Natalija Miletić: Glasnogovornica tišine

Natalija Miletić sisačka je spisateljica čije je ime poznato prvenstveno onima koji prate domaće i regionalne natječaje za kratku prozu. Diplomirana je filozofkinja, komparatistica, teatrologinja i knjižničarka, usto i voditeljica radionice pisanja kratke proze. Trenutno priprema svoju prvu zbirku kratkih priča.

Dosad je osvojila natječaje Kratka priča je ženskog roda (2012), Lapis Histriae (2013), a sudjelovala je i u još nekoliko finala književnih natječaja. Svoj natječajni put okrunila je ove godine osvojivši nagradu za kratku prozu natječaja ‘Ulaznica’ s pričom Ulica dosadnih žena. Za one kojima je promaklo što ‘Ulaznica’ jest, kazat ćemo da je riječ o natječaju koji svake godine raspisuje Gradska narodna biblioteka Žarko Zrenjanin iz Zrenjanina. Ponajveći je to književni natječaju u regiji (pristiže oko 2000 tekstova godišnje), a njegovim žirijem predsjeda poznati književni kritičar Vladimir Arsenić.

Nataliju možete čuti uživo u Močvari 9. prosinca, gdje će je na ciklusu tribina Književnost u Močvari – Rani radovi ugostiti Robert Perišić, zajedno s Markom Dejanovićem i Alešom Čarom. Dotad pročitajte što je kazala za Ziher.hr.

Natječaj ‘Ulaznica’ jedan je od većih i važnijih književnih natječaja u regiji, gotovo da nema mladog autora koji tamo nije poslao svoje uratke barem jednom. Što konkretno za tebe znači ova nagrada? Jesi li pokušavala i prijašnjih godina?

Natječaje smatram relevantnim alatom za testiranje vrijednosti priče. Nama, koji stvaramo, trebaju priznanja kolikogod se trudili da nam ne trebaju. Kada vas izaberu između dvije tisuće radova, ne bi bilo lijepo da ne budete sretni! Nakon što se osjeti važnost činjenice da su baš vas odabrali, treba pisati dalje, još bolje i još moćnije. To nije uvijek moguće i najteže je u svemu pronaći objektivni korektiv za ono što stvarate. Konkretnije, mislim da mi je ovo treća godina da šaljem radove na Ulaznicu. Pratila sam kakve priče pobjeđuju i činilo mi se da moj pristup tekstu nikako ne odgovara žiriju ovog natječaja. Svejedno nisam mijenjala stil, samo sam ga usavršavala. Činjenica da nisam mijenjala ono što smatram svojim izričajem, da se nisam prilagođavala onom što bi se moglo nazvati ukusom natječaja, ono je na što sam u ovom trenutku najponosnija.

Ulica dosadnih žena donosi portrete usamljenih žena, pomalo izgubljenih u vlastitoj svakodnevnici, ali čija je dodatna teškoća u tome što su žene pa su samim time “označene predrasudom i pretpostavkom”, percipiraju se kao “usidjelice”. Koliko ti je zanimljivo u pričama baviti se tzv. ženskim pitanjem? Misliš li da je tvoja književnost na neki način angažirana?

Žene i muškarci jednako podliježu predrasudi i pretpostavci. U Ulici dosadnih žena igrala sam se onima koje češće pripisujemo ženama. To što nisam govorila o muškarcima ne znači da oni u priči ne postoje, nego samo to da za ovu priču nisu važni. Htjela sam naglasiti da žene zbog ukalupljenosti nisu pasivne. Fasada kuće skriva događaje, okviri prozora dopuštaju zaleđene kadrove, samo ono odakle zaplet kreće, ali on sam ostaje nevidljiv. Zbog zatvorenih prozora izostaje izloženost događajnog i osjećajnog. Suprotno od glasnih prozora Mediterana, ovi u magli rijeke djeluju mrtvo i nedostupno jer ne dozvoljavaju voajerizmu da se razmaše. Ipak, glas koji nam priča priču kazuje nam kako se i kroz tišinu, kroz neizgovoreno, mnogo toga može dogoditi. Priču sam gradila na dvije uvriježene maksime: „nedostupnost žene čini konzervativnim i dosadnim“ i „žene koje šute ili su mrtve ili opasne“.

Moja angažiranost svodi se na potrebu da se govori o glasnim tišinama jer u sveopćoj razgolićenosti, otvorenosti i liberalnosti nema prostora za ono kako se ljudi zaista osjećaju i nose s onim što danas nazivamo društvom koje čuje samo glasne, agresivne, reprezentativne, izložene. Svi ostali ili ne postoje, ili su dosadni.

Imam dojam da si u pričama okupirana prostorom manje sredine u kojoj žive tromi i beznadni ljudi koji se boje obračunati sa životnim izazovima. Najbolji primjer za to možda je priča Bolji otrov s kojom si osvojila Lapis Histriae. Koliko su to intimne ljudske priče, a koliko simptomi jedne kolektivne društvene depresije?

Moji prostori namjerno nisu imenovani i ne predstavljaju ni malu ni veliku sredinu, već prostor samoće likova koji u njoj djeluju. Tranziciju i njene posljedice možemo smatrati kolektivnim procesom, ali tugu i izgubljenost ne, jer su intimne i događaju se jednom i svakom tom jednom drugačije. Volim pisati o tim mikro momentima unutar tragedija, volim ih umotati u dosadu svakodnevice i postaviti kao skrivenu okosnicu priče. U Boljem otrovu heroina se u trenutku vlastitog sloma odlučuje na bitku, iako bitke ustvari više i nema. Taj trenutak, u kojem ima prostora za fizički i psihički slom, lik proguta i nastavlja sa svojim malim zadanostima kao da se ništa nije dogodilo. To „kao da se ništa nije dogodilo“ jednako se događa ljudima u Zagrebu, u Sisku, a vjerojatno i u Singapuru. Izostanak reakcije u svrhu preživljavanja intiman je čin, a ja se još uvijek nadam da ne obilježava cjelokupnu društvenu svijest.

Humor u ocrtavanju karaktera i blaga autoironija također su sastavni dijelovi tvojih priča. Ima li to za tebe funkciju olakšavanja obračuna s ispraznošću i depresijom koje opisuješ?

U kratkoj priči nema prostora za duga objašnjavanja i preduge opise, potrebno je pogoditi srž brzo i bez zadrške. Ironija omogućava autoru suptilne komentare bez remećenja tijela priče. Ako ostane neprepoznata, ne priječi razumijevanje, ali ako je se uoči, daje priči novi sloj čitanja. Ne vidim je kao obračun, više kao način da se izdrži sve što se izdržati mora. Kada bih se mogla konačno i jednom za svagda obračunati s ispraznošću i depresijom svakodnevice, kada bi humor bio dovoljan za jedan tako konačan cilj, vjerojatno više ni ne bih pisala.

Sve tvoje priče na koje sam naišao pisane su u prvom licu ženskog roda. Postoji li poseban razlog zašto preferiraš taj način? Je li to naglašavanje ženskog aspekta priče, ženskog pisma?

Kada sam počela pisati, činilo se prirodnim da iz ja govorim ono što želim reći. Postupno sam shvatila varku koju proizvodi to ja, nastalu iz potrebe ljudi da se, dok čitaju, poistovjete s likom i događajem. Ženski ja je konstrukt kao i svako lice pripovijedanja, i u svojoj osnovi je fikcija čak i kada govori o stvarnim događajima. Vic je smješniji kad ga pričamo kao da se nama dogodio, pažnja je veća, fingira se razgovorno i trenutak događaja lakše se postavlja u imaginaciju. Ispovjedna tehnika omogućuje ostajanje u trenutku kolikogod liku treba, lakše se piše atmosfera i opravdava nedogađanje u priči. Da skratim, u početku je bilo slučajno, a onda se nametnulo kao tehnika i kao baza zbirke. Prvu nagradu za priču Kaladont od naranče, osvojila sam na natječaju ‘Kratka priča je ženskog roda’. Moje priče jesu ženskog roda, ali kao što sam već rekla, to je konstrukcija koja mi olakšava izgovoriti ono što želim reći. Nikako ne bih željela da ih se time ograniči na jedno pismo, na jedno čitanje i na rodno definiranu publiku.

Možeš li nam otkriti nešto o zbirci kratkih priča koju spremaš: naslov, osnovna tematika koju obrađuješ? Ima li tamo priča koje si već objavila?

Zbirka ima radni naslov Nisam i sastoji se od 15 priča napisanih u zadnje tri godine. Radi se o skupu zaustavljenih trenutaka koji se ritmom i atmosferom pokušavaju zaplesti u priču. Pomaci su mali, skoro nevidljivi. Jezik je jednostavan. Rečenice kratke. Ja forma. Ženski rod. Trenuci dolaze iz monotonije, iz poredanosti dana. Seciranja kreću iz radnji koje se ponavljaju, a nisu vrijedne spominjanja: vožnja autobusom na posao, vješanje mokrih čarapa, kupovina kruha i mlijeka. Samoća tih balona u kojima se nalaziš dok poput robota poslužuješ dan, osnovna je polaznica svake od ovih 15 priča. Pritom je bitno naglasiti da te one često tjeraju da se smiješ kroz zube. U svim tim zatomljenim tugama uvijek vreba smijeh, iz zasjede. Bijeg od patetike čini ih na mahove surovim, na mahove ogoljenim.
U zbirci se nalaze tri nagrađene priče: Kaladont od naranače (‘Kratka priča je ženskog roda’), Bolji otrov (‘Lapis Histriae’), Ulica dosadnih žena (‘Ulaznica’). Velik broj priča uvršten je u finala natječaja te objavljen na portalima za kulturu diljem regije. Objavljene su i u časopisima Urbani vračevi, Čitanka za začitavanje, Riječi. Ukratko, prošle su sito i rešeto afirmacije i u zbirku ulaze već kao veteranke male književne scene.

Što misliš o književnim natječajima kao sistemu selekcije u poplavi novih autora? Je li to dobar način da se izađe iz mase i afirmira na književnoj sceni?

Kao što sam već rekla, natječaji su dobar način testiranja vrijednosti priča koje pišeš. Veliki broj ljudi piše, mali broj od njih spreman je baviti se pisanjem. Pritom mislim na ono što priča mora proći nakon što je se ispiše u prvoj verziji. Prvu verziju pripisujemo inspiraciji, a ja smatram da pisanje nastupa nakon ispisa tog prvog tijela priče. Uz njega se sjedi i njega se jezično i stilski polira dok ne postane književnost. Kada ste u poziciji početnika nemate objektivan sud o tome koliko dobro je ono što smatrate dovršenim i spremnim za potencijalne čitatelje. Natječaji tada preuzimaju ulogu prvih čitatelja i filtera, a služe i čeličenju, pomažu nam shvatiti da nas neće svi rado čitati čak ako i napišemo nešto jako dobro.
Što se tiče afirmacije na književnoj sceni, neki od izloženijih natječaja mogu vas učiniti vidljivijim i zbilja vam pomoći u procesu pronalaženja izdavača. Moram pritom istaknuti festival ‘Prvi prozak na vrh jezika’. On, osim što omogućuje jednom pjesniku/pjesnikinji i jednom prozaistu/prozaistici objavu prvijenca, na dodjeli nagrade okuplja nagrađene autore/autorice drugih književnih nagrada regije. Na jednom mjestu tada imate različite žirije, različite autorice i autore, različite pristupe stvaranju, ali svi imaju isti cilj: to je dobra književnost.

Nastupila si i na Pričiginu. Sviđa li ti se storytelling kao koncept književnog izričaja? Misliš li da može doprinijeti popularizaciji književnosti?

Storytelling nije književni izričaj, to je koncept dobrog govorenja priče. S književnošću može imati veze ako se piscu sretno poklopi da uz pisanje zna i dobro govoriti. Priče se za govorenje modificiraju i moraju se uklopiti u pravila govorenog. Za svoj nastup vježbala sam pred ogledalom, pred prijateljima i pritom izbacivala viškove iz priče. Ne mogu reći da sam se proslavila, odnosno, ne mogu se pohvaliti tom sretnom okolnošću dva u jedan. Ali kada pisac ima tu sposobnost da nas zabavlja govorenjem vlastite priče, a da mi u njegovom nastupu vidimo pripremu, tada govorimo o književnom storytellingu i naravno da da, to je jako dobar put do čitatelja i jako dobar put prevazilaženja dosadnih književnih večeri. Čitanje je intiman čin i jako je teško pomiriti javnost promocije i privatnost konzumacije. Izvedbenost govorenja jedan je od trikova kojemu bi trebalo pribjeći. Vrijednost storytellinga vidim prvenstveno u činjenici da je zabava u njemu temeljena na slušanju. Znači, u storytellingu nema dijaloga, publika dolazi slušati, dolazi se zabavljati tako da sluša, čini mi se da je slušanje s razumijevanjem umjetnost koja izumire.

U Sisku vodiš radionice kreativnog pisanja. Nekako svi imamo predrasude da je taj dio Hrvatske pomalo umrtvljen. Koliko smo u krivu – kakav je tamošnji kulturni/književni život?

Provincija nije zanimljiva Zagrebu, središtu, centru, kako god to nazvali. To ne znači nužno da se tamo ništa ne događa. Kvalitetom ponuda možda nekad nije vrhunska, ali ni tomu nije tako u pravilu. U zafrkanciji sam zaključila da jedino nemamo redoviti program opere i baleta i eto time smo zbilja zakinuti. Ako se ne šalimo, onda ću reći ovo: cijela zemlja pati od provincijalizma, često su manifestacije i festivali sami sebi svrha i ne nude niti vrhunski program niti imaju dovoljno publike. Osnovni razlog vidim u tome što se kulturni događaji ne mijenjaju ukorak s vremenom, ostaju zaleđeni u svojim prostorima kao nedodirljivi i time ne shvaćaju da nisu uzvišeno dobri pa neshvaćeni, nego ustajalo zastarjeli. Nove generacije nisu loše nego su drugačije i njihova nezainteresiranost je ustvari naša nezainteresiranost da se bavimo stvarima na novi način.

Radionicu pisanja vodim volonterski treću godinu zaredom. Besplatna je i jedini uvjet za njeno redovito pohađanje jest punoljetnost. Kako imam vjerne polaznike od prvog dana radionice, ne mogu imati zaokružene cikluse u kojima govorim osnovno o liku, priči, počecima, završetcima, odnosno ne mogu metodiku svesti na zaokružene cikluse gdje u novim ciklusima očekujem nove polaznike. Zato je radionica modificirana u klub Opakih pisaćih mašina i funkcionira kao klub pisanja, čitanja i smijanja. Ako je usporedim s radionicom koju sam pohađala u Zagrebu, mogu reći da je opuštenost i druženje, naspram natjecanju i kreativnom sukobu, ono što je čini provincijalnom.