“High as Hope” (Florence + The Machine): Ljubav je njezina religija
Već s izlaskom drugog singla Hunger početkom svibnja postalo je jasno da će “High as Hope” biti vrlo osoban album za Florence + The Machine koji će ujedno iznijeti univerzalnu poruku u pričama o poremećaju prehrane, obiteljskim problemima, zloupotrebi droge i sveopćem osjećaju osamljenosti. Singl je dobio drugo mjesto na albumu, a prethodi mu June koja je ujedno prva pjesma napisana za album, pisana na turneji za prijašnji album “How Big, How Blue, How Beautiful“, u vrijeme kada se obično odvija Pride te svoju, već znanu, podršku, ali i razočaranje sadašnjom situacijom Florence pokazuje stihovima: “In those heavy days in June / When love became an act of defiance.”
U ponešto slabijoj pjesmi na albumu tek u posljednjim taktovima udari poznati Florence + The Machine trademark snažnog zbora gradeći prostor za Hunger koja će se vjerojatno svrstati među klasike benda zajedno s dobro poznatima Dog Days Are Over, Shake it Out i You’ve Got the Love. Florence ima nevjerojatnu sposobnost kako slušateljima približiti osobna iskustva i oblikovati ih u nešto s čime se većina može poistovjetiti, a da ne kopa rupe kako bi nas sve zajedno tamo bacila, već stvara neobičnu nadu da se od tih teškoća u životu jednom možemo uzdignuti, što vjerojatno razotkriva naziv albuma “High as Hope”. Produkcija koja ostavlja sirovost njezinog glasa služi kao još jedan okvir koji savršeno oblikuje cijelu pjesmu.
Albumom struji određena dinamika koja odlazi pomalo u disbalans kada se konstantno izmjenjuju mirni dijelovi pjesama i jaki udari zborova, kao da su to jedini načini da se izvede pjesma. Pomalo nezanimljiva jednoglasna dionica klavira u Big God proteže se kroz čitavu pjesmu, a dok se ne uključe standardne udaraljke i gudači, ta jednolična dionica ponavlja se samo uz glas Florence. Upravo se u takvim trenucima iskazuje jačina Florenceinog glasa koji može ispuniti i jednostavnu ponavljajuću dvotaktnu sekvencu.
Ali ono što drži ovu pjesmu, pored čvrstog glasa, jest motiv boga koji se provlači kroz čitav albuma u različitim oblicima. Zanimljiv je Florencein pristup religiji i vjeri. Iako sebe ne smatra pripadnikom ijedne religije, jasne su naznake spiritualnosti. Big God zauzima drugačiju perspektivu, u periodu njezina života u kojem je došlo do prekida romantične veze nastupa osjećaj praznine te se Florence osvrće na potrebu upražnjavanja, a ponekad je potreban upravo “dovoljno velik bog da bi te mogao ispuniti”.
Jednako spiritualan pristup vjeri koji zazire od visoke ograde religije drži i Patti Smith kojoj je posvećena pjesma Patricia. Posebno me iznenadila slučajnost koja se javila kada sam čitala Pattinu knjigu “M Train” na koju me asocirao stih Patricije koji je u drugom obliku zapisan u knjizi: “All doors are open to the believer”. Kratkim vokalnim ukrasima Florence svojom odom slavi najlegendarniju punk pjevačicu u povijesti te iako srednji dio pjesme nije o Patti, zanimljiv je osjećaj sumnje koju Florence ima prema vjerniku te se pita osjeća li se voljenim. Upravo je ljubav ono jedino u što Florence vjeruje i neiscrpno preispituje što je to ljubav, pokušavajući se izmaknuti od bilo kakve sebične ili ovisne ljubavi koju osjeća (100 years, The End of Love).
Za Florence je nastupilo vrijeme kada ju se za gležnjeve povlači s visina (Sky Full of Song), kada ulazi u razmatranja u prizemljenim trenucima daleko od visokih pozornica, prisjećajući se pijanstava i obiteljskih teškoća (South London Forever, Grace) želeći kroz pjesmu izraziti ljubav koju uživo ne može izreći. U nervoznim pitanjima vjere prelijeva svoje životno iskustvo te na zemlji pokušava pronaći oblik smisla koji se, za Florence, nalazi u njezinoj sestri (Grace) koja ih sve drži.
Posljednja pjesma na albumu, No Choir, na svoj način ruši četvrti zid, jer upravo ono što možda nedostaje albumu, Florence u ovoj pjesmi pomalo ismijava. Svjesna je da se odmakla od ludila koje je pratilo prijašnje albume, a sada kada se osjećaj sreće postavio na frontu, teško je pisati pjesme koje bi ikoga zadovoljile. Svjesna formulaične strukture njezinih pjesama, pjeva kako neće biti grandioznih zborova koji će pjevati o dvoje ljudi koji samo sjede ne radeći ništa.
Možda je upravo ogoljenost na muzičkoj strani albuma rezultirala pojačanim uspjehom cjelokupne tekstualne priče koja se želi iznijeti, a koja se mogla izgubiti u gomili glazbenih eksperimenata. “High as Hope” izrazito je koherentan album na motivskoj razini, a Florenceina poetičnost, na koju se često zaboravi od siline njezinog glasa, stvara djelo koje od svojih slušatelja zaslužuje sabrano otkrivanje.
