Film se gleda od početka do kraja ili kako sam otkrila Vlažna područja
Osobno sam se (a vjerujem da će se mnogi poistovjetiti) godinama borila s nagonom da nakon što me u prvih nekoliko minuta filma nešto u njemu odbije, da ga najčešće ugasim i radije pogledam epizodu kakve razbibrižne serije nego da trošim sat-dva na film za koji sam uvjerena da mi se neće svidjeti. U svome sam životu, iz toga razloga, neminovno propustila i pokoja dobra filmska iskustva (jednako kao što sam se i poštedila nekih loših).
Upravo sam i na početku Vlažnih područja njemačkog redatelja Davida Wnendta potiskivala poriv da ne izađem iz kino dvorane suočena s prizorom potopljenog javnog WCa u koji protagonistica ulazi bosih nogu usput češkajući svoje hemeroide. Na tendencije redatelja da me isprovociraju zumirajući na neke tzv. tabu fenomene, obično odgovaram odlaskom s lica mjesta, bilo doslovno ili klikom na crveni gumbić. Ne spadam u kategoriju ljudi koji smatraju da su ljudske fekalije ili bilo kakvi neugodni nusprodukti naših tijela išta poetično, ali ni išta provokativno – eventualno, provokacija radi provokacije. Ipak, starija i pametnija nego što sam nekad bila, odlučila sam filmu dati šansu, jednim dijelom i radi simpatičnog lica junakinje Helen u ulozi Carle Juri koja se ispostavila kao redateljev pun pogodak budući da i u samom početku svojim zaigranim dječjim očima daje određenu vedrinu prljavoj WC školjci na kojoj sjedi te tako spašava situaciju.
Činjenicom da sam ostala u komforu crvenih stolica kina Europe, odlučivši pratiti Helen do kraja, ispostavilo se da čovjek ipak nešto nauči s godinama jer sam u konačnici pogledala jedan pažnje vrijedan film. Prebrodivši pomalo karikiranu početnu verziju Helen koja je kao i mnoge joj srodne post-Juno protagonistice neprirodno slobodna u kontaktu sa svojim roditeljima i svijetom te u neugodne, problematične situacije ulazi nonšalantno, s takvim pristupom koji odmah osvaja simpatije gledatelja, u njoj je moguće otkriti i daleko kompleksnije osobine. Ona nije još jedna karika u lancu stereotipizirane ekscentrične mladeži koja je otvorena prema svim opcijama, prvenstveno seksualnim, a potom i opijatskim, ona nije još jedna djevojka koja nosi „Bad Religion“ majicu i pokušava biti drugačija od drugih, ona je samo netko tko pokušava odrasti. Odrasti i zatvoriti vrata mračnim traumama djetinjstva, pronaći sebe, svoje sigurno mjesto pa makar se ono nalazilo unutar vlastite vagine.
Hommage američkim komedijama ili?
Helen nije provokativna samo da bi bila provokativna. Kao što su i gotovo poetizirani kadrovi ljudskih izlučevina u ovome filmu samo površina, tako je i Helenina provokacija tek prvi sloj koji treba razmaknuti kako bi se čuo poziv u pomoć. Iako je riječ o svojevrsnom klišejiziranom rješenju gdje Helen nakon nezgodne akcije s jednom od rupa na svome tijelu, razvija romantični odnos s medicinskim bratom koji se za nju brine, u konačnici jedino je tako Helenin put mogao završiti – pronaći sebe izvan okvira svoje obitelji, naći utočište u nekoj osobi za koju je cijelo vrijeme mislila da će biti njeni roditelji, a koji su ispali ljudi sa svojim pričama i problemima koje nisu mogli sakriti niti od nje niti od samih sebe.
Režija koju je inače lako pronaći u popularističkim američkim filmovima s „toilet-humourom“ ovdje donosi svojevrsno olakšanje od realne težine situacije. Doza kojom nas ovaj film zabavlja, priznali to mi ili ne, čuva od toga da ne postane groteskna i sumorna drama. Ipak, tokom cijelog filma, redatelj nas podsjeća kako ne gledamo kakvu lošu američku komediju, ubacujući poetizirane kadrove Heleninog djetinjstva u kojima se da naslutiti određena problematika koja će u zadnjih nekoliko minuta kulminirati i tako opravdati svaku odgledanu minutu. Što jest jest, David Wnendt zna što to znači baratati „suspensom“ na filmu.
