Herman Bolle: Između umjetnosti i ideologije
Prolazeći Gradom, našim sigurnim i pouzdanim mikro-kozmosom, ponekad kao da previđamo otajne znakove urbane cjeline koja kroz svoje muzeje, kazališta, parkove, crkve i groblja nastoji komunicirati s nama – nijemim svjedocima vremena. Međutim, ako bar na trenutak zastanemo i dozvolimo tim rječitim divovima da nam ispripovijedaju svoj djelić sjećanja, ubrzo ćemo postati sudionici šireg prostorno – temporalnog horizonta koji uvlačeći nas u vlastitu priču o prošlosti, ujedno progovara i o suvremenom mozaiku naše svakodnevice.
Upravo će jedna takva priča biti ispričana u prostorijama Muzeja za umjetnost i obrt, gdje se početkom travnja otvara izložba pod nazivom “Herman Bollé: Graditelj hrvatske metropole”. Spomenuta izložba, indikativnog naslova, tematizirat će poznatog graditelja s preloma iz devetnaestog na dvadeseto stoljeće koji je na cijelom prostoru „lijepe naše“, a posebno Zagrebu, ostavio neizbrisiv arhitektonski pečat, povezujući pritom Hrvatsku, tada još uvijek provincijalno područje Austro-Ugarske monarhije s glavnim umjetničkim strujanjima zapadnoeuropskog kulturnog kruga.
Herman Bollé (Köln, 18. listopada 1845. – Zagreb, 17. travnja 1926.), svoje je formativne godine proveo radeći uz velikog učitelja i arhitekta Friedricha von Schmidta. Svjetonazorsko-umjetnički kapital koji je Bollé pritom baštinio od svojeg mentora u većini pregleda arhitekture biva označen pomalo nesretnom kovanicom „historicističke gradnje“ koja u kontekstu stilskog pluralizma devetnaestog stoljeća zasigurno zaslužuje dodatna razmatranja. Ipak, Bolléova afirmacija tradicionalnih stilova, prije svega neogotike, a potom i njemačke neorenesanse, nesumnjivo ukazuje na tendenciju k svojevrsnoj arhitektonskoj revitalizaciji srednjovjekovnog sakralnog jezika čije su se osobine, paradigmatično javljale na gotovo svim Bolléovim projektima.
Prošetamo li se samo podno zagrebačke katedrale, zasigurno ćemo opaziti kakav vitki gotički prozor, ornamentiranu rozetu ili tipični portal na pročelju koji u svojoj kamenoj gordosti očekuje nove posjetioce. Otputimo li se dalje, u potrazi za nepomućenom mirnoćom mirogojskog groblja možda na trenutak zaustavimo vrijeme i osjetimo granicu između svijeta živih i mrtvih što se prelama preko bakrenih kupola i ritmičnih arkada Bolléove arhitektonske sintakse, koja iako eklektična i donekle reakcionarna, svakako zaslužuje divljenje.
S druge strane, sprega umjetnosti i ideologije, također je nepovratno obilježila autorsku figuru Hermana Bolléa te njegovu buduću recepciju unutar akademske zajednice. Neprestano laviranje između klerikalnih i aristokratskih krugova, gdje se kroz vrtloge interesa nerijetko vršilo i nasilje nad postojećim arhitektonskim zdanjima, priskrbilo je Bolléu kontroverznu značenjsku dimenziju koja razapeta između svojeg estetskog i ideološkog pola, otvara široko polje za diskusiju, polemiku i nova tumačenja.
U tom svjetlu, nadolazeća izložba je zasigurno dobra prilika da se oživi jedno odavno minulo doba koje se isključivo kroz zajednički razgovor može spasiti od zaborava. Pritom, naša je jedina dužnost da pokušamo rekonstruirati te usitnjene fragmente vremena koji ako im se dovoljno približimo možda mogu postati naši novi/stari znanci čije nas prisustvo uvijek i iznova razveseljava.
