Uvod u sedmu sezonu Game of Thronesa: Igra u pretposljednjoj sezoni
Opširni uvod upoznavanja radnje u sada već epski televizijski megaspektakl koji je ušao u svoju sedmu sezonu zaista nije potreban. Jedna su strana fanovi upoznati s kompletnom prošlošću Targaryena, Lannistera, Starkova, zemljopisnih područja, White Walkersa i ostalog stanovništva Westerosa koji spremno marširaju još jednom sezonom trenutno najpopularnije serije na svijetu. Druga su strana oni koje ne zanima ništa vezano uz fantasy pa ih često prijatelji znaju udaviti pričom o tome kako je Daenerys jedina zakonita nasljednica Željeznog prijestolja. Treća su strana oni koji rutinski pogledaju svaku epizodu, malo prokomentiraju i nastavljaju živjeti bez zamaranja što će Bran Stark otkriti ostatku svoje obitelji. Ili treća strana, po takvom, uopće ne može postojati?
Sebe sam stavio u treću skupinu ljudi koji nisu opsjednuti pričom oko naslijeđa i izmišljenih obiteljskih kuća, ali ne mogu poreći kako bi priča i bez svojih velikih reklama, PR stručnjaka i višemjesečnog hypea bila i dalje jako zanimljiva običnom gledatelju. Pogotovo ne mogu reći da se priča ne razvija, ne ide u nekom svojem smjeru, a više ne trebamo strahovati ni da će završiti kao Lost. Odgovori se nadopunjavaju iz sezone u sezonu, pitanja se, naravno, postavljaju i rađaju, ali radnja ih vještim potezom smrti rješava u par sekundi.
Kruha i glazbenika
Na zapadu ništa novo, rekli bi mnogi. Početak sedme sezone uslišio je želju očito još jednoj glazbenoj zvijezdi. U redu, dok se za Sigur Rós ne može reći da su zvijezde, već da su originalni i kvalitetni glazbenici, a Will Champion nosi krimen sviranja u već duže vremena polumrtvom bendu, onda je angažiranje Eda Sheerana bespotrebno ziheraštvo i ispunjavanje nekih želja koje Igri prijestolja, a ponajprije Weissu i Benioffu nisu potrebne. Cameo uloge ponekad znaju biti simpatične, ali ponekad, kada je riječ o velikim i dugo najavljivanim serijama i filmovima, znaju izgledati kao dodatno upućivanje pažnje prema svijetu koji uopće ne zanima “koji se boj ovdje bije”.
Veća gledanost i popularnost iz sezone u sezonu osigurava i veći budžet. Iako je prva sezona najbolje popratila knjigu, a i mnogi se slažu u ocjeni da je ta sezona ujedno bila i najkvalitetnije odrađena, u njoj su se vidjele produkcijske (ne)mogućnosti. Nužnost specijalnih efekata donijela je ne baš previše uvjerljiv prikaz određenih zamaka i zvijeri, ali i problem kod nekih glumaca koji nisu dorasli ulozi. U tom kontekstu najviše su se spominjale Emilia Clarke i Sophie Turner, a južnjačka kuća Martell (u četvrtoj sezoni), koliko je god dobro bila pogođena s Oberynom Martellom, odnosno Pedrom Pascalom, toliko je sve upropašteno s castingom pa… svih ostalih članova obitelji Martell (u petoj sezoni), s posebnim naglaskom na zloglasni i tragikomični trio, Sand Snakes.
Dobre i nešto manje dobre glumačke odluke
Glumački dio u šestoj i u prvoj epizodi sedme sezone dobro se isprofilirao pa su tako sada ispred nas glumci koji su već duboko u svojim likovima i rado ih prihvaćamo takvima kakvi jesu. Većina ipak odrađuje posao kako i priliči glumcima koji su plaćeni dva milijuna dolara po epizodi, ili ako ćemo gledati svaku epizodu pojedinačno – naravno bez plaća glumaca – onda svaka epizoda HBO košta deset milijuna dolara. Ako je ikada bilo razloga za štedjeti, onda to sigurno nije sada kada se stvari polako primiču svom kraju.
Ono što je jednostavno nemoguće zaustaviti kod Igre prijestolja odnosi se na duboki obožavateljski fanatizam. Horde koje gledaju seriju dat će vam do znanja da su prvi pogledali epizodu nove sezone na sve moguće načine. Naravno, ostanimo u virtualnom svijetu i uskoro više nećete morati ni posezati za daljinskim upravljačem jer će ispred vas vjerojatno iskočiti uvodna špica Ramina Djawadija koja savršeno uprizoruje srednjovjekovnu fantastičnu priču u koju su ubačeni elementi iz sapunica. Neki će se poistovjetiti s određenim likovima pa plakati nad njihovom tužnom sudbinom kad ih snađe oštrica mača ili srčani udar tijekom seksualnog odnosa. Naime, znamo da u GoT-u nema termina koji bi seksualni čin izjednačio s vođenjem ljubavi.
Privučeni brutalnošću, ostali zbog razmirica
Taj “brutalni” televizijski spektakl u mnogočemu ipak nije toliko mračan, brutalan i napet kako se na prvu čini. Kao što smo nakon prve Slagalice strave bili spremni na preokrete u svakoj sljedećoj, kao što smo nakon svakog filma iz serije Brzi i žestoki bili spremni na još brže i na još žešće (sranje), tako smo i svakom sezonom GoT-a sve više imuni na podmukla i (ne)očekivana ubojstva te se u nekom dijelu uma, tijekom gledanja pojedine epizode, rađaju razni mogući budući događaji i razmatranja tko će na koga dignuti ruku.
Na ruku i pod ruku tvorcima serije nikako ne idu ni brojna forumsko-fanovska nagađanja koji u stotinu mogućih scenarija vjerojatno i koji put pogode kako će sve završiti. Što na kraju sedma, a i po svemu sudeći osma sezona mogu ponuditi? Masovne bitke koje su u drugoj sezoni bile bitne, ali zbog financija nisu bile prikazane. Sada se opet ponavlja situacija kada ljubitelji tolkienovskih epskih bitaka na nepreglednim poljima ispred dvoraca dolaze na svoje. Sve do danas baza obožavatelja Lord of the Rings trilogije mogla je mirno spavati na Pelenorskim poljima ili u Helmovoj klisuri. Čini se da ono što tvorci pokušavaju napraviti u tekućoj sezoni prelazi granice koje je Peter Jackson postavio još davne 2003. godine.
Stara i nova poznanstva
Ako je prva epizoda nove sezone postavila karte na stol, onda je druga epizoda počela s okretanjem karata. Daenerys će na kraju uzeti u obzir sve Tyrionove i Varysove savjete dok čeka nećaka, Kralja na Sjeveru, da dođe pred nju i savije koljeno. Cersei utjelovljuje zaista pravog nasljednika Ludog kralja jer osim što će pobiti sve kako bi što duže održala svoju moć na prijestolju, posve je nezainteresirana za situaciju koja se razvija na sjeveru. Naravno, osim ljudskih uzurpatora u vidu Sanse i, već spomenutog, Snowa.
Kod Greyjoya – klasičan obiteljski razdor. Ustvari, ako ćemo biti precizniji, klasičan GoT-ovski razdor gdje brat ubija brata. Euron Greyjoy uletio je u seriju i odmah napravio pomutnju, a Yaru i Theona prisilio na egzil. U nekoliko minuta screentimea prošle i ove sezone prometnuo se krvoločnu zvijer koja je spremna napraviti sve kako bi učinio kraljicu sretnom, a i u tom vremenu izgraditi najveću armadu Zapadnog svijeta. Situacija se razvija, prve borbe su već doživljene, kolo se pokrenulo. Odlučan „Princ koji je obećan“ ili, po novoj smjernici, „Princeza koja je obećana“ nazire se na vidiku, ali za sada, bez puno gledanja u kristalnu kuglu, pustimo da stvari idu svojim tokom.
Serija dostojna vremena
Treba uzeti u obzir da se radnja sad uvelike udaljila od književnog predloška koji je stao tamo negdje na kraju pete sezone. Razvoj događaja, ali onaj koji slijedi glavnu priču, a ne neki side story, još uvijek leži u rukama Georgea R.R. Martina. Benioff ispred sebe ima mogućnost uplitanja pravaca u priče koje u knjigama nisu naznačene, ali vrlo vješto se oslanja na Martinova šaputanja koja će na kraju seriju dovesti do klimaksa sukoba. Ako će sve teći svojim tokom i ako sedma sezona uspije gradirati radnju prema konačnom raspletu, Igra prijestolja zasigurno će ostati upamćena kao pandan onome što smo na velikim ekranima gledali početkom 21. stoljeća kada je fantasy žanr u fanovskim rukama pretvoren u nešto o čemu pričamo još i danas.