Filmski vremeplov: Film u životu i pjesmama Arsena Dedića

Ono sve što znamo o njemu stane u dvije riječi njegova imena i prezimena koje su simbol za ono neizrecivo, sadržano u tisućama pjesama koje su za njim ostale. Još će mnogo tisuća neispisanih i neuhvatljivih riječi u godinama što dolaze polagano padati na papir kako bi se ostvario uzaludni pokušaj da se jedan ocean bez obala proširi i obujmi. Otišao je pred manje od godinu dana, 17. kolovoza 2015. godine i ostavio nam umjetnost koja se neprekidno pretakala iz njegovog prepunjenog života. Prvenstveno pjesnik, ali ne od onih koji žive pod zaštitom / na što se slavna sudbina svela / sad je sve više velikana / koji nadžive svoja djela. Jedino oni umjetnici koji se natapaju s više rijeka postaju nepresušni i pitki oceani. Jedna od postojanijih rijeka širokog korita, uz glazbu, kazalište, slikarstvo i prozu, bila mu je film.

Film je ugaoni kamen njegovog djetinjstva, neizbježna scenografija odrastanja, a kasnije vizualna nadogradnja njegovim stihovima. U Zabranjenoj knjizi piše posvete kinima Sloboda, Dvadeseti april, Tesla i Šibenik. Kina ga prate i kasnije kao neizbježne stanice njegovog životnog puta; duge šetnje poslije kina / film Zmajevo sjeme / razgovori o ženama, političke teme … Rita Hayworth kao Gilda / u kinu Sloboda i nešto kasnije u društvu Amiga: noćne šetnje zimskim gradom / nepomično vrijede / ostaju nedovršene / naše vječne teme / mutno svjetlo na raskršću / pornografski kino, koji je na koncertima, iz pristojnosti, postajao provincijski kino. Vrijeme bez njega, vrijeme je bez kina i filmova našeg unutrašnjeg pejzaža. Pjesnici se marginaliziraju, a kina gube svoja mjesta, postaju restorani ili noćni klubovi i tiskaju se u trgovačkim centrima. Konzumerizam dokida prostor i vrijeme. Ne postoji više vječnost ni most koji ju je povezivao s nama. Predstava je otkazana zbog bolesti publike. Čuje se zasun. / ZATVORENO! / Znači / u budućnosti / djetinjstvo bez kina / kino bez doma / zavičaj bez kina / pervertiti / i jednokratni ljubavnici / svi ostaju bez / KINA.

Dao je glazbu za tridesetak igranih, petnaestak dokumentarnih i desetak animiranih filmova, a za koliko tek serija. Među brojnim glazbenim temama možda se kao prva ističe ona iz serije U registraturi. Film mu je vratio. Kada je u vojsci na vratima jednog malog kina otkidao ulaznice, u beskrajnom nizu ruku s kartama upućenih njemu, jedna je bila ulaznica za životno prijateljstvo. S druge strane karte je bio Rade Šerbedžija, a film koji se prikazivao Jules and Jim, Truffaut. Pojavljivao se i kao glumac. Zapažen je kao pjevač u Mimičinom filmu Ponedjeljak ili utorak i u Višnji na Tašmajdanu. Bilo je to prije degeneriranog trenda estradizacije samoprozvanih zvijezda, a zapravo kometa, u kojem nekritički svatko može raditi sve. On je slijedio put svojih uzora i kolega koji su iz šansone prelazili u film da ga obogate i opet joj se vraćali, poput Yvesa Montanda, Charlesa Aznavoura i Jacquesa Brela. Umjetniku po pozivu pretijesna je koža i zanat.

Razumio je sudbinu glumca koji Živi heroje, ubojice / pod električnim sjajem / a ujutro je sporedno lice / što spaja kraj sa krajem … On nestaje kad se svjetla gase / glumca krase geste i grimase. Prije Gabi Novak, velika ljubav mu je bila glumica Božidarka Frajt. Njihovi talenti spojili su se u metafilmu Tomislava Radića Živa istina u koji je urezana Balada o prolaznosti. Oni zadnji stihovi koji se ponavljaju dok ne nestanu u magli; dok vjerovali još smo / da samo put se mijenja / mi rekli smo si zbogom / govoreć doviđenja, kao da su označili i njihovu sudbinu. Suptilan i ironičan, kakav je bio, govorio je o stvarima uvijek iz prikrajka i nije se volio isticati, a najpoznatija krabulja bila mu je pseudonim Igor Krimov. Iz prikrajka je reagirao i na društvena pitanja, često s motivima iz svijeta filma. Pjesma iz Zabranjene knjige zove se Netrpeljivost, po istoimenom filmu D. W. Griffitha; Cijela povijest je povijest netrpeljivosti / rasne, vjerske, nacionalne, spolne, kulturne… / Smrt različitosti! Živjela istovjetnost! / Ili po naški: Sastaše se ter se sasjekoše. Sjajni album Ministarstvo straha izdaje 1997. godine a u njemu se kroz istoimenu pjesmu ispovijeda koristeći filmsku referencu; radim u ministarstvu straha, / radim od sedam do tri, / moje je jedino pravo / drhtati … jer sam ko Ray Milland / iz filma Fritz Langa.

Prije nego je odlučio privesti svoju životnu priču kraju, film ga se ponovno dohvatio. Došao je u fokus dokumentarnog filma Moj Zanat kako bi ponovno podijelio svoju životnu i umjetničku intimu i kako bi se još jednom, melankoličnom crno-bijelom fotografijom, snimio poetski oproštaj od genija. Njegovo ime nikad više neće biti samo ime, ono je postalo simbol. Njegova djela odavno nisu njegova; postala su opća mjesta kolektivnog. Njegove pjesme stajat će u vječnosti, kao staro kino, kao vremeplov koji nas vraća u nas same. To je marginalizirano kino, vremenom ironije gurnuto na provinciju, poderanih zavjesa i pomalo prašnjavo. To je provincijsko kino jer U provincijskom kinu / vrijeme kao da stoji / tamo su još na cijeni / jučerašnji heroji / … U provincijskom kinu / loše filmove daju / tamo i danas pravda / pobjeđuje na kraju.