Intervju- Ivana Todorović: Vjerujem u magiju života i moć filma

Rijetka prednost postmodernog društva u kojem živimo je mogućnost informiranja. Upravo zbog toga više no ikad rastužuju prečesti ispadi pojedinaca, a u nekim ekstremnijim slučajevima i čitavih nacija, u kojima različitost ne prolazi dobro. Mnogi tako biraju udobno mjesto negdje među većinom, po potrebi upirući prstom u ‘drugačijeg’, najčešće u strahu da se prst ne pokaže njima. Da tako ne mora i ne smije biti, pokazala je i mlada srpska redateljica Ivana Todorović. Njen višestruko nagrađivani dokumentarac, ”Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka”, prikazuje život Goce, transrodne osobe iz Beograda, glavnom gradu zemlje gdje gay pride prolazi još nasilnije nego kod nas. Ona ruši svaki možebitni stereotip o ljudima poput nje. Bez perja, bez klišeja, s toplinom kakvu samo majka ima progovara u svoje ime.

Je li sve češće snimanje filmova LGBT tematike pomodnost? Koliko filmska umjetnost uopće može utjecati na ljudsku svijest? Na ova i neka druga pitanja odgovorila nam je redateljica filma koji je na ovogodišnjem prikazivanju na Human Rights Festivalu izazvao prilično glasan aplauz.

Svojim se filmovima na neki način uvijek zauzimate za one na društvenoj margini. Vjerujem da ste i ovim filmom htjeli smanjiti taj jaz između većine i manjine, u ovom slučaju transrodnih osoba. Što mislite ima li filmska umjetnost moć da promijeni duboko ukorijenjene stavove u nekim društvima?

Da, vjerujem da ima, zato i pravim film. Naravno, ne idealiziram i ne očekujem previše, ali očekujem pojedinačne promjene do kojih je već i dolazilo. Ljudi su mi znali reći da im se promijenilo mišljenje ili da su neku trans osobu po prvi put pogledali drugačije nakon filma. Naravno, veći filmovi imaju veću moć utjecaja na šire društvo. Ja bih voljela da u osnovnim i srednjim školama postoji dokumentarni film kao izborni predmet jer danas svatko može reći što mu je na srcu, obzirom na dostupnost video opreme i time utječe na društvene promjene. Također, Goca je nakon filma postala medijska ličnost, sada izvodi predstavu “ Sedam” protiv nasilja nad ženama u Srbiji i ima svoju nevladinu organizaciju. I to je put koji film otvara za promjenu I osigurava mjesto u društvu osobi kakvo zaslužuje.

Filmski govoreći, ovaj uradak je izvrstan dokumentarac, a to je potvrdila i struka i publika. Koliko Vam je bitna ta afirmacija i što biste po vlastitom mišljenju naveli kao ključ Vašeg uspjeha?

Hehe hvala! Pa mislim da su lijepa energija, ljubav i želja da iznesemo ovu priču na najbolji mogući način spojili Gocu, montažerku Jelenu i mene. Sve navedeno učinilo je da film bude iskren i neposredan i mislim da zato zrači. A uspjeh filma, bitni festivali i nagrade su poslastica te lijepe emocije. Ja se sada, na kraju ove godine, osjećam da je moja misija završena potpuno! Film ima svoj lijepi put, Goca svoj bolji život, a proširili smo razumijevanje i toleranciju Balkanom!

 Ovakva vrsta filma traži potpuno otvaranje sugovornika, izlaganje na neki način. Vama to redovito polazi za rukom i nemamo osjećaj da je kamera između nas i osobe koja nam priča svoju priču. Kakvo je bilo iskustvo raditi s Gocom?

Da, ja vjerujem u magiju života. Vjerujem da se netko otvori i želi nešto reći, a netko drugi primi taj poziv i čitavu priču iznese. Tako smo se Goca i ja spojile i nekako smo se povezale na tim snimanjima. Nekada bi Goci teško palo da opet snimamo pa bih je ja pogurala, a nekada bi ona spremala ručak koji bi zajedno jele i pomagala mi u nošenju kamere. Naš odnos je bio lijep i to se u filmu i osjeća. Naravno, imale smo mi i teških trenutaka no i to je ljudski.

Primjećujemo ekspanziju filmova ove socijalne tematike (o homoseksualnim i transrodnim osobama). Adelin život, Stranac na jezeru, Transamerica… Što mislite otkud zainteresiranost za baš tu tematiku? Koji su bili Vaši motivi i što ste željeli poručiti ovim filmom?

Pretpostavljam da je razlog činjenica da je ugroženost LGBT populacije u 21. stoljeću suluda i zato se autori osjećaju prozvanima da o tome govore. Meni osobno to je bio jedan od prvih osjećaja kada sam se vratila u Beograd nakon dvije godine života u New Yorku , u periodu nakon Gay Pridea 2010 . Meni je bio šok da se ljude maltretira jer su LGBT pripadnici! Jednostavno sam zaboravila na to nakon života u New Yorku. I zato kada sam upoznala Gocu i njene prijateljice koje su htjele javno izići i napraviti predstavu o svom životu, smatrala sam to povijesnim pothvatom koji moram zabilježiti i iznijeti u javnost.