###: „Prazan papir gledamo kao izazov, a ne blokadu“

Od bendova se možda ponekad očekuje da rano pronađu prepoznatljivu, tržišno sigurnu formulu i zatim je tvrdoglavo ponavljaju iz izdanja u izdanje. Bend ###, koji okuplja glazbenike iz Siska, Novske i Zagreba, već godinama djeluje po suprotnom i vjerojatno težem principu. Njihov zvučni potpis nastaje na sjecištu noisea, post rocka, sirove improvizacije i avangardnog eksperimenta i rijetko se može svesti na samo jednu žanrovsku odrednicu.

Njihovi su albumi, baš kao i koncertni nastupi usmjereni prema propitivanju vlastitih kreativnih granica i traženju novih načina kako od buke, repetitivnog ritma i čiste energije stvoriti autentično umjetničko iskustvo koje izaziva slušatelja.

Otvoren pristup izravno je obilježio i nastanak albuma Osorno, drugog dugosvirajućeg izdanja ###. Umjesto klasičnog, rutinskog rada na probama i ulaska u studio s unaprijed strukturiranim i dovršenim pjesmama, materijal je organski sazrijevao kroz slobodnu improvizaciju, naknadno strpljivo slaganje zvučnih slojeva i otvaranje prema teksturama koje ranije nisu imale značajnije mjesto u njihovom izričaju.

Rezultat je album koji nipošto ne odbacuje primarni identitet benda, ali ga promatra iz nekog novog, zamućenijeg i intrigantnijeg kuta, ostavljajući dojam zrelog i zaokruženog djela. Razgovarali smo s članovima benda povodom skorog izlaska vinilnog izdanja albuma i koncertne promocije u Močvari (3. lipnja 2026.). Članovi benda su Anja Tkalec, Goran Nježić, Eva Badanjak i Sven Sorić.

Na Nasilnom ste išli direktno u glavu. Osorno kao da puno više vozi na atmosferu i građenje tenzije. Otkud taj pomak u dinamici? Je li to bila svjesna odluka ili prirodna evolucija zvuka?

Goran: Nasilno je bila svojevrsna kulminacija našeg žešćeg zvuka koji smo kroz godine gradili. Jako brzo nakon izlaska tog albuma nam je bilo jasno da to ne bi htjeli ponavljati. Neko vrijeme nismo točno znali kako će taj novi smjer izgledati, ali spletom okolnosti smo stvaranju novih pjesama pristupili potpuno drugačije. Evin dolazak u bend je dodatno osvježio zvučnu paletu s kojom raspolažemo tako da mislim da je to bila svjesna odluka, ali i prirodna evolucija zvuka.

Sven: Nasilno smo htjeli napraviti kao neki laganiji album s manje distorzije, pa nas je proces odveo u suprotnom smijeru. Osorno je neka pitkija sestra Nasilnog, ali u dosta momenata je čak i ekstremnija u zvučnom smislu. Pomak u dinamici se dogodio prirodno s Evinim dolaskom i njenim sviračkim rukopisom koji nas je primorao da propitamo neke ustaljenje postupke koji su nam ionako već dosadili.

Gitare su još uvijek u prvom planu

Elektronika na novom albumu uopće ne zvuči kao kozmetički ukras ili naknadni efekt, nego mijenja samu logiku aranžmana. Je li bendu koji je toliko definiran žestokim zvukom bilo teško maknuti gitaru iz prvog plana i dati prostora synthovima i samplovima?

Sven: Nije bilo nimalo teško, već zapravo jako osvježavajuće. Iako se tako ne čini, neke od pjesama uopće ni nemaju synthove no čini se da ih slušaoci već upisuju u zvuk. S druge strane, super mi je da imamo pjesmu Sjene ljudi ne stare u kojoj gotovo da ni nema gitara, tj. u kojoj su one svedene na sample. No gitare su ipak još uvijek u prvom planu, samo su pjesme malo drugačije pisane. Možda je to tema za iduće izdanje!

Anja: Djelomični krivac za to je i prvi session koji smo bukirali. Plan za taj session je bio napisati i snimiti kosture pjesama koje bi onda dorađivali. Spletom okolnosti na session smo došli samo Goran i ja. Moja glavna uloga je bila snimanje, a sporedna sviranje bassa pa smo u već zadanom izazovu naišli na dodatan problem da uz to što nemamo napisane dionice za pjesme, nemamo niti jedan žičani instrument. Uz malo straha smo se prepustili slijepom snimanju samo bubnjarskih dionica, udaraljki i tako smo došli i do drum sequencera kako bi Goran paralelno imao još nešto uz što snima. Bubnjarske dionice smo u nekim segmentima loopali i na taj način gradili pjesmu pa samim tim one možda imaju nešto drugačiju dinamiku. Organičnost smo zatim postizali slojevitim dionicama, nadosnimavanjem gitara i syntheva i na kraju eksperimentiranjem s različitim efektima izvan i u programu.

S obzirom na nove elemente, koliko je Osorno zapravo nastao klasičnim guljenjem instrumenata u prostoriji za probe, a koliko je rezultat slaganja i rezanja za računalom?

Goran: Definitivno potonje. Kako je cijeli proces bio čak i za naše standarde jako neobičan oslonili smo se dosta na intenzivan rad kroz naknadno preslušavanje i rearanžiranje po potrebi. Cijeli proces je počeo tako da smo Anja i ja prvo snimali bubnjeve i drum sequencere i stvarali nama zanimljive ritmove, a da pritom nismo uopće znali za što će oni biti podloga. Možda smo jednostavno vjerovali u proces, koji je nama uvijek najzanimljiviji dio i bili sigurni da tako možemo krenuti u stvaranje novog albuma.

Sven: U trenu ulaska u studio samo smo imali zametak jedne jedine pjesme koju smo pokušavali napraviti na probi, na klasičan način. Mislim da je i zasićenje tim garažnim načinom rada dovelo do odluke da sve snimamo impulzivno, reagirajući jedni na druge na licu mjesta. Najveći teret je tu podnijela Anja koja je morala skalpelom i satarom kasnije te tejkove editirati i transformirati.

Anja: Slaganje stvari i aranžiranje u programu je nešto što mi je zanimljivo i volim na taj način tražiti rješenja. Definitivno sam u ovo kratko vrijeme postala dosta brza u tome i nekad je to izvor frustracija, ali mi je jako drago da smo ovaj album iznijeli kroz takav proces jer mislim da je on baš zahvaljujući njemu ispao takav i drugačiji od prošlog.

“Jednu pjesmu smo u potpunosti škartirali”

Prvi put ste u studio ušli bez potpuno zaokruženih pjesama, oslanjajući se na improvizaciju na licu mjesta. Je li taj moment hvatanja trenutka bio oslobađajući ili vas je u nekim trenucima hvatala panika od praznog papira?

Goran: Ne bih rekao da nas je hvatala panika. Od početka smo se pomirili s činjenicom da novim pjesmama pristupamo nekonvencionalno i da jednostavno moramo vjerovati procesu. Prednost je što imamo jako puno povjerenja jedni u druge i u pojedinačne prijedloge i nekako uvijek završimo na rješenjima s kojima smo svi na kraju zadovoljni. Bilo je zapravo jako zanimljivo promatrati kako su ove pjesme od nepostojećeg konteksta i smisla prerastale u potpuno zatrpane jedinice i onda oduzimanjem i brušenjem završile u svojoj finalnoj formi.

Sven: Naravno da smo cijelo vrijeme bili svjesni da trebamo proizvesti dovoljno dobrog materijala za album, ali siguran sam da ne bi išli protiv sebe i na album uvrštavali aljkav materijal. Tako smo i jednu pjesmu u potpunosti škartirali, iako je Anja za nju napisala dionicu na mandolini. Ali nije zvučala onako kako zamišljate. Daj bog da smo ju odbacili.

Anja: Mislim da strah od praznog papira ne postoji ako se pojaviš i posvetiš vrijeme pisanju, sviranju i aranžiranju stvari. Možda je najteže u cijelom procesu procijeniti kada je stvar gotova i kada ona čini samostalnu priču kojoj više ništa ne treba dodavati. Prazan papir gledamo više kao izazov, a manje kao blokadu.

Je li vam melodija danas postala važnija (ili draža) nego u ranijim fazama benda?

Sven: Ne toliko, uvijek smo imali melodije, male melodijske repetitive linije ili riffove bazirane na nekoj transformiranoj melodiji, ali Evin stil sviranja je puno ekspresivniji pa je i samim time melodičnost pogurana u prvi plan, dok je riffljanje ostavljeno za naglašavanje kontrasta, izvrtanje očekivane strukture ili omeđivanje melodijskih dijelova.

Anja: Kod ovog albuma mi se jako sviđao kontrast teksture noisea naspram neke melodije. Imali smo melodije i u prijašnjim stvarima, ali su one ovdje prezentnije i ekspresivnije. Mislim da se na taj način postigla veća slojevitost i dinamika u pjesmama što je bilo zabavno za miksati i slagati. Većina pjesama na albumu mi se zbog toga čini možda malo pristupačnija, a mislim da je tu glavni Evin doprinos.

Sam naslov Osorno nosi neku specifičnu težinu. Je li to vaša dijagnoza društva i vremena u kojem živimo ili odraz neke vaše interne kreativne faze?

Sven: Ništa ne poručujemo kroz naslove albuma i pjesama. Kao i s pjesama, bitna nam je zvučnost i atmosfera, značenje je sekundarno i ponekad namjerno zbunjujuće. Divim se pjesnicima koji jezikom barataju poput gline, kao što su Vasko Popa i Josip Sever, oni stvaraju nove forme poznatog značenja, ili pak zanemaruju značenje i prepuštaju se zvučnosti. To je nekako blisko i našoj glazbi gdje je suma svih elemenata tekstura zvuka i njezina opipljivost, prije nego zasebna dionica.

Album se jako oslanja na repetitivnost i hipnotičnu atmosferu, na momente vuče na neki mračni noir film. Jeste li tijekom rada na pjesmama više razmišljali kao klasičan bend koji svira skupa ili ste preuzeli ulogu producenata nekog zamišljenog soundtracka?

Goran: Mislim da smo u nekom trenutku tokom stvaranja i snimanja ovog albuma komentirali kako nam je jako oslobađajuće pristupiti svemu tako producentski. Nove ideje su nastajale više intenzivnim preslušavanjem trenutnih faza pjesama doma i u studiju, a manje zatvaranjem u prostoriju za probe i svirajući ih dok se nešto ne desi. Taj odmak od instrumenta dok se stvaralo je oslobodilo prostora za razne ideje i dodatne zvukove kojih se možda ne bi sjetili da smo klasičnije pristupili pisanju novog materijala.

“Dobro je dok smo u više ladica”

Imam osjećaj da vas domaća kritika i publika po inerciji još uvijek trpa u noise ladicu, iako je Osorno žanrovski puno širi i fluidniji od toga. Smeta li vam automatsko etiketiranje ili vas više uopće nije briga za žanrovske pretince?

Goran: Mislim da nas nikada nije bilo briga za te stvari. Zato je i Anja izmislila novi pojam noise pop iz šale pa se primio i to nam je baš zabavno.

Sven: Meni ne smeta nijedna ladica, dok god smo u više njih. Mislim da je noise ok i donekle točan opis, samo sigurno ne spadamo u nešto što se okamenilo kao noise rock žanr, niti tempom niti produkcijom. I dalje me buni kako su noise rock, post hardcore i post pank postali žanrovi s definiranim zvukom gdje se očekuje da bend zvuči tako i tako. Takva me konzervativnost u undergroundu plaši. Nekad je bitnije ispuniti formu i biti kul, nego razbiti zid i riskirati da se nećeš svidjeti pank policiji, pravoslavnim nozjerima ili penzionisanim skejterima.

Anja: Jako sam htjela da radimo pop album, ali kad kažem pop mislim to u kontekstu što bi za bend poput ### zapravo bio pop? Nešto zabavno i možda lakše za konzumirati, ali opet u našem stilu i s nekim našim pečatom. Tako su nastale stvari koje još uvijek imaju podlogu i teksturu noisea, ali se po njima prelijevaju cachy melodije gitara i syntheva koje onda opet u nekom trenutku potpuno preuzme ### zvuk. Nismo bili ništa manje hrabri na ovom albumu i svakako mi je fora bilo eksperimentirati s različitim žanrovima, a to smo onda nekako iz šale nazvali noise pop.

Slobodna forma upisana u DNK benda

Osorno će dobiti i svoje fizičko izdanje na vinilu. U eri streaming servisa i brzog konzumiranja glazbe, zašto vam je bilo bitno da ovaj materijal završi baš na ploči?

Sven: Jako očito i možda površno, ali odrasli smo u doba fizičkog medija. Presnimavali smo kazete, pržili CD-e, kupovali fizička izdanja. Vinil je skupa sa svojim pakiranjem divan objekt, a i dopušta ti da se otkačiš s neta i koncentrirano slušaš album. Čini mi se ipak bitno naglasiti da mi svi koji i dalje snimamo albume nekako želimo da se tako i slušaju – cjelovito, integralno. Jer svaki album je jedna velika pjesma i puno pažnje i truda je uloženo u stvaranje te cjeline.

Kad danas, s distance i nakon ovog novog kreativnog procesa, pustite Nasilno – čujete li u tome isti bend ili autore koje više ne prepoznajete?

Goran: Super pitanje. Čujem isti bend, iste vrijednosti samo u nekom novom ruhu. Vizualizirao sam si to nekako kao kuću. Pozicije i temelji su ostali isti samo smo ju odlučili preurediti malo, porušiti neki zid, otvoriti malo prostor, negdje nešto pregraditi itd. Osvježili smo si taj naš životni prostor.

Sven: Iznutra je malo teže steći dojam. Meni je najveći pomak bio odluka da nakon 5 EP-jeva s tri pjesme pređemo na format albuma. Svakako čujem isti bend, a i svakako si sami ne zadajemo imperative već svojevoljno donosimo odluke koje su nama zanimljive i bitne. Ne moramo se opterećivati klikovima, streamovima i slično, stoga neka sloboda forme uvijek postoji i mislim da je to upisano u DNK benda.