Glazbeni vremeplov: Sudnji dani (Dies Irae)
Krajnje je vrijeme da pričamo o klasičnoj glazbi, stoga smo odlučili posvetiti joj nešto prostora unutar glazbene redakcije. U prvom ovogodišnjem izdanju Glazbenog vremeplova Ziher te vodi na povijesnu avanturu kroz priču koju su skladatelji godinama ispisivali zvukom. Česta inspiracija za stvaranje umjetnicima bio je koncept života i smrti te prolaznost života. Tako je u srednjem vijeku nastala tema Dies Irae, što se prevodi kao sudnji dani.
Nije sigurno tko je autor teme, što zapravo i ne čudi jer su se srednjovjekovna djela rijetko potpisivala. Ona su se više koristila u liturgijskom kontekstu te je slaviti Gospodina bilo važnije od umjetnika.
Osim što je Dies Irae tema koja se sastoji od melodije i teksta koji joj je pripasan, ona je i sastavni dio misa i rekvijema. Tako su autori tih skladbi najviše koristili riječi Dies Irae, a instrumentalni skladatelji su se najviše koristili melodijom. Ta je melodija izrazito upečatljiva i njena pojava gotovo nikad ne ostane nezapažena, čak i ako se iskoristi prvih nekoliko tonova te melodije.
Suvremenu rekonstrukciju tog napjeva, prema zapisima koje su nam ostavili srednjovjekovni skladatelji, izvodi muški vokalni ansambl, a prostranstvo interneta nudi nam nekoliko tih izvedbi, od kojih je jedna i sljedeća.
Pionir Dies Irae teme
Već nakon prvih nekoliko taktova ova se melodija budi u sjećanju kao nešto poznato. Možda ne pod nazivom Dies Irae, ali zasigurno kao nešto što je uho već prije nekad čulo.
Jedan od prvih značajnijih skladatelja koji su citirali ovaj napjev je Marc-Antoine Charpentier u svojoj skladbi Prose des morts – Dies Irae još u 1670., a stilski u vrijeme baroka. Charpentier nije doslovce upotrijebio materijal cijelog napjeva, već je iskoristio početak te je tehnikama imitacije i kontrapunkta nadopunio ostatak skladbe.
Ova je skladba tipično baroknog karaktera – basso continuo kojeg izvode čela i čembalo prati cijelu skladbu. Melodije koje izvodi zbor često su ornamentirane raznim ukrasima. Ovdje se namjerno koristi izraz melodije u množini jer je za barok svojstvena polifonija, odnosno način skladanja u kojem je više ravnopravnih melodija.
Haydn – Kralj simfonija
Nakon Charpentiera, prvi značajniji skladatelj koji je iskoristio temu Dies Irae bio je Haydn. Haydn je klasicistički skladatelj koji je živio u 18. stoljeću, a poznat je po tome što je napisao oko 106 simfonija. Simfonija se kao glazbena vrsta počela razvijati tek u klasicizmu i iz tog razloga Haydnove simfonije nisu toliko grandiozne, kao što su simfonije romantističkih skladatelja i suvremenije. Uglavnom su trajale dvadesetak minuta. Za usporedbu, Haydnov prijatelj Wolfgang Amadeus Mozart napisao je četrdesetak simfonija sličnog trajanja.
Pred kraj svojeg života Haydn je otputovao u London, gdje je napisao seriju simfonija koje su poznate kao Londonske simfonije. Jedna od njih je i 103. simfonija, koja je nazvana Drumroll zbog uvoda koji se sastoji isključivo od timpana. Odmah nakon uvoda slijedi melodija inspirirana temom Dies Irae koju donose fagoti i duboki gudači.
Inače Haydn kroz svoj opus nije poznat kao skladatelj, koji je isključivo slijedio norme i estetiku stila, nego kao onaj koji je pomicao granice i donosio novi zvuk u klasicizam. Tako je on među prvima progurao melodiju u duboke instrumente, kao što su violončela, kontrabase i fagote, koji su do tada bili isključivo u ulozi pratećih instrumenata. Bubnjevi se također nisu mnogo koristili u glazbi, a nipošto ne na način na koji je to Haydn iskoristio u svojoj 103. simfoniji.
Haydn je, osim pomicanja granica, poznat i kao skladatelj koji se mnogo šalio kroz zapise u notama. Pisao je izrazito nagle glasne i eksplozivne upade, nalik na jumpscareove iz hororaca. Ponekad je namjerno pisao jednostavne i priglupe melodije, a ponekad je koristio fagote kako bi imitirao zvuk ispuštanja vjetrova.
Vratimo se na Dies Irae temu. Taj stavak gotovo je ironičan jer se nakon uvoda bubnjeva donosi tema koja podsjeća na smrt, a najveći dio stavka ispunjen je veselim i plesnim sadržajem. Tema nije donesena u cijelosti, već samo njena prva četiri tona, no glazbeni kontekst daje naslutiti da se radi o toj temi, a ne o slučajno identičnim tonovima.
Put u psihodeliju
Već je 1830. Hector Berlioz, francuski skladatelj iz ranog romantizma, napisao Fantastičnu simfoniju koja je poznata po tome što donosi temu Dies Irae u cijelosti. Fantastična simfonija je programna, što znači da ima izvanglazbeni sadržaj. Ova simfonija priča priču o darovitom umjetniku, koji je pretjerao s opijatima. Peti stavak, koji simbolizira kraj života, donosi temu Dies Irae te ju ponavlja nekoliko puta. Time nam Berlioz govori da je smrt u ovom stavku glavna tema cijele priče.
Leonard Bernstein, velika glazbena ličnost prošlog stoljeća, je za Fantastičnu simfoniju rekao da je prvi psihodelični komad jer sadrži mnoge sanjive i mistične trenutke, koji su povezani s opijatima. Berlioz je živio sto godina prerano da čuje ono što se u dvadesetom stoljeću nazivalo psihodelijom, ali je zato Bernstein imao priliku proživjeti to razdoblje, a istovremeno je i bio glazbeno poprilično načitan (ili naslušan?).
Rasplesana smrt
Na premijeri Berliozove simfonije prisustvovao je, između ostalih, i Franz Liszt, koji je toliko bio inspiriran simfonijom da je napravio njenu transkripciju za klavir tri godine nakon premijere. Tu njegova inspiracija nije stala te je 1838. počeo planirati skladbu Totentanz. Skladao ju je dugih jedanaest godina, nakon kojih je i bila premijerno izvedena te kroz iduće desetljeće dobila manje preinake.
Totentanz donosi temu Dies Irae na samom početku skladbe te ju provodi kroz cijelu skladbu. Ono što Liszt donosi kao inovaciju jest način kako tretira klavir. Do tada se u povijest klavir nije tretirao toliko perkusivno kao što to Liszt radi. Prvi taktovi skladbe izvode se Marcato, što znači snažno i silovito, toliko da se ističe od ostatka glazbe. Sličan tretman klavir neće dobivati uskoro u povijesti, tek stotinjak godina kasnije kad će Bartók na sličan način iskoristiti mogućnosti klavira.
Ponoćne sablasti
Nedugo nakon što su Liszt i Berlioz skladali svoje skladbe s temom Dies Irae, i Camille Saint-Saëns je napravio svoju adaptaciju te teme, nazvavši ju Danse Macabre. Isprva je to trebala biti skladba za glas i klavir, no skladatelj se ipak odlučio izmijeniti skladbu tako da izbaci pjevanje i upotrijebi violinu kao solistički instrument.
Za razliku od prethodno spomenutih skladbi, Saint-Saënsova skladba nije dočekana s oduševljenjem na premijeri. Štoviše, skladba je bila pomalo kontroverzna jer je tada u Francuskoj vladalo popularno praznovjerje da kosturi u ponoć na noć vještica izlaze i plešu do zore. To je vrlo vjerno dočarano raznim mučkim elementima. Na samom uvodu harfa dvanaest puta odsvira isti ton, što simbolizira otkucaje zvona crkve u ponoć. Prva violina svira zaredane tritonuse, a tritonus je interval koji se izbjegavao zbog svojeg izrazito disonantnog zvuka te je čak kroz povijest stekao nadimke kao što su “vražji interval”, “đavao u glazbi” i slični. Ksilofon donosi glavnu temu, što neobično snažno podsjeća na zveket kostiju. Kao kruna svega, tema Dies Irae nekoliko se puta donosi u skladbi kroz razne varijacije.
Unatoč tome što je premijera pobudila vrlo negativne osjećaje, strah i trepet, danas se to smatra jednim od najznačajnijih djela Camillea Saint-Saënsa.
Glazba rukatog čovjeka
Sergej Rachmaninov svojevremeno nije bio poznat isključivo kao skladatelj, nego i kao pijanist i dirigent. Kao izvođač obožavao je izvoditi Lisztov Totentanz, a tema smrti oduvijek ga je inspirirala. Tako je temu Dies Irae citirao u mnogim svojim djelima, a izrazito upečatljivo to je učinio u skladbi Rapsodija na Paganinijevu temu. Unatoč tome što se radi o varijacijama na Paganinijev Capriccio br. 24, on beskompromisno donosi temu u nekoliko varijacija.
Od tih varijacija jedna se svojom prirodom u potpunosti ističe od ostalih te je mnogi smatraju jednom od najljepših tema ikad napisanih. Donesena je u 18. varijaciji kao vrlo usporen obrat Paganinijeve melodije i nosi potpuno drugačiju atmosferu, što je pravi odmor od ostatka skladbe koja je brza, energična i neumorna. To je varijacija koja donosi sjetu i na čije se zvuke rone suze.
Osim u varijacijama, Rachmaninov je koristio motiv Dies Irae i u simfonijskoj pjesmi Otok mrtvih, 2. simfoniji te u brojnim drugim skladbama.
Virtuozni violinski romantik
Kad već govorimo o violini i skladbama svojstvenima za violinu, onda je pravo vrijeme da se spomene i Eugène Ysaÿe, violinist, dirigent i skladatelj. Njegove su skladbe kruna svih djela za violinu jer imaju izraziti muzikalni potencijal, ali su tehnički zahtjevne tako da ih samo najbolji violinisti izvode.
Njegova 2. sonata za violinu donosi Dies Irae temu, ali ne samo kao temu, već se izvodi kao kanon. Imajući u vidu da je violina solistički instrument, odnosno da uglavnom izvodi po jedan ton u jednom trenutku, i da kanon podrazumijeva izvođenje melodije istovremeno s vremenskim odmakom, nije čudno zapitati se kako je to Ysaÿe točno zamislio. Tu u priču dolazi tehnička ekspertiza potrebna za skladanje takvog djela, ali i za njeno izvođenje.
Bez suvišnih riječi najbolje bi bilo poslušati skladbu kako bismo se u to uvjerili.
Uskrsnuće
Kraju ovog vremeplova približavamo se jednim od najgrandioznijih djela napisanih, a potpisniku ovih redova i jednom od najdražih skladbi, Mahlerovom 2. simfonijom Uskrsnuće. Cijela skladba simbolizira Isusov put prema smrti i njegovo ponovno rođenje. Dok mnoge adaptacije, interpretacije i ekranizacije tog događaja nisu toliko snažne po sadržaju, već isključivo po poruci koju nose, Mahlerovo se djelo ne može svrstati u tu kategoriju, možemo ga smatrati remek-djelom koje, čak i bez tematske komponente, ostavlja bez daha i u suzama.
2. Mahlerova simfonija slojevito je iskustvo kad govorimo o glazbi. Mahler je poznat kao vrsni orkestrator i boje koje je on postizao orkestrom postavile su potpuno nove standarde.
Pred kraj simfonije, kad se zvukom dočarava smrt, citira se Dies Irae tema. Ona je donesena kroz koral limenih instrumenata u četvrtom stavku. Specifičnost zvuka limenih instrumenata je njihova toplina, ali istovremeno i težina koju nose u svojem zvuku, čemu najviše doprinose srednji i duboki limeni instrumenti, kao što su tromboni te specifična boja rogova.
Zanimljivo je da najljepši limeni korali prate skladbe koje su izrazito teške, dramatične, tužne, depresivne i govore o smrti. Tako se na tom popisu nalaze Brahmsova 4. simfonija, koja je njegovo najmračnije djelo, s dva limena korala, 6. simfonija Čajkovskog, koja je svojevrstan autorekvijem, 2. simfonija Rachmaninova, koja također citira Dies Irae, te Dvorakova 9. simfonija.
Unatoč tome što je ova simfonija o smrti, ona zapravo obrađuje puno širu tematiku. Ispituje smisao života, traži ljepotu u življenju i toj kontemplaciji ne daje isključivo mračnu sliku, već i tračke nade. Kraj simfonije toliko je vedar da slušatelj u potpunosti može zaboraviti da je zadnjih sat vremena slušao mračnu skladbu i puno smrtnih hroptaja te da radost ponovnog života gotovo preuzme cijeli dojam odslušanog.
Mahlerova 2. simfonija ujedno je i najduže djelo koje je predstavljeno u prvom Glazbenom vremeplovu i traje oko sat i pol. Unatoč tome, topla je preporuka napraviti pauzu od svijeta i prepustiti joj se.
S obzirom na to da je ova tema poprilično široka, a ponekad je vrlina biti koliko-toliko sažet, ovdje više neće biti dodatnih primjera i opisa, već samo kratki popis značajnih skladbi koje su citirale ovu temu. Dakle, honourable mentions:
- Brahms: Intermezzo u Es molu, op. 118, br. 6
- Musorgsky: Noć na golom brdu
- Čajkovski: Orkestralna suita br. 3, op. 55
- Holst: Planeti (Saturn)
- Blizzard Entertainment: Silvermoon City
- Balada o Sweeneyju Toddu: „Attend the Tale of Sweeney Todd”
Pitanje života i smrti, koje prati sve ljude svih vremena, vjerojatno će i do samog sudnjeg dana biti nepresušna inspiracija za sve umjetnike. Dok taj dan ne dođe, preostaje nam samo kontemplirati o tome što nas čeka, fantazirati kako bi ti dani mogli izgledati te čitati Ziher.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
