Guercino: Čudo prirode, čudo koje zadivljuje svakog promatrača

Talijanski slikar, čije je pravo ime Giovanni Francesco Barbieri, poznat je po nadimku Guercino kojeg je dobio zbog fizičke mane, razrokosti. Rođen u Centu, gradiću između Bolonje i Ferrare, većinom samouk, u dobi od 16 godina ulazi u radionicu Benedetta Gennarija. Godine 1615. seli se u Bolonju gdje je njegov rad pohvalio Ludovico Carraci: „Ovdje je mladić, koji potječe iz Centa i koji slika s najsretnijom inventivnošću. On je veliki umjetnik i posebno uspješan s bojama: to je čudo prirode, čudo koje zadivljuje svakog promatrača.“

U Rim odlazi 1621. i igra veliku ulogu u evoluciji visoke rimske barokne umjetnosti. Prvi zadatak nakon dolaska u Rim bio je dekoriranje Ludovisijeve ladanjske kuće. Tridesetdvogodišnji Guercino oslobodio je talent i maštu u ovoj kompoziciji koja je ostavljala dojam nevjerojatnog osjećaja živosti. To je bio direktni izazov od strane Guida Renija, njegovog životnog suparnika i suvremenika. Samo par godina prije Reni naslikao je istu temu u Rospigliosijevoj ladanjskoj kući, a rezultat je bio elegantni, hladno klasičan, ako ne i tipično graciozan komad.

Tijekom karijere Guercinov stil dramatično se mijenjao. U Rimu se osjećao primoranim slikati popularnim klasičnim stilom. Povratkom u Cento, njegove tamne sjene blijede, snažni potezi nestaju i detalji izlaze na jasnom svijetlu. „Kako bi zadovoljio većinu ljudi, posebno one koji su tražili slike i imali novce za platiti, pokazivao je slike u svjetlijem stilu“, primijetio je njegov prvi biograf.
Guercino je svoj studio u Centu vodio do 1642., kada Guido Reni umire. Tada se Guercino seli u Bolonju i preuzima Renijevu radionicu religioznih slika i njegovu ulogu vodećeg gradskog slikara.

U svom pristupu slikarstvu predstavlja reformaciju, avangardu za svoje vrijeme. Sakralne scene smješta u svakodnevnicu i zbog prikazivanja realnosti razumljiv je i prihvaćen od strane običnih ljudi. Njegov opus sastoji se stotinjak slika za oltare i u crkvama, te još toliko slika svih formata. Crteže je smatrao pripremom za rad, nije ih prodavao i uvidom u inventar utvrđeno je da je u kući imao više od 5000 crteža koji su bili podijeljeni prema sadržaju. U različitim tehnikama, osim predložaka za slike, crtao je i pejzaže i karikature za zabavu. Izuzetno radišan i poznat po brzini izvođenja radova, nikad se nije ženio. Umro je u dobi od 75 godina, ostavio je tri kuće u nasljedstvo svojim nećacima koji su otada lagodno živjeli.