Filmski vremeplov: Berlin Alexanderplatz, zaboravljeno remek-djelo (R.W.Fassbinder)

Uvijek je nezahvalno pisati o kultnim imenima filmske umjetnosti koje krasi širok umjetnički opus. Teško je sve obuhvatiti, pa uvijek nešto ostaje po strani, neki važan film ili biografska crtica koja upotpunjuje sliku o njima. Ipak, potrebno je, s vremena na vrijeme, dozvati u sjećanje poneko remek-djelo koje je lagano počela prekrivati prašina, čak ako riskiramo da na kraju priču ne zaokružimo ili izostavimo druge autorove vrhunce pa taj zadatak ostavimo otvorenim za neki novi krug obožavatelja koji se formira ili tek treba doći.

Kada se piše o kultnom njemačkom redatelju Rainer Werner Fassbinderu fokus treba staviti na njegova djela i izbjeći kategorizacije i deskripcije. Opisujući jednu takvu kontradiktornu, autodestruktivnu, a opet, hiperproduktivnu osobu, riječi samo oduzimaju, udaljavaju i raskrinkavaju jedan misteriozni talent koji je zadužio filmski svijet. Fassbindera treba gledati bez suda, s emotivnim angažmanom potrebnim kako bi nam prenio poruku koju njegovi filmovi imaju. Za svog kratkog, produktivnog i turbulentnog života Fassbinder je ostavio traga kao kazališni i filmski autor, redatelj, glumac i scenarist, ostavivši nakon prerane smrti, iza sebe velik broj filmova, uloga, afera, ljubavnika i jednu mini seriju, genijalnu adaptaciju romana Berlin Alexanderplatz njemačkog pisca Alfreda Döblina, koja mu je nakon prvog čitanja postala opsesija.

Fassbinder je rođen krajem Drugog svjetskog rata, pa nije slučajno što se njegovo odrastanje u poslijeratnoj Njemačkoj odvijalo u sličnim okolnostima poput života glavnog aktera kultnog romana njemačke moderne smještenog u doba razorenog njemačkog gospodarstva, u uličnoj scenografiji punoj prosjaka, prostitutki, siromašnih i bijednih ljudi. Radnja romana i rani život Fassbindera zaokružuju razdoblje Njemačke obuhvaćeno posljedicama dvaju svjetskih ratova, te iscrtavaju sudbinu pojedinca pritisnutog okolnostima koje ga ne štede. Fassbinder je bio poznat kao buntovnik na umjetničkom i životnom planu, homoseksualac koji se dvaput ženio, optuživan kao antikomunist, šovinist, antisemit, pa čak i antigej. Ipak, treba se sjetiti Oscar Wildea koji kaže kako nesuglasje kritičara (i biografa) dokazuje da je umjetnik u suglasnosti sa samim sobom. Moralisti će uvijek suditi, zdvajati nad biografijama, rudarski tražiti skandale i njima nastojati obojati (i osporiti) umjetnikova djela. Umjetnika ne treba braniti, njegova djela su mu sudbina, obrana, presuda i zagrobni život. Treba im se predati neposredno.

Nekoliko godina pred preranu smrt Rainer Werner Fassbinder uhvatio se najambicioznijeg projekta, ekranizacije romana Berlin Alexanderplatz, njemačkog književnika Alfreda Döblina, koji kao da je pišući o naravi i sudbini neprilagođenog pojedinca koji traži svoj put, pisao o samom Fassbinderu. Za potrebe snimanja vjerno je rekreirana svakodnevica Vajmarske republike koja je nastala nakon Prvog svjetskog rata, a čiji je ustav na papiru jamčio slobode, jednakost i čiji je politički ustroj parlamentarne demokracije kopirao model zapadnih zemalja, ali pod utjecajem svjetske ekonomske krize, uništene privrede i proizvodnje, te velikog broja nezaposlenih, Vajmarska republika postala je zmijsko jaje iz kojeg se vremenom izrodio nacizam. Snažna glumačka postava, stotine statista i gotovo godinu dana snimanja rezultiralo je petnaestosatnim filmom (od preko 900 minuta) koji zahtjeva strpljivog i pažljivog gledatelja.

U fokusu priče je antiheroj Franz Biberkopf (Günter Lamprecht) koji po izlasku iz zatvora, u kojem je proveo četiri godine zbog ubojstva svoje djevojke Ide, nastoji krenuti iz početka. Prva epizoda naziva Kazna počinje kao da ocrtava karakter cijele serije, jedne duge i kompleksne studije o patnji, savjesti i naravi zla. Fassbinderov pristup poniranja u psihološku strukturu likova u ovom djelu dosegao je vrhunac. Neke jednostavne, svakodnevne scene u životu glavnog lika Franza Biberkopfa razdužene su kako bi se kroz njih postigla dodatna razrada likova, sigurno jedna od najdojmljivijih ikad viđenih. Malo koji glumac je toliko jezivo utjelovio zlo u liku Reinholda kao John Gottfried, koji se poput demona spušta na zemlju da se poigra s ljudskim sudbinama, ali i dinamikom serije koja raste nakon njegovog pojavljivanja u petoj epizodi. Berlin Alexanderplatz je poput biblijske priče o padu u kojoj simbolikom Jobove patnje nove nevolje dostižu junake, a oni, umjesto da bježe od njih, slijepo ih privlače. To je primjetno i kod Mieze (Barbara Sukowa), Bieberkopfove ljubavi, koja tragičnu sudbinu ne zaobilazi unatoč liku kojeg karakterizira bezuvjetna i bezrazložna dobrota.

U ukupno trinaest epizoda Fassbinder nas vodi kroz pakao Vajmarske Njemačke preko mikrokozmosa uličnog života i studije karaktera, da bi u dvosatnom epilogu dao svoje viđenje priče, te estetski raskinuo s dotadašnjim pristupom, naglasio to glazbenim odabirom te fantazmagorijom dao viđenje i smisao cjelokupnoj priči, ali i široj stvarnosti. Epilog funkcionira kao film za sebe i može ga se tako gledati bez poznavanja ranije priče, iako to nije namjera ovog možda najupečatljivijeg djela. Epilog se odvija u glavi Franz Bieberkopfa, dok su fantazije i halucinacije sadržaj njegove podsvijesti, ali i Fassbinderova subjektivna reakcija na roman, njegov potpis i komentar na završno djelo. Autorovo iščitavanje skrivene simbolike romana vidljivo je u isticanju potisnutog homoseksualnog identiteta Reinholda i Beiberkopfa koji se nameće kao objašnjenje njihove iznimne bliskosti.

Ovaj dojmljivi finale petnaestosatne odiseje jezikom simbola nagoviješta razdiranje one opne koja razdvaja pojedinca od stvarnog svijeta u kojem se razlijeva i koji ga uništava. Izuzetno je zanimljiv simbol klaonice u metaforičkom prikazu pakla, koji kao da pripada Hieronymus Boschu, koji s jedne strane doziva u sjećanje nacističke logore izrasle iz društvene anomije vajmarskog društva, ali u širem i manje jasnom smislu, sudbinu pojedinca stiješnjenog i sputanog koji se u nemogućnosti oslobođenja pretvara u običan komad mesa. Estetski rez epiloga vidljiv je i u glazbenom odabiru kojem dominira glazba Janis Joplin, Leonarda Cohena i Lou Reeda, simboli nacističkog znakovlja i snažni biblijski motivi, te prasak atomske bombe. Sve su to ubodne rane u krvavo tijelo dvadesetog vijeka, a Fassbinderovo djelo ima ulogu zrcala koje vraća u lice onaj užas koji je vrijeme mislilo vratiti pod tepih.

Franz Bieberkopf postao je Fassbinderov alter ego, ali i simbol neuklopljenosti, patnje, izdizanja iznad patnje i vjere u novi početak. Takav oblik neuklapanja sada se možda može prenijeti i na Fassbinderovo remek-djelo koje živi svoj tajni život među fanovima njemačkog osobenjaka i kolekcionarima Criterion kolekcije. Ova serija aktivira gledatelja i traži njegov angažman, zahtjeva pažnju i daje garanciju da će zauzvrat nešto dobiti. Susan Sontag osvrtom u časopisu Vanity Fair istaknula je kako joj je ova serija promijenila način na koji gleda ljude. Fassbinder provocira granice u nama koje postavljamo kad procjenjujemo druge. Provokativan i direktan, on istražuje žrtvu koju kompleksne osobe nose sa svojom sudbinom i nastoji nas uzdrmati u malograđanskoj stereotipiji. Život je kompleksniji od onog što od njega vidimo, što na prvu loptu percipiramo kada tražimo razlog i premišljamo o dobru, zlu, sreći i nesreći. Ne postoji jasan razlog Reinholdove destruktivnosti, ni Miezeine bezuvjetne vjere i ljubavi, kao ni zakonitost zbog koje Bieberkopf pati. To nisu likovi koji imaju svoj čvrsti temelj u današnjoj stvarnosti, ali oni su živi i vječni jer akumulirani, zajedno, egzistiraju istodobno u svima nama. Vidjeli bi ih, da se usudimo pogledati.