Igor Filipović Fila: “Postoje poslovi koji se rade za novac i poslovi koji se rade iz ljubavi – nezavisan film se uvijek radi iz ljubavi”

“Tok jedne svijesti je trenutno radni naslov filma, ideja je nastala prije pet godina kao scenarij za kratki film, na Nietzcheovoj tezi da je čovjek osoba koja pleše na niti između nadčovjeka i divljaka. Doduše, to su bila malo drugačija vremena kad je on pisao, ali to je nekakav početak, temelj za stvaranje. Po mom mišljenju glazba je najsavršeniji ljudski proizvod koji je ikada napravljen. Kad stavimo čovjeka da pleše izmedju dvije krajnosti – najsavršenijeg proizvoda i najniže ljudske egzistencije, taj glavni glumac u principu pleše između dvije stvari. Tu ide priča da jedan čovjek proživljava u svojoj glavi dvije stvari – glazbenu priču  o tome zašto nije uspio kao glazbenik (i o tome kako se trudio da to postane) te rješavanje svoje egzistencije pomoću svog prijatelja koji ga vodi u pljačku benzinske pumpe. Iz te kratke forme je nastao dugometražni film. Tu je sad još i jedan stvaran život gdje ljubav (u ovom slučaju između muškarca i žene koji egzistiraju u tom svijetu), koja bi trebala biti pokretač svih mogućih stvari, predstavlja pravi oslonac”, rekao je za Ziher tridesetosmogodišnji redatelj Igor Filipović. U njegovom nezavisnom dugometražnom igranom filmu, nedavno snimljenom – u samo 13 radnih dana, uloge tumače Borko Perić, Dušan Bućan, Kruno Belko i Ana Vučak.

“Atmosfera je bila fenomenalna, svi koji su došli otpočetka su vjerovali da se film može napraviti, tako da nije bilo negativnih pristupa, animoziteta – većinom se ti ljudi znaju na ovaj ili onaj način, s nekih prijašnjih projekata. Ljudi su bili fenomenalni, trudili su se, znali su što ih čeka. S druge strane, imali smo anegdota – u jednom klubu nam je HEP isključio struju zbog nekih nepodmirenih računa, usred snimanja, pa smo to morali odraditi drugi dan. Također nam se isključila instalacija od drugog kluba – to su neke stvari koje, niti da smo imali milijarde, ne bismo uspjeli riješiti. Na kraju snimanja smo krstili glumicu- zalili smo je”, ispričao nam je simpatični Igor te dodao: “Kada imam potrebu nešto reći, onda odlučim snimati film. Od samog početka, već kad sam napisao scenarij, vjerovao sam da može zaživjeti. O samom uspjehu ne mogu govoriti, Spielberg ne garantira za svoje filmove 15% od uloženog da može biti gledano – bit će što će biti, potrudit ćemo se da bude dobro.”

Igor se ovim poslom počeo baviti 1997. godine: “Počeo sam raditi na televiziji kao scenski radnik, nosio sam scenografiju. Radio sam i u vojsci, te se za to vrijeme rodila ideja da bih se možda mogao baviti filmom, televizijom, jer smo tamo imali i obuke koje smo radili s kamerama – snimanje, fotografiranje, te sam jednostavno shvatio da me to zanima te sam se poslije vojske krenuo baviti filmom. Moj prvi projekt zvao se Nit života. Taj film je snimljen za 500 kuna. Tu su bili ljudi koji nikada prije nisu glumili, koji nisu znali ništa od posla i onda sam jednostavno ljude počeo učiti glumi, snimanju… Nismo imali rasvjetu pa smo stavljali dva kućna reflektora, koji osvjetljavaju dvorišta – stavili smo ih u strop te upalili svjetlo. Snimali smo samo radnim danom od 17.00 h do navečer, jer ljudi koji su imali kamere nisu mogli vikendom, svi su imali svatove. Nakon snimanja smo film montirali kod prijatelja koji je menadžer hotela, na njegovu tavanu. To je bio moj prvi film”, ispričao nam je redatelj o svojim filmskim počecima.

“Oliver Stone jedan je od meni dražih redatelja, pogotovo u mladosti, kada je imao tu energiju, polet, kada je bio buntovan. Ridley Scott je također jedan od zanimljivijih redatelja koje bih mogao izdvojiti. Spielberga također, naravno, on je jedan jako lucidan redatelj, što se vidi po njegovim radovima, ne govorim o osobnosti. U principu, ja ne volim imati uzore, čovjek se u njih uvijek razočara, to sam shvatio kao klinac, jednostavno treba cijeniti ljude po njihovu radu. S druge strane, treba razlikovati američku produkciju od europske, čak i od kineske, a i druge svjetske. Prvenstveno postoji razlika u tome koliko je novaca u igri, što interesira publiku te kako će se taj proizvod prodati. Europski film nema tih tendencija i on spada više u autorske filmove, mada se pokazalo da je dosta filmova, koji se rade u posljednje vrijeme, pogotovo iz Njemačke, komercijalno. Razmišljaju na američki pristup i tu se vidi poboljšanje, čak i u slici i u kvaliteti glume, režije i svega ostaloga. Francuski je film, standardno, uvijek zanimljiv zbog tradicije, jer su oni izmislili film u krajnjoj liniji. Tu su i Britanci, a Španjolci su također interesantni zbog svoje osobnosti, zbog svog naroda koji je takav. U principu je teško poimati, mi dobivamo određene slike određenih redatelja. Treba razlikovati filmove koji su za komercijalnu upotrebu i festivalske filmove. Kad suzimo, filmovi triju rumunjskih redatelja koji u zadnjih pet – šest godina osvajaju nagrade na svim prestižnim festivalima su, po mome mišljenju, jako amaterski filmovi. Kad se dođe na veliki festival, netko uvijek želi biti drugačiji, a nagradu osvoje filmovi koji su tehnički nekvalitetni, a uz to ja ne znam ni što je pjesnik htio reći tom pričom. Većinom su hrvatski redatelji radili festivalske filmove, jer su svjesni da ne mogu raditi neke visokobudžetne s eksplozijom, primjerice. Takve se redatelje onda obično popljuje. Meni je drago da se u Hrvatskoj počinje mijenjati ta svijest hrvatskog gledatelja da krene gledati filmove, jer nužno je, osim festivalskih, raditi i komercijalne, zabavne filmove kako bi se gledatelja privuklo u kino. To je ipak neki drugačiji doživljaj, kino ima neku svoju čar, duh, toplinu”, ispričao nam je Igor o svome viđenju hrvatskoga, ali i stranoga filma te nadodao: “Pulski festival bi možda trebao malo proširiti svoju “širinu” te početi djelomično “kopirati” okolne festivale koji su miješani, koji imaju domaće i strane filmove pa onda napraviti nekakvu selekciju.”

“Najveći problem hrvatskog filma je manjak budžeta – film ima svoju cijenu, mi od nje ne možemo bježati. Postoje određeni troškovi koji su fiksni, koji se ne mogu izmijeniti. S druge strane, cijena uvjetuje i određenu slobodu autora – autorom ne smatram samo redatelja, nego i glumce, produkciju, scenarij te glazbu, u krajnjoj liniji.”

“Najbitnija stvar za snimiti dobar film, uz brojne druge elemente, jest da svaki član, čak i onaj koji čisti, mora vjerovati u taj projekt, to je uvjet za dobar film, sve ostalo su nijanse. Da bi se okupila ekipa na ovaj način kako sam ja radio, prvenstveno je bitan dugotrajan rad u filmkom poslu. Ako nisi u tom svijetu, nemoguće je za malo novaca dobiti ljude koji su profesionalci, koji znaju svoj posao. Ti ljudi prvo moraju imati povjerenja da ta osoba može to napraviti. S druge strane, ako ljudi vjeruju u projekt, onda to nije problem, oni će pristati raditi za nula kuna, jer postoje poslovi koji se rade za novac i postoje poslovi koji se rade iz ljubavi. Nezavisan film se uvijek radi iz ljubavi”.

I sami smo svjedoci da se hrvatski film postepeno uzdiže na višu razinu, što upućuje na njegovu bolju budućnost. Usprkos tome što je naša produkcija još daleko od one američke te činjenici da je naš najveći problem i dalje manjak budžeta, situacija se znatno popravlja. Kao što je Igor rekao – najbitnije od svega jest vjerovati u ono što se radi, samim time okružiti se i takvim ljudima. Nezavisan film, Tok jedne svijesti, kojeg je on snimio, dokaz je da je bio u pravu. Za praktički nula kuna, ovaj strastveni zaljubljenik u svoj posao, oko sebe je uspio okupiti vrhunski tim profesionalaca. Osim što su pošteno odradili svoj posao, i to u gotovo rekordnom roku, pritom su se dobro zabavili. I ono što je najbitnije – od samog početka vjerovali u svoj uspjeh. Mi također vjerujemo u uspjeh njegova filma i želimo Igoru svu sreću te iščekujemo film koji će uskoro ugledati svjetlo dana!