Stjepan Perić: “U glumi mi je najljepše otkriti neki dio duše koji nisam otkrio u sebi ranije, neke emocije koje nisam doživio, neke nove osjećaje”
“Bio sam na dramskoj u srednjoj, to mi je bio fora izborni predmet i tamo sam se nekako osjećao slobodno, stvarno smo mogli raditi što smo htjeli. To mi se zaista svidjelo i valjda sam tada počeo razmišljati kako je gluma super. Nisam ju doživljavao kao neki pravi posao, s papirima i svime što ide uz većinu poslova, nego kao igru. U njoj možeš igrati razna zanimanja, postati drugi čovjek i otići u neka vremena u kojima nikad u životu ne bih živio. Mogu doživjeti neku budućnost, prošlost i zato mi se to najviše i svidjelo. Išao sam na pravo, no odustao sam od toga”, ispričao je za Ziher o svojim glumačkim počecima poznati hrvatski glumac, Stjepan Perić.
Dvije godine nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, Stjepan odlazi u London gdje je magistrirao filmsku glumu: “U Zagrebu je lakše nego u Londonu, jer je manji grad, sve je na udaljenosti od 10 do 15 minuta autom, te imam nekakav back up u smislu prijatelja i obitelji. U Londonu je super bilo to što gdje god da odeš, nešto se događa, nekakva akcija, kulturna i društvena događanja su puno češća i veća, tamo ima svega”.
Mladi glumac, poznat po velikim, kako filmskim i televizijskim, tako i kazališnim ulogama, za sebe kaže kako se trudi glumu ne doživljavati kao posao: “Najljepše mi je otkriti neki dio duše koji nisam otkrio u sebi prije, neke emocije koje nisam doživo, neke nove osjećaje. Super mi je kad napravimo neki karakter koji je skroz drugačiji i onda krenemo po tome kopati”, rekao je Stjepan te dodao: “Za ulogu se pripremam ovisno o tome koliko vremena imam. Za neke se pripremam jako studiozno, u smislu da čitam o takvim ljudima. Ako je u igri neko zanimanje, onda idem na različite prakse. Uglavnom sam vrlo temeljit, a nekad se pripremam na način da ulogu dovučem k sebi, tako da je prilagodim sebi samome. Shvatio sam da se često bar dio uloge koju trenutno igraš, poklapa s dijelom nečega što u životu proživljavaš. No u svakoj ulozi, bez obzira na slojeve i kompleksnost, ispod svega toga sam to ja koji imam priliku nešto reći i napraviti. Zbog svega toga ne mogu izdvojiti nijednu ulogu gdje bih rekao – “to sam samo ja”, što mi je zapravo drago. Bilo bi mi inače scary igrati samoga sebe”.
Najluđa anegdota koju pamti je ona sa snimanja Instruktora: “Ima jedna scena u Instruktoru (kada jedan lik puca u staklo), gdje sam ja zaista razbijao staklo auta pajserom – bilo je mnogo ludih anegdota”, kroz smijeh se prisjetio glumac.
Stjepan kaže kako je u filmskoj i kazališnoj glumi srž ista, a razlika je samo u mediju: “Neke stvari je u filmu dovoljno odigrati tako da samo podigneš pogled, dok u kazalištu moraš to pokazati cijelim tijelom. Puno mi je draži film, zato sam i krenuo na Akademiju. Igrom slučaja, početak karijere mi je bio pun kazališta. Imao sam velike uloge u kazalištima koja su me naučila zanatu, a sada samo snimam. Ne radim u kazalištu i sretan sam jer radim ono što sam oduvijek htio. Možda se u jednom trenutku vratim kazalištu, ali zasada ne”, rekao nam je naš sve popularniji glumac te ispričao za koje se uloge najviše pripremao: “Dosta sam se pripremao za Instruktora, također i za diplomski ispit na Akademiji, a u isto vrijeme i za Naočale Eltona Johna u HNK-u, u Varaždinu. Dugo sam se pripremao i za Ničijeg sina te za film Daniela Kušana – Zajedno, koji još nije izašao. Za to smo imali mjesec dana probe, a na snimanju sam uživao. Baš mi je to leglo, a Daniela sam zavolio i kao redatelja i kao čovjeka. Lijepo je bilo s njim i Ivanom Roščić sjesti i kopati po materijalu mjesec dana. Bilo je zabavno, te mi se još više povećala ljubav prema tome što radim”. Stjepan je radio s manje – više svim našim redateljima, osim sa Zrinkom Ogrestom te s Arsenom Antonom Ostojićem, a rekao nam je i koje strane redatelje jako cijeni – “Volim Mikea Leigha, imali smo ga neko vrijeme na Akademiji u Engleskoj i sviđa mi se njegov način rada. Radi slično našem Bobi Jelčiću, znači dugo priprema ljude za te uloge sve dok to ne postane dio njih. Oni izgledaju nevjerojatno prirodno i točno, a ipak su nekako izokrenuti i drugačiji. Woody Allen mi je super u tom smislu, Guy Ritchie također”. Što se glumaca tiče, cijeni Ala Pacina, Roberta De Nira, Marlona Branda, Roberta Downeyja Jr., Seana Penna… – “Nemam neki žanr koji najviše volim, ali najrjeđe naiđem na dobru komediju, na koju se stvarno mogu nasmijati, ali volim sve žanrove. Grk Zorba sam nedavno gledao prvi put, oduševio me”.
“Odbio bih ulogu ako u njoj ne vidim smisao ili ako mi se ne sviđa scenarij i to što mi se nudi. Ako se baš jako protivi nekim mojim osobnim uvjerenjima, onda također ne bih prihvatio ulogu. Isto tako bih odbio ako imam neki drugi projekt, a hvala Bogu, jako sam zaposlen pa se i to zna dogoditi”, izjavio je mladi glumac te rekao kako je dobar tim preduvjet da se dogodi neko malo čudo –”Što sam stariji, to više shvaćam da mi je to jako bitno – da su ljudi prirodni i iskreni te da je prisutna dobra atmosfera koja se stalno podgrijava. Najgore mi je čuti na setu viku ili svađu i nažalost još uvijek dopuštam da me takve stvari nakratko uznemire”.
“Trenutno mi je najveći izazov ovo što trenutno radim – Tajne, zato što snimam mnogo, i po dvanaest sati na dan, a pokušavam održati određenu razinu kvalitete svoje glume. Čak i kad dobiješ nešto što ti se čini bez veze, trebaš u tome naći neki izazov za sebe i uvijek nešto novo isprobavati, onda će i rezultat biti zanimljiv i nov. Hrvatska produkcija posljednjih godina ide prema boljem, to mi je drago i nekako mi se čini da nismo više onako slabi kao što smo bili u poslijeratnim godinama. Doduše, honorari nisu toliko narasli, ali bolje je nego prije. Osim budžeta, glavna razlika između američke i naše produkcije je u tome što je Amerika mnogo veća zemlja pa proporcionalno ima više vrhunskih stručnjaka u svim poljima, što i rezultira većim brojem boljih filmova. Ljudi se često pitaju zašto mi ne možemo napraviti dobar film – zato što bi za dobar film svi koji ga rade trebali biti mali genijalci, a često se dogodi da na nekom polju kod nas ima desetak kvalitetnih ljudi, a nikako da se na svim poljima poklope. Često sam čuo od naših filmskih redatelja kako određene glumce neće uzeti za film, jer su poznati. Mislim da je to potpuno krivo, jer u inozemstvu filmove prodaju ljudi koji igraju u njima i zbog toga gledatelji idu u kina”.
Za razliku od većine glumaca, Stjepan kaže kako voli pogledati ono što radi: “Gledam ono što radim zato što mi je to dobra prilika da učim iz svojih grešaka ili iz svojih dobrih uradaka. Zapravo na svakom projektu imaš novog redatelja koji te vodi, a nitko te ne prati cijelo vrijeme – pa onda pratim ja! Uglavnom sam zadovoljan time kako radim, inače bih vjerojatno već odustao”.
S obzirom na tempo koji trenutno ima, kad radi ne izlazi, upravo zbog toga da bi bio svjež i odmoran. Kazalište posjećuje rjeđe nego prije: “Ne idem često u kazalište – odem kad me netko pozove ili kad me nešto baš zanima. Zadnje me prije ljeta Nebojša Glogovac pozvao na Sumnjivo lice u Kerempuhu i predstava je bila sjajna”.
Od svih festivala koje je posjetio, tridesetogodišnjem umjetniku je Berlin najdraži: “To je festival A klase i sve je vrlo profesionalno i njemački precizno. Sarajevo mi je isto super, taj cijeli grad živi za taj festival i baš su ponosni na to. Naši festivali su mi isto dobri. Uglavnom ne idem na festivale, kao ni na premijere i slične događaje, osim ako nema veze s mojom ulogom, što je ponekad dio promocije našega rada, odnosno dio posla koji nikako da prihvatim. Ne volim usiljeni glamur i smješkanje, svi odjednom postaju jako važni. Uglavnom korektno odradim protokol i odem doma”, ispričao je.
“Trenutno radim samo Tajne. Imam već projekt za kraj 2014., što mi je bilo čudno toliko unaprijed dogovoriti. Snimam već osam mjeseci i za to vrijeme sam imao valjda tri tjedna slobodna – kad se svi dani zbroje. Treba mi odmor, tako da će mi dobro doći nakon svega toga. Možda odem u Split– malo ću odmarati, šetati pod suncem”- razmišlja Stjepan o skorom odmoru.
Iako nitko ne može znati što će biti u budućnosti, znamo barem gdje bismo željeli biti: “Kroz nekoliko godina vjerojatno ću raditi ovaj isti posao, možda ću imati obitelj, možda ne. Možda i prestanem s ovim poslom. Ako ću i prestati s glumom, neću pobjeći daleko od nje, jer je sve to ipak nešto za što sam se školovao iz ljubavi”.
Simpatičnom i sve traženijem glumcu, želimo puno uspjeha i velikih uloga koje ćemo i dalje moći pratiti na malim ekranima, ali i na velikim filmskim platnima!