Intervju: Josip Ivanović, urednik portala Književna košnica
Josip Ivanović, apsolvent komparativne književnosti i portugalskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, govori o suradnji s izdavačkom kućom Edicije Božičević, za koju uređuje web-portal za književnost i izdavaštvo Književna košnica. Kao urednik web-portala i suradnik u izdavačkoj kući, daje nam uvid u rad Edicija Božičević i listu njihovih ciljeva i planova za budućnost.
Kako izgleda tvoja suradnja s Edicijama Božičević? Jesi li zadovoljan? Koje su tvoje dužnosti i obaveze?
Prije otprilike godinu dana kolega me upitao bih li ja dovršio prijevod knjige umjesto njega („Govori koji su promijenili svijet“, S. S. Montefiore); malo se preračunao i shvatio da neće stići napraviti do zadanog roka, a meni je to sjelo, kolokvijalno, kao budali šamar. Budući da sam taman završavao drugu godinu diplomskog studija komparativne književnosti i portugalskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i plan mi je bio da se (ako je ikako moguće) nakon diplome pokušam profilirati upravo u književnom (i neknjiževnom) prevođenju/radu u izdavaštvu, ta je ponuda bila upravo ona zlatna i, moram priznati, posve nenadana prilika da okušam sreću upravo u tim poslovima. Uskoro sam upoznao šefa i spiritus movens izdavačke kuće Edicije Božičević, prof. dr. sc. Juraja Božičevića, koji me uputio u osnovne prilike, mogućnosti i rad svoje kuće. Nakon prijevoda „Govora“, profesor mi je povjerio uređivanje web-portala Edicija, Književne košnice, a također mi je ponudio i razne oblike suradnje u samoj kući, kao što su konzultacije, uređivanje, slanje knjiga na recenziju, itd. S obzirom na sve to, najvažnija dužnost koju trenutno obavljam je prikupljanje radova za portal, kontakt s autorima tekstova, koordinacija, uređivanje tih radova i slanje knjiga na recenziju. Također, obavljam ovakve stvari, kao što je komunikacija s drugim portalima, izdavačkim kućama, raznim studentskim i inim udrugama. Zadovoljan sam, s obzirom na to da mi rad na tome pruža mogućnost za prikupljanje iskustva, a usput nešto i zaradim, ovako sa strane, što uvijek dobro dođe, naravno. Uostalom, i da ne radim to za portal, ionako bih čitao knjige i recenzije, pa je ovo, moglo bi se reći, spajanje ugodnog s korisnim.
Postoji li neki princip po kojem se biraju prijevodi i rukopisi za objavu?
Budući da situacija u izdavaštvu gotovo nikada nije idealna, a već neko vrijeme je puno, puno manje od toga, mislim da većina kuća pokušava stvoriti renome upravo kroz odabir autorâ i knjiga koji su iz nekog razloga drugačiji, inventivni, posebno zanimljivi publici, itd. Tako i Edicije Božičević pokušavaju stvoriti poseban izdavački opus, čije je temelje postavio osnivač Edicija, nažalost prerano preminuli Hrvoje Božičević. Njegovi kontakti, spretnost u navigiranju kroz novu literaturu i sjajno oko za razaznavanje kvalitete stvorili su prepoznatljiv izdavački stil Edicija, koji se pokušava što vjernije i uspješnije nastaviti. (I ovom prilikom bih svakako uputio na dva teksta: Jergovićev „in memoriam“ naslovljen „Ljudi s dušama od papira“ i kratki osvrt Milana Zagorca pod naslovom „Opaska dušama od papira“). Tako se među izdanja Edicija ubraja sjajna serija romana svjetski poznate Fred Vargas o inspektoru Adamsbergu, dva vrhunska romana španjolske književne zvijezde Enriquea Vila-Matasa (čiji roman „Bartleby i družba“ podsjeća na neke od ponajboljih eseja Waltera Benjamina), a uskoro će izaći i njegov zadnji roman, još uvijek radnog naslova „Duh Dylana”. Ciklus prvijenaca mladih hrvatskih autora, serijal novih snaga latinoameričke proze, suvremena i aktualna esejistika i dokumentarna proza, kao što su „Superman je Arapin“ arapske feministkinje Joumane Haddad ili „Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka“ Svetlane Aleksievič, koja je u Francuskoj proglašena najboljom knjigom 2013. godine. Edicije su objavile i nekoliko vrlo vrijednih slikovnica, a ovom bih prilikom najavio i slikovnicu „Dobričice” koja bi uskoro trebala biti objavljena i to s iznimnim ilustracijama u olovci mlade ilustratorice Antonije Marinić. Rekao bih da je jedini vladajući princip da se radi o kvalitetnoj knjizi, a što se prijevoda tiče, nastojimo angažirati iskusne prevoditelje, ali dati šansu i mladim prevoditeljima jer je to nužno i za samo održanje te važne struke. Pokušavaju se stvoriti neki suvisli i kvalitetni ciklusi odnosno biblioteke, kao što su ciklusa prvijenaca u biblioteci „Istina odozdo”, „Suvremena lationamerička književnost“ ili „Rabljeno doba” Naravno, uvijek postoje i oni autori čija je individualna kvaliteta uvijek dovoljan razlog za objavu, kao što su Fred Vargas ili C. K. Stead, Philippe Claudel čiji sjajan roman „Istraga”, također uskoro objavljujemo. Philippe Claudel bio je gost FEKP-a 2013. a tom je prilikom predstavio i svoj izvrsno primljen roman „Brodeckov izvještaj”.
Kako netko objavi knjigu, naš ili strani autor, i kako to dalje ide? Koja je mehanika? Kakav je odnos s autorima?
Što se tiče samog izbora autora/knjiga, zbilja ovisi od knjige do knjige. Nekad dođe mladi autor poput, recimo, Luke Kordića, donese rukopis, rukopis napravi svoj krug po Edicijama, svi odgovorni daju svoj blagoslov, autoru se ponudi ugovor i eto knjige! Također se može dogoditi sljedeća situacija: npr. hodam po Portugalu, sjednem u kafić/javnu knjižnicu, odaberem prvu knjigu koja mi privuče pogled, pročitam, zaključim: 1) gubitak vremena, ali eto sad barem znam, 2) simpatična knjižica, drago mi je da sam pročitao, ali ništa za što mislim da bi moralo ili trebalo biti objavljeno na hrvatskom, 3) šaljem mail Nataši Medved, glavnoj urednici Edicija, i pišem nešto tipa: „Nataša, ajde provjeri stanje prava za knjigu XY autora ZZ! Odlična je i mislim da bi svakako trebalo vidjeti je li moguće prevesti i objaviti tu knjigu u Edicijama!“. Potom idu sve one tehničke stvari: provjera statusa prava dotične knjige, jesu li dostupna, koliko koštaju, postoji li šansa da se dobije potpora, itd, traženje prevoditelja s tog jezika… Naravno, ključna stvar u svemu ovome jest mreža ljudi koji raspolažu znanjem izvjesnog broja stranih jezika i dostupne su im knjige na tim jezicima i/ili kakav takav uvid u literarnu produkciju na određenom jeziku. Često nam i naši prevoditelji sami ponude knjigu, za koju misle da je vrijedna hrvatskog prijevoda. A što se tiče samih prava, ona se ugovaraju ili sa stranim izdavačem direktno ili s agentom koji zastupa autora. Na osnovi procjene prema nakladi, maloprodajnoj cijeni, itd. formira se ponuda za avans. Onda to izdavač prihvati ili ne, može se pregovarati, pokušati spustiti cijenu, s obzirom na cjelokupno stanje tržišta i sl. Kada se ugovore ti uvjeti, dakle avans koji se odmah po potpisivanju ugovora plaća te postotak od prodanih primjeraka iznad avansa, onda se potpiše ugovor. Prava obično vrijede pet godina, nekada sedam. Nakon toga bi se ugovor trebao obnoviti, ako se želi i dalje prodavati knjiga. Šalje se obično 5/6 primjeraka kad knjiga izađe, a izdavač mora, po ugovoru, na kraju godine poslati izvještaj o prodaji. Neki također traže da vide naslovnicu prije objavljivanja. S domaćim autorima funkcionira slično, samo bez posrednika (izdavača ili agenta). Eto, to je ukratko to. Eh da, i ako se može napraviti susret s autorom, kvalitetno predstavljanje knjige ili tribina, uvijek se tome pridaje posebna pažnja, pa je i to vrlo važna stvar što se tiče odnosa s autorima.
Bave li se Edicije još kakvim dodatnim sadržajem osim portala? Kakvi su planovi i projekti za budućnost (i Edicija i Košnice)?
Uz knjige i portal, trenutno su kapaciteti (ponajviše financijski) prilično ograničeni, ali u planu je nekoliko zgodnih projekata, o kojima bih radije kada budemo bliže njihovom ostvarenju. Najbliže ostvarenju je vjerojatno podcast, koji planiramo pokrenuti s nekoliko mladih hrvatskih autora. A što se tiče planova za budućnost, ima ih i previše! Postoji neka imaginarna lista, na kojoj se ideje samo gomilaju i gomilaju, pa je tako u planu objaviti u neko dogledno vrijeme džepnu ediciju s kratkim pričama europskih autora koji pišu na manje „popularnim“ jezicima, potom nas čekaju dva romana mladih južnoameričkih autora (Iosi Havilio i Nicolas Poblete), pokreće se biblioteka „Prezreni na svijetu“. Projekata ne manjka, ne manjka ni ljudskog potencijala da se projekti ostvare, samo treba sjesti i prionuti na posao. Što se Košnice tiče, pokušavamo stvoriti neku bazu stalnih suradnika koji bi objavljivali tekstove na nekoj redovitijoj bazi. Budući da plaćamo recenzije i osvrte, također smo financijski ograničeni s brojem tekstova (osobno prezirem „internship“ i sve druge modele besplatnog rada mladih ljudi pod krinkom „skupljanja iskustva“ i sličnih neoliberalnih svinjarija, pa je tako i jedan od osnovnih ciljeva Književne košnice stvaranje suvisle platforme na kojoj će mladi stručnjaci u humanistici i društvenim znanostima moći objaviti svoje radove, a da za to budu adekvatno plaćeni), ali nadam se da ćemo s vremenom moći objavljivati sve više. Što se tiče autora koje će Edicije Božičević objaviti tijekom ove godine izdvojio bih Rumunje Maxa Blechera i Simonu Soru, zatim dva romana ukrajinske spisateljice Oksane Zabužko, Švicarce Christiana Krachta, Jonasa Lüschera i Lucasa Bärfussa, južnoafričkog autora Ivana Vladislavića, Bugarina Vladimira Zareva, uz već spomenute južnoameričke autore.
Surađuju li Edicije i Košnica s obrazovnim institucijama, drugim izdavačkim kućama, portalima i sl.? Postoji li neki tip sinergije u području i kako to izgleda?
Postoji načelna suradnja s nekoliko portala, kao što su Vox Feminae, Književnost Uživo, ČitajMe, ali temelje za neku dugu i plodnu suradnju u području tek treba stvoriti. Surađujemo i s Festivalom europske kratke priče i s pulskim festivalom Sa(n)jam knjige, koji su dosad ugostili neke od naših autora ili pak s knjižnicom Bogdana Ogrizovića gdje su održana predstavljanja knjiga. Što se tiče obrazovnih institucija, službena suradnja ne postoji, ali redovito se prati stanje na humanističkim i društvenim odsjecima, ponajviše na Filozofskom fakultetu i jezičnim odsjecima kojima se znamo obratiti ako tražimo prevoditelja za neki jezik ili kada gostuje strani autor. Tada je naravno važna i suradnja s kulturnim institutima određenih stranih država poput Francuskog instituta odnosno Medijateke, Talijanskog instituta, Goethe instituta, British Councila i dr.
Koliko ljudi sudjeluje u stalnom radu Edicija? A na portalu? Postoje li stalni suradnici i kako ih nalazite?
Kao što sam već spomenuo, prof. Božičević se brine o gotovo svemu, njega se uvijek može naći u uredu ili u njegovoj blizini i raspoloživog za sve vrste dogovora i rješavanja potencijalnih problema. Uz njega se, u relativno kratkom roku, kao nezamjenjiva glavna urednica nametnula Nataša Medved (pozdrav Nataši!), koja vješto barata svim vrstama poslova vezanim uz izdavaštvo, od odabira naslova, prijava na natječaje, sastavljanja ugovora, pa do prevođenja i uređivanja (i ključne pomoći na Košnici, bez nje bi projekt bio teško održiv). Nedavno je za Edicije počeo raditi i Matija Janeš, prevoditelj, urednik i stručni suradnik za španjolsko govorno područje. Stalni i vrlo vrijedni suradnici su nam i Boris Perić i Fikret Cacan. Osim njih, postoji cijeli niz prevoditelja i stručnjaka s kojima se povremeno surađuje, ovisno o projektima. Također, uvijek se možemo obratiti za logističku pomoć i urednici Sanji Janušić koja još uživa na porodiljnom dopustu. Što se tiče Književne košnice, tek se pokušava formirati neka lista stalnih suradnika, ali nadam se da ćemo uskoro imati troje-četvero ljudi na koje ćemo moći stalno računati. Načelno svi počnu kao suradnici na nekom projektu ili pošalju svoj tekst, a onda se u daljnjoj komunikaciji profilira tko je voljan i sposoban da ostane u nekoj trajnijoj funkciji, a tko nije. Važno je da je Košnica uvijek otvorena za suradnju i za nove ideje.
Imaš li prijedloge kako bi se uvjeti rada i tržišta mogli poboljšati za male izdavače?
Naravno, da ne ulazim previše u tehničke detalje, glavna stvar koja bi u startu mogla nesagledivo poboljšati stanje u izdavaštvu i kulturi općenito je svakako rezanje nagomilane i nepotrebne birokracije i administracije. Ponekad imaš osjećaj da se uopće ne baviš kulturom nego pisanjem projekata, nalaženjem rupa i začkoljica u birokratskom neredu. Sve je to kao u onoj epizodi Asterixa i Obelixa kad moraju naći određeni formular u zgradi prepunoj birokrata i ureda. Također, ne znam kome na ruku idu veliki porezi na tiskanje i polusuvisli sustav PDV-a. Što se tiče samog tržišta, pretpostavljam da će ono patiti dok god pati i standard prosječne hrvatske obitelji. Stvoriti radna mjesta, smanjiti nezaposlenost i omogućiti ljudima dostojanstven život, pa potom krenuti s promicanjem kulture i obrazovanja. Znam da zvuči kao iz reklamnog letka neke stranke, ali eto, vjerujem da bi jedino to spasilo stanje u izdavaštvu, a ne samo oblici državne potpore, kao što se to radilo do sada (i još uvijek se radi).
Imaš li nešto reći za kraj?
Aha. Ako imate poeziju, prozu, prijevod, genijalnu ideju za koju mislite da apsolutno zaslužuje objavu i širu dostupnost u javnosti, javite se na mail knjizevnakosnica@gmail.com, i vidjet ćemo što možemo napraviti zajedno.
