Kako korisnici 9gaga i ostalih portala shvaćaju suvremenu umjetnost? – 2. dio
U prošlom sam se članku osvrnuo na društvene stranice i odjeke na Drvo Paula McCarthya te na netrpeljivost ljudi prema razumijevanju suvremene umjetnosti. Svi se pitaju kako jedan Onement VI Barnetta Newmana može vrijediti 40 milijuna dolara. Jedan profesor sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti dao je logičan argument koji podupiru Sanaderovi, Vidoševićevi i po novome Bandićevi podrumi. Isto kao što jedan nogometaš može vrijediti 50 milijuna funti, tako i slika može vrijediti 70 milijuna dolara. Kako bi se prali novci i kako bi se ulagalo u nešto čemu vrijednost ne može opasti, nego samo porasti. Koristan popratni efekt je promicanje i nametanje određene ideologije kruga ljudi koji se time bave.
Kada nametanje ne uspije, kao što je slučaj s tom neshvatljivom suvremenom umjetnošću, dogodi se pribjegavanje nečemu lakše shvatljivom. Kada netko promatra radove Marka Rothka najvjerojatnije neće vidjeti ništa značajno u njima. Samo neka obojena polja. Gledat će ih u nekom velikom prostoru i pokušat će se odmaknuti kako bi sagledali veliko platno ne približavajući se jer nema interesantnih detalja na koje mogu obratiti pozornost. Detalj koji neiskusno i nestrpljivo oko traži mora biti nešto prepoznatljivo i važno, npr. prsten sakriven ispod saga koji se samo malo nazire na prikazu ili tračak suze u oku diktatora, a ne 3 mm dugo curenje boje s kista u slojevitom narančastom polju. Prosječan gledatelj danas želi prepoznatljivim sadržajem iskušavati događaje. Mora se poistovjetiti s osobom koja prolazi gubitke, ratove, uzbuđenje i ljubav. To se dogodi kroz likove u poznatim igricama i filmovima hollywoodske produkcije koji su, kao i nogometaši, tu samo kako bi zaradili više novca negoli je u njih uloženo. Korisnici 9gaga i ostalih mreža znaju postati memeove o događajima kada ih je spasilo znanje o povijesti ili geografiji ne iz škole, već iz računalne igre. Poguban poraz za školstvo, a velika pobjeda za preusmjeravanje pažnje na iskustvo u kojem osoba proživljava život kroz nekog drugog.
Lakše je uživati i poistovjećivati se s patetičnim biblijskim i pseudobiblijskim epopejama, romantičnim zavrzlamama glupavih ljudi i sociopatskim megalomanima koji spašavaju svijet. Njihovo pojavljivanje u nevještim ilustracijama i kičastim slikama potiče određeno sjećanje na moment kada su individualci, kao ti ljudi u filmu ili igrici, iskusili njihovo iskustvo, npr. ubijanja velikih povijesnih ličnosti. Jednostavno je biti netko drugi i živjeti u uvjerenju da si promijenio svijet. Problem nastaje kada moraš kao eksponirani živac stajati pred inače suicidalnim Rothkom koji ti želi sa svojom monumentalnom slikom približiti, među ostalim, osjećaj melankolije koji je on tada osjećao. Moraš se približiti slici, biti uronjen u nju i ono što je najgore… Moraš biti sam koji se suočava s događajem preispitivajući svoju zbilju, svoje ja, a ne biti pilot nekog lika s papira ili ekrana. Čin je direktan, bez posrednika i tjera sudionika na iskrenost prema samome sebi. Tjera ga na autonomiju.