Amina Šiljak-Jesenković: Žene se trebaju izboriti za sebe, a ne kretati s pozicije žrtve!
Amina Šiljak-Jesenković je orijentalist, turkolog, arabist te magistar lingvističkih znanosti iz Sarajeva. Njezin znanstveno-istraživački rad kreće se u okvirima filologije (turskog jezika i književnosti). Bavi se i književnim i stručnim prevodilaštvom s turskog i na turski jezik. Objavila je velik broj radova, prijevoda i eseja. Sudjelovala je u prijevodu “Historija Osmanske države i civilizacija I. i II”. Zaposlena je na Orijentalnom institutu u Sarajevu kao viši stručni suradnik – turkolog.
Ovu zanimljivu osoba susrela sam na “Simpoziju o društvenom položaju muslimanke u Europi” koja govori za Ziher.hr, a što ona misli o umjetništvu i samome položaju žena, pročitajte u nastavku.
Kakvo je Vaše mišljenje o položaju žene muslimanke u prošlosti i danas?
Znate što, najprije, umjetnika ili umjetnicu ne treba gledati po njihovoj rodnosti nego po tome da li je njihovo djelo kvalitetno ili ne. Također, treba ih gledati na način je li ono što rade bilo u književnosti, bilo u muzici, bilo u teatru, bilo na sceni ili u bilo kojoj drugoj oblasti u umjetnosti konkurentno na aktualnom tržištu i generalno u svijetu umjetnosti. Naravno, ta konkurentnost se ne cijeni u tome koliko nekoga hvale nego koliko vrijeme pokaže da je to djelo vrijedno i cijenjeno. I u tom smislu smatram da su muslimanke kroz povijest dale značajan doprinos razvoju umjetnosti i doprinos društvenom životu. Da su sudjelovale u svim sferama društvenog života, naravno u onoj mjeri u kojoj je njihova razina obrazovanja bila da one diskutiraju o pitanjima, govore o određenim temama, pišu… Kada se žena svojom sposobnošću, svojim znanjem, svojim talentom uspijevala izboriti i kada je umjela kazati nešto, onda su ju i čuli.
Dakle, uspjeh žene je ponajviše ovisio o njenom obrazovanju?
I o sposobnosti da kaže!
Ako se vratimo malo u povijest i prisjetimo se tadašnjeg položaja žena, zamijetit ćemo da ono i nije bilo najbolje. Smatrate li da je danas bolja situacija?
Ovo što ću sada reći može biti jako heretično. Mislim da su žene zaslužile lošu poziciju u kojoj jesu.
Zašto?
Zato jer su pristale na ulogu žrtve. Spomenut ću ovdje bosansku usmenu književnost. Spomenut ću priču o heroini. Zaboga, heroina bošnjačke književnosti je Hasanaginica. I ta žena podučava svoju djecu pismo, ona je pismena žena, obrazovana žena, uči ih da čitaju i pišu, a u isto vrijeme ona neće kazati kako ima pravo otići posjetiti svoga muža koji je ranjen. Ona je kriva za to, ona je ta koja se trebala izboriti za svoj brak. Još prije 1430 godina poslanik Muhammed govori da je džihad (borba) žene borba da sačuva obitelj. Hasanaginica ili bilo koja druga se ‘kofrče’, ona ne može da učini to i to od stida ili ponosa i one ispunjavaju ono što je temelj te tradicije i onda podvaljuju kako se bošnjačka književnost, bošnjačka tradicija naslanja na islamsku tradiciju. Ukoliko možemo što kazati iz naše duhovnosti, naše književnosti, ako možemo naslikati sliku, napravit dobru dramu, dobar film kao što to radi Aida Begić, dobro kompoziciju, biti dobar dirigent, biti dobar muzičar, dobar glumac, onda nitko neće obratiti pažnju da smo mi žene. Ja ne smatram da sam u nepovoljnijoj poziciji jer sam žena. Doduše, mene malo više primjete mojim izlaganjima moje kolege u oblastima u kojima se ja bavim… Kada je žena dovoljno hrabra da kaže svoj stav i kada joj više nije bitno da li je ona žena ili muškarac, kada čvrsto korača, kada ne obraća pozornost na neke trivijalne stvari, kada se ne svodi žena na kuhanje i odgajanje djece nego kada joj je to normalno, kada se bavi djecom i s druge strane kvantnom fizikom onda je ona samostalna, nezavisna, obezbjedila je svoje mjesto.
Koliko se žene danas uspijevaju iskazati?
Danas postoji više medija kroz koje se mogu izraziti. Danas su one dostupnije zahvaljujući globalnim medijima, od internet komunikacije preko televizije… Ima više prilika da se pokaže, samo zavisi od toga da li ona ima što za pokazati. Ako ima šta pokazati, izvoli, izađi na tržište, pokaži. Mnogi će pogledati rad prvo, a tek kasnije je li rad napisao muško ili žensko. Sve prvenstveno ovisi o ženi samoj. No, ako se ona postavi kao žrtva, ako krene cmizdriti ona nema vremena baviti se primarnim stvarima.
Koliko se ljubavna poezija iz ženskog pera shvaćala ozbiljno naspram muške?
Da li ih je bilo, koliko ih je bilo i kad ih je bilo. Ja govorim o 50 pjesnikinja koje su ravnopravne svojim muških kolegama. Ja mislim da ih društvo jednako percipira, ali zavisi koliko ona izlazi naprijed, koliko se nameće svojim djelom.
U svome radu spominjete na koji je način žena prikazivana kroz tursku i bosansku paremiologiju (disciplina koja se bavi proučavanjem i tumačenjem poslovica). O čemu se točno radi?
To je ta pučka interpretacija i ja se uvijek izrugujem s tom pučkom interpretacijom. To je stereotip žene gdje je žena prikazana kao manje vrijedna. “Duga kosa, kratka pamet” ili da se žena cijeni prema mužu. To je u koliziji s onim temeljnim. Islam jako poštuje običaje, lokalne običaje, međutim , samo one koje nisu u koliziji. Ako potpunu ravnopravnost garantira Sveta knjiga, Božja riječ onda se ne može govoriti o ženi kao manje vrijednoj. Postoje i primjeri demoniziranja žene u paremiologiji, „Ženski šer i šejtanski šer je jedno te isto“ iliti „Zlo koje dolazi od žene i zlo koje dolazi od vraga je jedno te isto“. Takve paremiološke jedinice se ne bi smjele susresti u onim sredinama koje svoju tradiciju grade na temeljima islama.
Kako je u Bosni što se tiče umjetništva žena?
Ne bavim se suvremenom umjetnošću, ali poznajem jako dobre književnice, jako dobre glumice, jako dobre autorice. Jasmila Žbanić je bosanko-hercegovačka režiserka, prepoznali su ju u Bosni, u Berlinu. Aida Begić je prepoznata u Cannesu. Od muzičarki mogu navesti Amilu Čengić, Lejlu Jusić, Hanku Paldum. Imamo izvrsne dizajnere, povjesničare, jednu od njih samo posudili od vas iz Zagreba, Aidu Abadžić-Hodžić, odnosno, trajno posudili (smijeh).
Možete mi reći nešto o pjesništvu suvremenica Mehmeda Fatiha, o Mihri i Zeynep Hatun?
To je 15. stoljeće, vrijeme kada u Europi vlada mrak, još se nisu ugasile one lomače na kojima su spaljivane vještice, još se osjetio dim. One su rođene u Amasiji, dakle ne u središtu Kostantinopolisa, nego u manjem mjestu, žene s periferije koje su obrazovane i koje osim materinjim turskim jezikom pričaju i pišu arapskim i perzijskim jezikom. Pišu poeziju, vrlo zahtjevnu poeziju. One se druže, razgovaraju i raspravljaju na tim druženjima intelektualaca sa svojim muškim kolegama. To je za mene dovoljna ilustracija pozicije osmanske žene!
Koliko se razlikovalo pjesništvo između Mihri i Zeynep?
Mihri je puno emocijonalnija, puno lepršavija, puno je u islamskom misticizmu. Zeynep ima jedno drugačije životno iskustvo, ona je žena i majka, ima drugačiju zrelost te malo direktniji izraz i ona kaže “Koračaj kao muškarac, nemoj se kao žena bavit ukrasima, odnosno, prođi se ukrasa, prođi se trivijalnih stvar”. Navest ću ovdje i Ayse Hubbi Hatun koja piše poeziju, ali piše djelo koje je u stihu i prozi i piše ga na temu vrijednosti džihada, borbe na Božjem putu. Ona govori o ljudima, o društvu u vrlo bremenitom 19. stoljeću.
Za Zeynep Hatun su govorili kako je njezin umjetnički izraz više muški nego ženski. Što to točno znači?
Stereotip je taj da žena treba biti lirična, da treba biti emocionalna, a da se manje treba baviti pitanjima spoznaje Boga. Ona govori o spoznajama Boga, govori izravno o Bogu i ne kroz metafore nego izravno, o svom doživljenju i spoznaji Boga jer ona doseže neke dalje sfere od onih koje mi možemo doseći.
Možete mi reći nešto o tezkirama – pjesničkim spomenicama?
Pjesničke spomenice su djela u kojima se iznose biografije pjesnika. Neke od tih spomenica imaju karakter antologije, više citiranih djela pjesnika, a manje biografije, a negdje dominiraju biografski podaci i samo ilustracije. Ta djela u osmanskoj književnoj tradiciji postoje od 16. stoljeća pa do kraja 19. stoljeća, odnosno, početka 20. stoljeća.
Gdje se one mogu naći?
Mogu se naći u osmanskim povijesnim zbirkama, neke su od njih prilagođene suvremenom latiničnom pismu, neke su adaptirane na suvremeni turski jezik. Svaki autor tezkire ima svoj rukopis i specifičnost. Recimo Latifi je volio tračati (smijeh). Njegova tezkira je magazinskog karaktera i ima pikantnih priča o životima pjesnika (s kime se svađao, s kime se nije svađao, tko je kome podvaljivao,…). Bilježili su to kao svojevrsne kronike iz pjesničkih uglova. Ponegdje je tezkir ostao jedini spomen na pojedine pjesnike, recimo Habiba Rizvanbegović, kćerka Ali-paše Rizvanbegovića čiju imamo samo jednu pjesmu.
O čemu pjesma govori?
Sve te pjesme, od svih pjesnikinja koje spominjem kroz svoj rad su pisale o božanskoj ljubavi. Ljubav koju žena može osjećati prema muškarcu jest izraz ljubavi prema njegovom stvoritelju i na toj filozofiji počiva čitava ova književnost. Mihri Hatun je bila zaljubljena u Iskendera Čelebija. Ona je pisala i o njemu, zašto da ne, on je osoba koja je stvorena da ona u njemu prepozna ljubav i da se divi božanskom činu, božanskoj kreaciji. Kada vidite zgodnog mladića, pristojnoj, obrazovanog mladića, kada se divite njemu zar se ne divite i njegovom Stvoritelju koji je stvorio tako divnu osobu, čovjeka sa tako divnim duhom.
Kakav su značaj za društvo ostavile te osmanske umjetnice?
Generalno, sve što poziva na dobro i odvraća od zla, što govori o ljubavi, što govori o univerzumu, o univerzalnim vrijednostima je jako bitno i daje jako veliki doprinos razvoju onog što je lijepo, ostvarivanju onog što je lijepo. Pored toga, pored tog sadržaja koje su te žene ostavile, pored divnih kompozicija koje su nam ostavile, osmanskih muzičkih djela, pored anonimnih sevdalinki koje su ostvarile u Bosni mi imamo nešto drugo na što se trebamo osloniti, a to je da su se žene umjele i da su se mogle iskazati i da islam ne sprječava ženu da se realizira kao umjetnica, da ju islam u svojim temeljima ne onemogućuje, ne ograničava. Problem je što netko svoju lijenost, nezainteresiranost nastoji zakloniti pod tepihom islama, a moja je dužnost da to izvadim ispod tepiha.
Što biste preporučili ženama umjetnicama danas? Koji biste im savjet dali?
Da ne kreću s pozicije žrtve i da ih netko neće prihvatiti zato što su žene nego trebaju raditi, trebaju ponuditi svoj proizvod, a kada ponude rezultat svoga rada i stave ga na tržište i ako on privlači pažnju on će biti prihvaćen i cijenjen. U konačnici – da se izbore za sebe!