“Političke ideologije u trilogiji Vitez tame” (1. dio): Od Uvoda do Liberalizma

- Uvod
„Moramo spasiti filmsku industriju“ (Martin Scorsese, cit. prema Stolworthy, 2023).
Slavni redatelj Martin Scorsese tako je reagirao na sve veći broj superherojskih filmova, poglavito onih studija Marvel i DC. Njegova kritika usmjerena protiv ovog specifičnog žanra filmova naišla je na brojne komentare – od onih koji se slažu s njegovom ocjenom da su ti filmovi ekvivalent vožnji u tematskim i zabavnim parkovima pa do onih koji, iako mu daju za pravo da kritizira stanje u kojem se filmska industrija, personificirana u riječi „Hollywood“, nalazi, ipak smatraju da i to jesu filmovi i da mogu biti jednako vrijedni kao, kako ih Scorsese naziva, „narativni filmovi“.
U tom smislu je zanimljivo proučiti filmsku trilogiju Vitez tame koja, iako pripada žanru superherojskih filmova, kao što ćemo kasnije vidjeti, posjeduje bitnu razliku – kompleksan narativ koji je mnoge natjerao na razmišljanje o društvu u kojem živimo.
Društvo u kojem živimo i djelujemo obilježeno je i pluralizmom odnosno mnoštvom različitih ideja o uređenju toga društva te raznim ideologijama od koje svaka zagovara svoj vlastiti pogled na to kako bi idealno društvo trebalo izgledati.
Kao pripadnici društva, mi smo nedvojbeno politička bića i djelujemo kao politički akteri, bilo kao glasači, bilo kao politički predstavnici, no ujedno živimo i u kapitalističkom društvu u kojem smo potrošači raznih dobara pa tako i filmova.
Mi stvaramo filmove, a oni oblikuju nas i naše viđenje svijeta te se taj uzajaman utjecaj može ogledati i u trilogiji Vitez tame. Naše viđenje svijeta nedvojbeno je oblikovano različitim ideologijama, a provlače se i kroz filmove koje gledamo.
Upravo je to istraživačko pitanje odnosno problem koji pred nas stavlja ovaj rad – jesu li ideologije prisutne u ovoj franšizi i, ako da, na koji način?
Cilj rada je pak otkriti prisutnost i način na koji se ideologije manifestiraju u diskursu koji koriste različiti likovi.
Ovaj se rad sastoji od uvoda nakon kojeg slijedi teorijski okvir u kojem se ponajprije ulazi u sam pojam ideologije i onog što ona znači za modernog čovjeka.
Zatim se daje kratki pregled dominantnih ideologija 20. i 21. stoljeća. Slijedi kratki pregled literature o političkoj fikciji i utjecaju koji fikcija ima na politiku, ali i društvo u cjelini. Posljednji dio teorijskog okvira ulazi u srž rada odnosno lik Batmana, doprinos znanstvene zajednice proučavanju tog heroja te daje pregled trilogije Vitez tame i njeno žanrovsko određenje.
Sljedeće poglavlje odnosi se na multimodalnu kritičku diskurzivnu analizu kao izabranu metodu analize triju scenarija franšize čiji je kratki sadržaj predstavljen na kraju teorijskog okvira.
Rezultati analize triju filmskih scenarija predstavljeni su u trećem poglavlju u kojem se razmatraju glavni antagonisti sage i ideologije koje se skrivaju u njihovom djelovanju nakon čega slijedi niz potpoglavlja čiji je cilj odrediti kompleksan lik Brucea Waynea odnosno Batmana, naslovnog junaka trilogije.
Nakon toga slijedi zaključak u kojem se iznosi viđenje Batmana kao modernog heroja u postmodernom svijetu i koji se vraća na uvod i donosi svoje stajalište o kritici superherojskih filmova.
2. Teorijski okvir
2.1. Ideologija i njena svrha
Prvotna shvaćanja ideologije – marksističko koje na ideologiju gleda kao na lažnu svijest i liberalno-konzervativno shvaćanje koje na ideologiju gleda kao na zatvoren sustav mišljenja i povezuje ju s totalitarnim sustavima (komunizam i fašizam) zamjenjuje stajalište koje na ideologiju počinje gledati potpuno drukčije (Ravlić, 2003: 14-15).
Noviji znanstveni radovi suglasni su u tome da je ideologija sama po sebi vrijednosno neutralan pojam te ju definiraju kao „skup ili sustav političkih ideja, institucionalizirani okvir koji okuplja različite ideje i daje im određeno značenje“ (Ravlić, 2003: 15). Nasuprot ideologiji kao svojevrsnoj obitelji ideja stoji shvaćanje ideologije kao posebne vrste „kulturalne tvorbe koja daje jasno formulirane, vrijednosno nabijene i usmjeravajuće interpretacije svijeta“ (Ravlić, 2003: 15).
Unatoč tome što danas ima negativan prizvuk, u početku je ideologija, kako joj i ime govori, bila kovanica koja je označavala znanost o idejama, a osmislio ju je francuski mislilac Antoine Destutt de Tracy (Ravlić, 2003: 16).
Za njene negativne konotacije zaslužan je, prije svega, Napoleon Bonaparte koji je na kritike filozofa okupljenih oko de Tracyja odgovorio da su oni ideolozi čime je htio prikazati ideju ideologije kao nečeg nepotrebnog, čak i opasnog (Ravlić, 2003: 17).
Njegove stavove dijelio je Karl Marx koji je bio materijalistički redukcionist i smatrao da ideologija služi zamagljivanju materijalnih odnosa te da je ona lažna, iskrivljena svijest (Ravlić, 2003: 17). Marksističko shvaćanje ideologije vidi ju kao produkt vladajuće klase koja pomoću nje opravdava svoju kontrolu i prevlast dok zanemaruje druge aspekte ideologije (Freeden, 1996: 15).
Kasnije shvaćanje ideologije za koje su zaslužni teoretičari parsonovskog smjera vidi ideologiju kao onu koja povezuju zajednicu i organizira osobnost zrelog pojedinca te koja kao nuspojavu ima legitimaciju autoriteta (Freeden, 1996: 16).
Iako su mnogi mislioci pogrešno predviđali kraj ideologije, ona „živi“ i danas te bi, prema Freedenu, kraj ideologije mogao značiti i kraj društva kao takvog jer neće postojati snažno i kohezivno političko uvjerenje kojim će se društvo voditi (Freeden, 1996: 18-19).
Koja je svrha ideologija i kako ju možemo povezati s političkom moći?
Ideologiju se nerijetko shvaćalo kao sredstvo dobivanja ili očuvanja političke moći odnosno isprazan skup ideja koji prikriva stvarne odnose političke moći (Ravlić, 2003: 21). No, neki drže da je ideologija sama po sebi sredstvo i oblik moći jer se moć može ostvarivati i kroz kulturnu hegemoniju prema Gramsciju ili kao vladanje obrazovanjem prema Mannheimu (Ravlić, 2003: 22).
Takozvani IEMP model Michaela Manna tvrdi da je ideološka moć jedan od četiri oblika moći uz ekonomsku, vojnu i političku moć (Ravlić, 2003: 22). Tri su potrebe svakog čovjeka koje ideološka moć iskorištava – potreba za životnim smislom (tko ima monopol nad tim, ima moć), usvajanje normi i vrijednosti koje olakšavaju suradnju među ljudima (monopol nad normama znači više sljedbenika i brži put prema moći) te potreba za sudjelovanjem u estetskim i ritualnim praksama (monopol nad tim praksama donosi i moć) (Ravlić, 2003: 22).
2.2. Metaideologije
Ideologijama nadređeni pojam jesu metaideologije koje predstavljaju naziv za skupove ideologija koje u sebi imaju nešto zajedničko, a koje se ipak razlikuju po nekim svojim karakteristikama (Grbeša i Šalaj, 2021: 7).
Sve ideologije možemo svrstati u tri metaideologije – monizam, pluralizam i populizam (Grbeša i Šalaj, 2021: 7).
Monizam (grč. monos – jedan) naziv je za metaideologiju koja uključuje religijski fundamentalizam, fašizam i komunizam (Grbeša i Šalaj, 2021: 7). Ti tipovi ideologija se, unatoč tome što je između njih mnoštvo različitosti, slažu u jednome – postoji jedna i apsolutna politička istina koju je zabranjeno propitivati te jedan način uređenja političkog života (Grbeša i Šalaj, 2021: 7-17). Takav politički monopol – onaj u kojem je sva vlast u rukama jednog vođe koji slovi za izvor te apsolutne istine – nije moguće dovesti u pitanje i s njim nema kompromisa, a nerijetko se poziva na nasilje protiv protivnika režima i ne poštuju se temeljna ljudska prava i slobode (Grbeša i Šalaj, 2021: 17).
Dijametralno suprotno stajalište zastupa pluralizam (starofranc. plurel – više od jednog), a koji uključuje ideologije koje prihvaćaju postojanje pluralističkog društva odnosno onog u kojem djeluju više različitih ideja, vrijednosti, interesa i stavova koje zastupaju različite društvene skupine (Grbeša i Šalaj, 2021: 8). Sve te skupine suglasne su da se uređenje dobrog društva može osigurati jedino slobodnim i kompetitivnim izborima (Grbeša i Šalaj, 2021: 8).
U metaideologiju pluralizma možemo ubrojiti takozvane četiri velike ideologije koje su obilježile 20. stoljeće, a nastavljaju i dalje dominirati političkom pozornicom – liberalizam, konzervativizam, socijaldemokracija i demokršćanstvo (Grbeša i Šalaj, 2021: 8). U posljednje vrijeme dodaje im se i ekologizam (Meadowcroft, 2006; cit. prema Grbeša i Šalaj, 2021: 8).
U novije vrijeme pokazuje se i novo poimanje politike i stanja u društvu koje možemo nazvati populizam (Grbeša i Šalaj, 2021: 9).
Populizam (lat. populus – narod) se, prema autorima kao što su Taguieff, Tarchi i Jansen, ne može smatrati ideologijom zbog tog što populistički pokreti nemaju središnje vrijednosti odnosno zajedničke elemente (kao što primjerice socijalizam ima bratstvo, a liberalizam slobodu), dok većina teoretičara smatra da ipak postoje neki elementi zajednički svim populističkim pokretima (Šalaj, 2012: 26-27).
Pošteni narod suprotstavljen korumpiranoj eliti središnja je misao usađena u sve populističke pokrete, a upravo zbog tog nužno je izvršiti preuzimanje vlasti kako bi ju se vratilo pod okrilje naroda i oduzelo elitama (Šalaj, 2012: 27). Uz elitu, glavnu prijetnju puku predstavljaju takozvani opasni drugi, posebne skupine koje onemogućavaju narodni prevrat i ugrožavaju ga (Šalaj, 2012: 28-29).
Unatoč njihovim razlikama, populisti su složni u shvaćanju društva kao duopola pošten narod – korumpirana elita te posebno ističu homogenost – i među pripadnicima naroda koje ne dijeli ni različita rasa, religija i dr., i među političarima koji su isti (Grbeša i Šalaj, 2021: 9).
Prema prominentnim autorima koji su se među prvima bavili populizmom, sam populizam je slabo utemeljena (thin-centred) ideologija zato što ne posjeduje onu razinu sofisticiranosti kakvu posjeduje primjerice liberalizam ili socijalizam te se stoga lako može kombinirati s drugim ideologijama (Šalaj, 2012: 29).
Iz tog je izrasla podjela populista na lijeve, centriste i desne, iako u političkoj praksi te granice ponekad nisu dovoljno jasne (Grbeša i Šalaj, 2021: 9).
Za lijeve populiste, opasni drugi mogu biti velika strana poduzeća i slične institucije koje valja vratiti u ruke naroda dok desnim populistima prijetnju utjelovljuju migranti koji mogu preoteti posao poštenom narodu te razne manjinske skupine koje mogu ugroziti naš način života (Šalaj, 2012: 29). Centristi pak ne vide prijetnju u opasnim drugima, već u političkoj eliti koju se proziva za korupciju, nebrigu i svjesno uništavanje društva (Grbeša i Šalaj, 2021: 9).
Tko čini prijetnju u očima populističkih političara i pokreta, uvelike ovisi o kontekstualnim obilježjima odnosno o konkretnim socijalnim, kulturnim i političkim uvjetima u kojima se oni nalaze (Šalaj, 2012: 29).
Bez obzira na to što u njihovoj retorici i programima postoje razlike, populisti su složni u tome da se postojeće stanje u društvu može izraziti riječima kao što su „kaos“ i „beznađe“, a jedini način da se izađe iz tog kriznog i izvanrednog stanja jest vratiti vlast u ruke poštenom narodu i oteti ga korumpiranoj eliti (Grbeša i Šalaj, 2021: 9).
Pritom je važno i razlikovati takozvani populistički stil koji mogu koristiti i političari iz establišmenta poput bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, a koji se razlikuje od populizma po tome što, iako se poziva na narod, ne zagovara opreku narod – korumpirana elita i ne propitkuje legitimnost institucija predstavničke demokracije (Šalaj, 2012: 29-30).
2.3. Tipovi ideologija
Kao najvažnije ideologije, prema politologu Ravliću, možemo izdvojiti liberalizam, konzervativizam, socijalizam, nacionalizam, fašizam, feminizam i ekologizam.
2.3.1. Liberalizam
Liberalizam se kao ideologija oblikovala u 19. stoljeću, znanom i kao liberalno stoljeće, u Španjolskoj (Ravlić, 2003: 38).
Sam naziv potječe od latinske riječi liber koja znači slobodan, a termin se isprva koristio u Španjolskoj za vrijeme napoleonskih ratova, a kasnije i u Ujedinjenom Kraljevstvu gdje je i osnovana Liberalna stranka (Dickerson i dr., 2009: 126).
Povijest liberalizma kao ideologije otkriva četiri bitne pretpostavke na kojima ta ideologija počiva: osobna sloboda, ograničena država, jednakost prava i pristanak onih nad kojima se vlada (Dickerson i dr., 2009: 126).
U središtu je sloboda koja se razumije dvojako – kao negativna sloboda (odsustvo vanjske prisile) i kao pozitivna sloboda (autonomija pojedinca da djeluje prema vlastitim zamislima) (Ravlić, 2003: 39). Sloboda uključuje slobodu kretanja, savjesti, mišljenja, govora, slobodu udruživanja, vlasništva i poduzetništva te socijalne slobode (Ravlić, 2003: 40).
Ograničena država označava pak stajalište po kojem je država oružje koje služi određenoj svrsi u društvu, no koja ne vlada društvom (Dickerson i dr., 2009: 126).
Jednakost prava princip je koji jamči jednakost građana pred zakonom koji država nameće imajući u vidu nepristranost (Dickerson i dr., 2009: 126).
Vlast koja potječe iz naroda, koja je odgovorna narodu i koju narod može promijeniti također je jedan od temeljnih principa liberalizma (Dickerson i dr., 2009: 126).
Četiri su osnovna oblika liberalizma – klasični liberalizam, demokratski liberalizam, socijalni liberalizam te naposljetku, neoliberalizam (Ravlić, 2003: 43-48).
Klasični liberalizam nastaje u Engleskoj u 17. stoljeću za vrijeme borbe za prevlast između Parlamenta i kralja (Dickerson i dr., 2009: 129). Istaknuti mislilac tog doba bio je filozof John Locke koji je u svom djelu „Dvije rasprave o vladi“ izrazio ideje liberalizma – vlast kao onu koja potječe iz naroda i koja služi narodu, a ne obratno (Dickerson i dr., 2009: 130). Njegove ideje u djela su pretočili američki i francuski revolucionari, s pomiješanim uspjesima (Dickerson i dr., 2009: 130).
Bitno je istaknuti distinkciju između klasičnog liberalizma i onog koji danas prevladava – dok su klasični liberali smatrali da građani nemaju jednaka politička prava, dotle je danas liberalizam usko vezan uz ideje demokracije i prava ljudi da biraju i budu birani (Dickerson i dr., 2009: 130).
Reformski odnosno demokratski liberalizam nadograđuje se na klasični liberalizam, no donosi jednu bitnu novinu – vezivanje uz ideje demokracije i jednakost političkih prava sviju građana, neovisno o spolu, vlasništvu i sl. (Dickerson i dr., 2009: 136). Teoretičari demokratskog liberalizma donose i ideju pozitivne slobode kao autonomije pojedinca (Dickerson i dr., 2009: 137).
Spor između liberalizma i socijalizma neki, poput Johna Stuarta Milla, nastojali su spriječiti prihvaćanjem socijalističkih ideja, prije svega onima koje je pred njih stavljao radnički pokret koji je tražio socijalnu jednakost i veća politička prava (Ravlić, 2003: 46). Svoj vrhunac socijalni liberalizam doživljava 60-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme mandata Johna F. Kennedyja i Lyndona B. Johnsona (Ravlić, 2003: 47).
Neoliberalizam se pak razvija pod utjecajem djela Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana koji žele povratak idejama klasičnog liberalizma s posebnim naglaskom na individualizam i laissez-faire u ekonomskoj sferi, a njihove ideje naišle su na plodno tlo i u Europi i u SAD-u (Ravlić, 2003: 47).
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.