: Potraga za Bogom tamo gdje ga nema (“Son of Saul”, Laszlo Nemes)
O etičkoj korektnosti fikcionaliziranja nacističke vladavine i koncentracije njezine opresije u Holokaustu, povele su se mnoge rasprave. Neovisno o broju puta začinjanja teme, pitanje morala je uvijek dolazilo kao postprodukt – nakon što bi publika svojim očima dobrano prošetala ćelijama plinskih komora koje su grcale od trupala i prisvojila srcu protagoniste koji su se borili s tom teškom sudbinom. A da se isto nije dogodilo samo jedanput, svjedoče i mnogobrojne holivudske produkcije koje su se na ovaj ili onaj način dotakle Drugog svjetskog rata i pri tome, nisu prezale od svih dostupnih im zanatskih trikova da omekšaju i kremu filmske kritike.
Tko ima svečano pravo progovoriti o najvećem zločinu u povijesti čovječanstva i je li uopće fikcionalizacija pogodno sredstvo za procesuiranje traumi, možda nitko nikad neće odgovoriti. Ipak, Nemes, 70 godina poslije otvara još jedno poglavlje o događaju koji je za nove generacije gotovo mit, nepojmljiva prošlost koja pripada nekom drugom vremenu – bakama i djedovima koji će kadtad sklopiti oči i povesti svoje ispovijesti u grob. U tolikoj svjetlosnoj udaljenosti, što stvarnoj što iskusnoj, Nemes uspijeva kao debitant s filmskom potkom (asistirao je i slavnom Tarru) zaobići vrijeme i prostor, cijepiti se od bilo kakvog etičkog upitnika i primiti gledatelja za gušu jače nego što ga je itko ikad uspio uvjeriti da boli taj mitski rat.
Saul (Géza Röhrig) je protagonist na tankoj granici između povlaštenog i statistike – dio je skupine Sonderkommando, uglavnom Židova koji su za komad kruha i krevet te prvenstveno(!) za svoju živu glavu, prisiljeni obavljati „prljavi posao“. „Prljavi posao“ u ovom slučaju poprima svoj najbrutalniji format gdje doslovno označava čišćenje krvi i pražnjenje džepova onih što su sada već trupla spremna za prenos u spalionicu. Kotačić koji na kratko zaustavlja cijelu mašineriju Saulov je sin, dječak kojem Saul želi priuštiti dostojanstveni pogreb uz prisutnost rabina s čime započinje putovanje kamere kroz kamp.
Prikazivan u ‘akademskom formatu’, Son of Saul gledatelju ne daje privilegiju da zaviri u svaki kutak širine filmskog platna; umjesto toga, mnoge stvari ostaju za njegovo oko nepristupačne, dopiru do njega samo zvukom ili se naziru u kutku kadra povećavajući osjetilni užas skučenošću pogleda i oslobađanjem gledateljevog-imaginarnog. Nismo pozvani groziti se, čak ni suosjećati – uz prolazne i tek skicirane figure s kojima Saul pregovara kako bi mogao pokopati sina, i samog Saula upoznajemo samo preko jedne posljednje želje koja seže preko ograde institucije gdje samo rade instinkti za preživljavanje. Gotovo da su upravo ti instinkti protagonisti filma – oni su prisutni u Saulovim „kolegama“ koji svom snagom ribaju krv s podova, oni su prisutni u njihovoj pobuni kad saznaju da je i njihovo vrijeme otkucalo, prisutni su u pridošlici koja će za živu glavu biti i rabin, ali i na svakoj bori Saulovog lica.
Dugi kadrovi koji su uglavnom ispunjeni centriranim Saulovim potiljkom ili en-faceom s natruhama ambijenta, nisu sredstvo zbližavanja sa Saulom – njegova perspektiva ona je lica koje je uspjevalo preživjeti, on je svojevrsni vodič kroz bezdušnost tog svijeta koja se očituje u sitnim užasima – u punome stolu hrane nacističkog generala i suhim tijelima trenutnih podanika. Razlog zašto nas je Nemes spojio upravo sa Saulom, leži u njegovoj svijesti da su „svi oni već mrtvi“. I dok će se ostali koprcati i do zadnje sekunde na pola puta između precijenjenog života i podcijenjenog morala, Saul će se udostojiti izreći tu rečenicu s žarom u očima koje poznaju nekog drugog Boga. Konačno, je li truplo koje je potucao na ramenima i skrivao u svojoj postelji, zaista ono njegova sina, zapravo ostaje upitno (dapače, Nemes će nam preko jednog od Saulovih „sustanara“ i natuknuti tu dilemu) – ali odgovor na njega ostaje sporadičan, to je dječje tijelo bilo zadnji komadić čovječnoga ili bolje rečeno, božanskoga.
