Booksa: 'Bez promišljanja kulturne politike na nacionalnoj razini, Booksa i slična mjesta ostat će samo oaza'
U mirnoj i zbog tog mira neobično šarmantnoj Martićevoj ulici u Zagrebu, u sjeni spomenika Grge Martića po kojem ulica i nosi ime sakrio se književni klub koji je davno prerastao maleni prostor u kojem se smjestio. U deset godina postojanja Booksa je postala kultno mjesto za sve ljubitelje književnosti, ali i svih drugih aspekata kulture koji su u malom prostoru kluba pronašli svoju oazu. Tim povodom razgovarali smo s osnivačicama kluba, Vanjom Bjelić Pavlović i Miljenkom (Mikom) Buljević, koja nam se pridružila pred kraj, o početcima Bookse, problemima s kojima se kroz 10 godina suočavala i realnim planovima za budućnost Bookse, ali i snovima koji se možda nikad neće ostvariti.
Deseta obljetnica je dobar trenutak da se prisjetimo i Booksine prošlosti. Kako je Booksa počela i koliko se danas razlikuje?
Vanja: Budući da smo se deset godina bavili prvenstveno programom i tekućim problemima, ovo je prva obljetnica koju obilježavamo na ovakav način. Mi također mislimo da je deseta godišnjica dobar trenutak da se osvrnemo i vidimo što smo uspjeli postići. Prije deset godina krenuli smo s knjižarom, a ideja je bila da u sklopu te knjižare radimo književne programe. S obzirom na situaciju u knjižarstvu koja se pogoršala u posljednje vrijeme knjižara je morala biti zatvorena, ali smo je odlučili na neki način ostaviti prisutnom kroz čitaonicu i posvetiti se programima. Književni budoir program je koji radimo od samog početka i koji ima zaokružene tematske cjeline, a program smo odlučili obogatiti i neknjiževnim programima. Osim što smo bili prisiljeni zatvoriti knjižaru, mislim da je Booksa ostala na tragu onog što smo prije deset godina zamislili.
Postoje li okolnosti u kojima bi se Booksina knjižara mogla ponovno pokrenuti?
Vanja: Ne postoje dobri primjeri u našoj okolini – male nezavisne knjižare u Hrvatskoj gotovo ne postoje. Ako nisu mogli drugi, sumnjamo da bismo mogli mi, posebno uz sav posao koji radimo. Potreba za malim knjižarama je veća u manjim gradovima, u kojima neke od njih i funkcioniraju. U Zagrebu ljudi ipak imaju gdje kupiti knjige. Problemi knjižarstva su mnogobrojni, postoje razne inicijative da se o tim problemima raspravlja i da se problemi riješe, ali mi se čini da se ti problemi neće tako brzo riješiti.
Zatvaranje knjižare bio je jedan od problema s kojima se suočila Booksa, a u maloj monografiji koju ste izdali povodom obljetnice duhovito ste se osvrnuli i na probleme s policijom, odnosno susjedima. S kojim se još problemima Booksa susrela u prvih deset godina?
Vanja: Sam koncept klupskog prostora bio je problem. Mi smo jedan od prvih klubova koji se nalazi u centru grada i u stambenom prostoru, a okrenuti smo širokoj publici. Model klupskog prostora u kojem imate kantinu nije u potpunosti definiran zakonom, a te rupe u zakonu mnogi i zloupotrebljavaju. Mi trenutno poštujemo zakonsku regulaciju – u klupski prostor mogu dolaziti članovi kluba, posjećivati programe, koristiti čitaonicu i klupsku kantinu. Budući da nismo ugostiteljski objekt, ne možemo imati terasu i posluživati alkohol, ali postoje i problemi puno ozbiljnije prirode. Najveći problem trenutno nam je samofinanciranje i iz tih razloga smo pokrenuli crowfunding kampanju, budući da su natječaji uvijek programski orijentirani, a malo kad ostane novaca za održavanje kluba.
Portal booksa.hr 2007. je postao integralni dio projekta Booksa, a danas je on jedno od rijetkih mjesta na kojima se mogu čitati ozbiljni tekstovi o književnosti. Kako danas vidite njegovu misiju?
Vanja: Prva ideja portala bila je dokumentirati rad kluba kako bi i oni koji nisu mogli posjetiti određena događanja mogli kasnije pročitati o čemu je bilo riječi. Ubrzo smo otvorili i rubrike s književnim kritikama i preporukama. Ideja portala je promocija i popularizacija književnosti, i to posebno među mlađom publikom, koja više prati naš rad. Portal se s vremenom proširio i na neke teme koje nisu isključivo književne, ali su na neki način s književnosti povezane.
Koliko je teško u uvjetima koji prate nezavisnu kulturu voditi portal?
Vanja: Vrlo je teško, posebno s obzirom na uobičajenu predrasudu da portal ništa ne košta. Mi portal vodimo kao tiskanu novinu – imamo rubrike koje izlaze na točno određene dane, objavljujemo na dnevnoj bazi od 2007. Uz uređivanje i pisanje stalno treba aplicirati na natječaje, obavljati administrativne poslove, ali ipak smo uspjeli stvoriti i bazu kritičara i novinara koji su počeli pisati za Booksu. Mnogima od njih je rad za booksa.hr bilo prvo profesionalno iskustvo i neki od njih su danas već etablirani kritičari, ali mi i dalje rado primamo mlade ljude budući da to smatramo svojom misijom.
Prije nekoliko godina radili ste i na projektu Criticize this! koji se bavio edukacijom mladih kritičara. Na koji način je projekt funkcionirao i koji su bili rezultati?
Vanja: Projekt Criticize this! bio je europski projekt kojem smo mi bili nositelji, a koliki je bio njegov značaj otkrili smo tek na kraju. Kad smo raspisali natječaj, interes je bio ogroman, i to uglavnom studenata novinarstva i komparativne književnosti. Projekt je bio usmjeren na edukaciju mladih kritičara u umjetničkim područjima (kazalište, izvedbene umjetnosti, vizualne umjetnosti), a njihovi tekstovi bili su objavljivani u raznim regionalnim medijima (i tiskanim i elektronskim). Svi sudionici projekta imali su mentore, a imali smo i tri zajednička predavanja međunarodnih stručnjaka. Booksa je profitirala i time što su mnogi polaznici projekta nastavili pisati za Booksu, a mladim ljudima je to bila izvrsna prilika da rade s profesionalcima i da njihovi tekstovi budu objavljeni.
Postoje li programi na koje ste posebno ponosni i program za koji vam je žao što se ugasio?
Vanja: Ponosni smo na ‘Reviju malih književnosti’, naš autorski festival koji radimo već deset godina. Ideja nam je bila predstaviti zemlje koje su geografski bliske Hrvatskoj, a čiju književnost ne poznajemo dobro. Tim festivalom dovodimo književnike koji su u domovini etablirani, a u Hrvatskoj nisu prevođeni. Mi napravimo prve prijevode i objavimo knjigu, a znali smo imati i dobre suradnje sa studentima Filozofskog s kojima smo surađivali na filozofskom. Nakon što smo obradili našu regiju, selimo se na Baltik.
Od programa koje više nema, a koji su nam bili jako dragi, volimo se prisjetiti pub kviza koji je bio toliko popularan da Booksa više kapacitetom nije mogla podnijeti toliku količinu zainteresiranih. Drago nam je da taj program ipak nije stao, već se ta ekipa preselila i pub kviz se igra posvuda.
Što se tiče budućih programa, mi uvijek imamo u svojoj strategiji neke planove, ali smo ostali dovoljno mali da brzo reagiramo na inpute izvan Bookse. Ukoliko nam netko dođe s prijedlogom koji je u nekom trenutku važan iz bilo kojeg razloga, mi ćemo ga rado prihvatiti.
U okviru Bookse djeluje i Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Kako je došlo do pokretanja tog centra i koji su njegovi dugoročni ciljevi?
Vanja: Centar je velik projekt koji je nastao u suradnji s udrugom Kurziv koja je na svom portalu intervjuirala aktere nezavisne scene diljem Hrvatske. Tako su shvatili koliko događanja ima na nezavisnoj sceni, a o kojima ljudi nažalost ne znaju. Tako smo osmislili centar koji bi trebao arhivirati i digitalizirati sve što se događalo od osnutka Hrvatske te naravno aktivno pratiti ono što se događa danas. Mi smo postavili bazu i digitalizirali dio materijala, a počeli smo i s radionicama edukacije raznih udruga o arhiviranju vlastitog rada. Kad se ta baza donekle napuni, mi ćemo je postaviti online.
Kroz Booksin budoir prošli su mnogi gosti, postoji li još netko koga ciljano želite ugostiti?
Mika: Već jako dugo imamo listu želja, ali moguće je da će ta lista doista ostati samo želja zbog njihove dobi i geografskog položaja. Mnogi od njih rijetko putuju, pa sumnjamo da će doći u Booksu na naš srdačan poziv. Poseban je problem autor poput Thomasa Pynchona kojeg bismo rado ugostili u Booksi, ali koji svoj privatni život doista drži privatnim i gotovo nitko ne zna tko je on. Rijetko se dogodi da kao s Krasznahorkaijem imamo pisca koji je toliko kvalitetan, a da je uspio na nekom širem tržištu. Što se tiče imena za koje postoji neka realna šansa da dođu u Booksu je Pierre Bayard kojeg smo nekoliko puta kontaktirali, ali je bio spriječen zbog zdravstvenih razloga. Pokušali smo doći i do Zadie Smith, ali u to vrijeme je bila u procesu pisanja romana, a jedan od autora do kojeg bismo mogli doći i s kojim bismo svakako voljeli razgovarati je Jonathan Franzen.
Koliko je teško dovesti jaka inozemna imena u Hrvatsku?
Mika: Kad bi čovjek imao dovoljno novaca, to ne bi bio problem. Takva velika gostovanja je potrebno planirati unaprijed. S nekim ljudima pak ovisi kome vjeruju, kao što je Krasznahorkai koji je jako dobro znao hrvatske izdavače i koji je došao radi njih. Ljudima je teško objasniti koliki bi bio značaj takvog predavanja ili književne večeri te ih nagovoriti da dođu u Zagreb na jedan ili dva dana. Uspješni inozemni autori obično vežu gostovanja s nekim inozemnim turnejama.
Postoji slika o Hrvatskoj u kojoj se ne konzumiraju kulturni sadržaji, u kojoj se ne čitaju i ne kupuju knjige. Koji je vaš pogled na tu situaciju?
Mika: Mi se deset godina trudimo utjecati na kulturu čitanja i na čitateljske navike, to je naša misija. Nažalost, jedno mjesto bez šire kulturne politike prema knjizi ne može puno promijeniti. Mi možemo djelovati na pojedinačne živote ljudi, ali na široj razini je potreba sveobuhvatna kulturna politika. Kad su u pitanju čitateljske navike hrvatski obrazovni sustav je zakazao, izdavaštvo je u teškoj krizi, knjige su skupe. Booksa i slične udruge mogu djelovati kao nadopuna službene strategije, ali nikako ne mogu biti jedini nositelji promjene.
Situacija se jako promijenila u posljednjih deset godina – prije deset godina postojao je neki optimizam, knjižare u gradu, mali izdavači. Danas smo u puno težoj situaciji nego što smo bili, ali mi se i dalje trudimo. Nažalost, bez promišljanja kulturne politike na nacionalnoj razini, Booksa i slična mjesta ostat će samo oaza u kojoj se ljudi mogu okupljati i uživati u kulturnim sadržajima.