Intervju – Alen Brlek: „U poeziji nastojim definirati sebe unutar nečega i nešto unutar sebe bez postavljenih granica, uvaženih tumačenja i normi.“

Alen Brlek rođen je u Zagrebu 21.10.1988. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Rovinju i Puli. Za zbirku poezije Metakmorfoze dobio je nagradu Na vrh jezika za najbolji rukopis zbirke poezije autora do 35 godina za 2013. godinu. Nagradu dodijeljuju izdavačka kuća Algoritam i dvotjednik Zarez. Kako kaže, Alen piše više-manje otkako pamti za sebe; prvo rap liriku, a onda, nakon eksperimentiranja i traženja forme u kojoj bi se osjećao prirodnije, dolazi do poezije koju je, kao većina klinaca u školskim klupama, gledao zbunjeno i nezainteresirano. Trenutno živi u Dugom Selu.

S Alenom smo razgovarali povodom nedavnog objavljivanja njegove zbirke poezije Metakmorfoze u izdanju Algoritma. „Zbirka, prije svega, opčinjava svojim slobodarskim pristupom poeziji, a to slobodarsko je istaknuto je i u sloganu zbirke: Zidarima slobode. Nije lako  nakon svih i svega izgraditi vlastiti pristup poeziji, ali Alen Brlek kao da je krenuo u pravom smjeru, a njegov poetski razvitak bit će, sasvim sigurno, vrlo uzbudljivo promatrati i konzumirati.“ – napisao je u uvodniku Kruno Lokotar, urednik zbirke.

Kako je nagrada Na vrh jezika utjecala na tebe i tvoje stvaralaštvo?

Svakako mi je dala oblik potvrde kakvoj teži svatko tko stvara, no već u drugom trenutku shvatio sam da nagrada donosi i odgovornost. Kada Lokotar, Pogačar i Savičević-Ivančević u vama prepoznaju kvalitetu, dobijete velik vjetar u leđa koji treba opravdati budućim radom. Biti najbolji u jednom trenutku ne znači gotovo ništa ako ga ne shvatite upravo tako, kao trenutak.

Zbirka pjesama Metakmorfoze prva je tvoja objavljena pjesnička zbirka. Zašto naziv Metakmorfoze?

Naziv Metakmorfoze došao je nekako sam od sebe. Predstavlja težnju svih nas da nadrastemo određeni oblik, i kao pojedinci i kao društvo, ali ne možemo. Tražimo heroje i spasitelje, a ljubimo ološ i zločince. Tražimo ljubav i zajedništvo, a ljubimo ogledala.

Kakve su reakcije na objavljenu zbirku?

Reakcija još nema, osim onih bliskih mi ljudi čije reakcije nije teško zamisliti s obzirom da su me oduvijek podržavali i vjerovali da ima tu nečega osim pukog pisanja. Hoće li i što reći struka, ostaje nam vidjeti.

Slogan zbirke nosi naziv Zidarima slobode. Znači li to da poeziji pristupaš slobodarski i smatraš ju slobodarskom?

Naravno. Gotovo svemu nastojim tako pristupiti, nastojim definirati sebe unutar nečega i nešto unutar sebe bez postavljenih granica, uvaženih tumačenja i normi, naročito u poeziji. Kao sve i poezija mora pratiti vrijeme i pokušati ga definirati kroz sebe, a sadašnjost je dosta zbrkana i zakulisna. Stoga svemu treba pristupiti slobodno i bez straha, biti hrabar, stvarati neke nove horizonte, neopterećene onime na čemu većina inzistira. Jer svjedoci smo da većina radi gluposti i narušava slobodu.

Kako su nastale pjesme zastupljene u Metakmorfozama? Koje su teme najzastupljenije? Koji pjesnički motivi?

Pjesme su nastale svakako. Neke su tu bile same za sebe, neke su nastajale paralelno s drugima ili su bile poput nastavka. U određenom trenutku sam shvatio da ih sve povezuje period u kojem su nastale, odnosno moje stanje kad su nastajale. Kako rekoh, pokušavao sam se definirati kroz  njih, odmaknuti od nekih stvari, a primaknuti  drugima, stvoriti treće. Jednostavno pronaći svoje mjesto. Neke su akcija, neke reakcija jednog bića. Mene i društva koje predstavljam, a takve teme i prevladavaju, osobne i opće. Motivi su neizbježno standardni; identitet, ljubav, odnosi, politika, …

Jedna od tvojih pjesma ističe se zanimljivim naslovom Art, ikulacija za, reza i kroz cijelu se pjesmu poigravaš jezikom.

Da, volim se igrati jezikom. Istraživati ritam, riječi, znakove. Upoznati njihove mogućnosti. Katkad zapadnem u takvo igranje da ludujem i mislim kako je moguće osjetiti okus riječi, njihovu srž prenijeti na jezik kada ih izgovaramo. Fizički osjetiti riječ. Ima tu mnogo toga, a ludosti možda najviše.

Moram primijetiti vrlo zanimljiv dizajn naslovnice. Staklo razbijeno metkom. Kako si došao do fotografije, kako si je odabrao?

Naslovnicu sam odabrao s Krunom Lokotoram. Nabacivali smo ideje i fotografije i shvatili da ova najviše odgovara onome što oboje imamo kao ideju. Promjenu koja to zapravo nije, koja je moguće zabluda i pogubna.

Opiši nam svoj proces stvaranja. Je li jednom  stvorena pjesma gotova ili naknadno prepravljaš pjesme? Kada pišeš?

Pišem uglavnom noću, tada pronalazim mir i dovoljno prostora da bih pisao. Proces je vjerujem klasičan. Nešto donese inspiraciju pa pišem, a to može biti bilo što, ili me nešto muči i pisanjem analiziram i definiram. Hoću li pjesmu ostaviti takvu kakva je izašla iz mene u jednom dahu ili raditi na njoj ovisi, katkad sam zadovoljan prvim pisanjem i sve ostalo bi bilo narušavanje, a katkad koliko god radio nema smisla. Neke pjesme pišem ja, neke same sebe, a neke ne može napisati nitko.

Svoje si radove objavljivao u e-časopisu Književnost uživo. Nagradom Na vrh jezika, tvoje se pjesme objavljuju na stranicama Zareza.  Kakve si kritike dobivao za svoj rad?

Kako rekoh, što se tiče zbirke nema kritika, bar ne još. A prije toga… bilo je svakakvih kritika, od onih da sam besmislen, početnik, do onih da sam novi glas u poeziji. Takve kritike, ma koliko neugode ili ugodne bile ostavljam sa strane i osluškujem sredinu jer niti se mogu odreći sebe niti mogu inzistirati na sebi i ničemu drugome.

Koliko vremena provodiš pišući?

Kako kada, ima perioda kada pišem neprestano i perioda kada ne pišem uopće.

Što za tebe predstavlja poezija i pisanje uopće? Neku vrstu bijega od stvarnosti?

Kroz poeziju sam mnogo toga naučio, zaista, o sebi i svijetu oko sebe. Kako kroz pisanje tako i kroz čitanje. Poezija mi oduvijek daje prostora i strpljenja, mogućnosti. Možda je negdje u početku bila bijeg od stvarnosti s kojom se nisam znao ili nisam mogao nositi, emotivno i psihički. No danas je upravo suprotno, danas je suočavanje. Kroz poeziju sam došao do nekih dubina koje su nam prirodne, a koje izbjegavamo zbog straha, srama ili već nečega jer je svijet tako definiran.

Što te inspirira?

Sve može biti okidač, od zgaženog suncokreta iza zgrade do mase okupljene na trgu. Danas je to loše skuhana kava, sutra asteroid koji ima vlastiti mjesec.

Koji su tvoji uzori?

Uh, uzori. Nalazim ih svugdje, isto kao inspiraciju, i pokušavam zadržati djelić onoga što me pomiče. Ima ih svugdje, unutar poezije i van poezije. No to je valjda na stvari, poezija. Sve je poezija, i Baudelaire i Celan i tip koji je neki dan spasio medvjeda od utapanja. Kada u nečemu osjetim univerzalnost i ljepotu, dopustim tome da me navodi.

Što čitaš u slobodno vrijeme?

Poeziju najviše, ali nađe se svega. Od zemlje do svemira. Trenutno čitam Barthesov Dnevnik korote, biografiju Steve Jobsa, Glumčeve Kazaljke oko očiju koje sam već čitao.

Pišeš samo poeziju ili si otvoren i prema drugim književnim vrstama?

Samo poezija. Otvoren jesam, ali se ne snalazim najbolje za sada. Još se razvijam, tko zna.

Što misliš o stanju književne scene u Hrvatskoj? Kakva je budućnost knjige?

Pa, sigurno je da ima mnogo problema, zaista mnogo. Trenutno primjećujem problem vidljivosti mladih pisaca jer sam i sam u toj poziciji. Nema nekog koncepta koji bi nam dao mjesto pod suncem, no nadam se da će se to uskoro promijeniti. S poezijom je to pomalo drugačije, nije toliko zainteresiranih za nju i ne daje joj se toliko prostora u medijima, a budućnost knjige je vjerujem stabilna. Nisam od onih koji misle da će nestati.

Koji su tvoji planovi za budućnost što se tiče pisanja? Pripremaš li novu zbirku poezije ili možda nešto drugo?

Planovi su pisanje, jednostavno. Pisanje je glavni dio mene i uvijek će biti, pretpostavljam. Počeo sam razvijati koncept za buduću zbirku, ali ništa konkretno. Vjerujem da će se  naslanjati na Metakmorfoze.

Za kraj, koji bi savjet dao mladim piscima koji tek kreću pisati ili su već nešto napisali, ali nemaju hrabrosti ili mogućnosti objaviti svoj rad?

Nisam ni ja imao hrabrosti, e-časopis Književnost uživo i natječaj Na vrh jezika su zapravo jedina mjesta na koja sam slao pjesme. Mladim piscima bih rekao da mogućnosti uvijek ima, samo treba biti uporan, slati svoje radove na sve strane, skupljati kritike i primjenjivati ih u daljnjem radu. Ne treba se bojati odbijanja, ni najmanje, ili toga da nekome se neće svidjeti ono što pišete, to je normalna stvar. Pisanje je poput osvajanja najviših vrhova, muka i žuljevi, u određenim trenucima vam uopće nije jasno zašto to radite, ali sve se kristalizira kad se popnete i pustite pogled. Naravno, prije vrha ima padanja, puno, no tko nije pao ne zna ni ustati, tako da… samo naprijed.