“Na zlu putu” (Glumačka družina Histrion): Kabaretski spoj Krleže i Arsena Dedića
Ovogodišnji 9. Gumbekovi dani otvoreni su 10. ožujka premijerom predstave “Na zlu putu” glumačke družine Histrion u režiji Dražena Ferenčine. Predstava je spoj glazbe Arsena Dedića i dramskih predložaka Miroslava Krleže, prvenstveno jednočinke “Adam i Eva”, a potom i ulomaka iz drama “Kraljevo” i “Gospoda Glembajevi”.
Dedić je u svojoj bogatoj i svestranoj karijeri između ostalog skladao i za kazalište te je od osnutka bio član glumačke družine Histrion. Radio je glazbu za brojne njihove predstave te mu je s ovom predstavom družina odlučila odati počast. Sam je naslov u izvorniku naziv Dedićevog albuma iz 2004. godine, a u predstavi su korištene najznačajnije umjetnikove pjesme koje su izvodili Gabi Novak, Rade Šerbedžija i sam Arsen.
Radnja u suštini prati dramski predložak “Adam i Eva” te prikazuje polagani raspad ljubavnog odnosa ljudi koji se već odavno ne razumiju. Ona, Eva (Tara Rosandić) i dalje, na pogrešan način, pokušava spasiti ono što je od njih ostalo, a on, Adam (Ivica Pucar) s duge strane pokušava pronaći vlastiti mir, iako se ne želi odmaknuti od novonastale situacije.
Samu radnju možemo podijeliti u tri dijela. U prvom dijelu likovi su smješteni na Zemlji u hotelu Eden. Njihov je odnos već odavno bezvrijedan, ali od njega ne žele odustati. Muškarac na nagovor čovjeka u crnom (Žarko Potočnjak) uspijeva napustiti ženu, koja mu prijeti samoubojstvom samo da bi ga zadržala na svojoj strani, ali vidjevši da joj to nije pošlo za rukom odluči ispuniti svoje obećanje.
Drugi dio predstave odvija se u samom Edenu, koji se nalazi ispod zemlje. Iako je taj dio najkraći, u njemu se najbolje očituje mješavina realnog i fantastičnog. Dok žena luta međusvijetom, muškarac se još nalazi na ovozemaljskom, no odluči baciti se pod vlak te tim činom započinje treći dio. Zanimljiva je činjenica da su oboje svoje odluke donijeli iz inata, ona prema njemu jer nije održao davno dana obećanja, a on s druge strane prema njoj jer se usudila ispuniti svoje prijetnje pa ne želi dopustiti pobjedu njezinom egu.
Radnju prekidaju songovi koje izvodi glumački ansambl uz instrumentalnu pratnju (Oliver Belošević). Songovi se odlično nastavljaju na dramski predložak i pobliže ga opisuju. Primjerice, u sceni kada žena odluči okončati vlastiti život, glumica uz pratnju pijanista pjeva refren pjesme On me voli na svoj način. Svaka je pjesma popraćena koreografijom koja budi radoznalost kod publike te produbljuje odnos između nje i samog teksta. U predstavu je ukomponirano jedanaest Arsenovih pjesama, s time da predstava započinje i završava pjesmom Ekvilibristi. Razlika je u tome da je u prvoj verziji Žarko Potočnjak recitira, a u posljednjoj mu se pjevački pridružuje i ostatak glumačke postave.
Ivica Pucar govori ekspresionistički izraženo mnogo više no drugi likovi, što kod gledatelja ostavlja dojam nesrazmjera među likovima, posebno u dikciji u dionicama njega i Eve, ali to se vrlo lako može objasniti s obzirom na to da sam Krležin dramski tekst od njega to očekuje. Žarko Potočnjak tijekom radnje mijenja više uloga te tako igra susjeda, konobara i samog naratora kao čovjek u crnom. Svi ti likovi ključni su za razvoj radnje, što se najviše ističe u situaciji kada nagovara muškarca da napusti ženu i otputuje. Potočnjak još jednom pokazuje svoje bogato glumačko znanje i iskustvo te kao veteran kazališta zaslužuje sve pohvale. Tara Rosandić u ulozi Eve nagrađena je po završetku Gumbekovih dana nagradom za najbolju žensku ulogu.
Iako scenografija Miljenka Sekulića nema veliku ulogu u stvaranju radnje, složena je po dekorativnim principima kabareta. Osim dekorativnih elemenata hotela i kafića, na sceni se nalazi otvoreni paravan poput onoga u kazalištu lutaka. Glumice Ana Majhenić i Ana-Marija Percaić poigrale su se paravanom i rekvizitima pa se tako u jednom dijelu predstave pojavljuje zmija kao biblijski motiv razdora između Adama i Eve, a glumice se stapaju sa samim rekvizitom. Osim zmije, kao važan rekvizit pojavljuje se i jabuka koju Adam kuša u Edenu, međusvijetu. Time je predstavljen krug života u kojem, bez obzira na mjesto na kojem se nalazili i mogućnost donošenja novih odluka, uvijek ponavljamo iste greške.
S druge strane, u predstavu su ubačeni i modernistički rekviziti poput hula-hopa, koji se uklopio u koreografiju te predstavi pridodao pomalo kabaretski štih – zaigranosti kroz glazbu, ples i rekvizite ukomponirane kao idealna pratnja samom dramskom tekstu.
Kostimografkinja Elvira Ulip odlučila se za dvije vrste kostima. Tako se glumice Majhenić i Percaić pojavljuju u senzualnom donjem rublju tipičnim za kabaret, dok su ostali glumci obučeni u svakodnevnu odjeću, zbog čega se publika može poistovjetiti s njima.
Sama je predstava spoj tradicionalnoga i modernoga. Na nesvakidašnji način prikazuje razvoj životnog puta te odaje dojam da bez obzira na sve životne odluke koje donesemo, uvijek se vratimo tamo gdje zapravo pripadamo. Također, predstava “Na zlu putu” izvrsno se poigrala s Krležinim i Dedićevim tekstovima još jednom prikazujući njihovu svevremenost.