Recenzija – “Pjevač u noći” (Olja Savičević Ivančević): Pseudoljubić ljubavniji od ljubića
Pred ljeto ove godine u izdanju Sandorfa izišao je i drugi roman jedne od najpriznatijih domaćih suvremenih autorica – Olje Savičević Ivančević. Šest godina nakon kultnog prvijenca Adio kauboju, mediteranskog vesterna prevedenog na nekoliko jezika, autorica se prvi put okušala u ulozi spisateljice još jednog žanra koji se često etiketira kao trivijalni žanr: ljubavnog romana.
Zbog straha od trivijalnog govoreći o Pjevaču u noći dosad se isticalo da on nije tipični ljubavni roman, već puno više od toga ili čak, kako ga je autorica sama nazvala, pseudoljubić. Odmak od pravog ljubića može se vidjeti u samoj strukturi koja nalikuje na epistolarni roman, čime autorica interferira s klasičnom književnošću. S druge strane javljaju se obilježja najtrivijalnijeg (ljubavnog) žanra – sapunice – što je povezano sa zanimanjem glavne junakinje koja zarađuje od pisanja scenarija za tu vrstu umjetnosti. Njezina osobna priča koju pripovijeda ima potencijala da se u takvo što i razvije, pa glasovne zapise koji čine okosnicu romana na neki način možemo smatrati i nacrtom za sapunicu. Osim toga roman sadrži i elemente konceptualne umjetnosti, a to su pisma glasnim ljubavnicima koja navodno pišu pojedini predstavnici različitih društvenih grupa ili ostala personificirana bića (Bog, pas, nerođena pjesnikinja).
Sapunice, amnezija, stereotipi
Akteri ljubavne priče su bivši bračni par – Naranča Pejović i Slavuj Mitrović – scenaristica sapunica i pjesnik, ulični umjetnik, aktivist. Njihova davna mladenačka ljubav bila je prekinuta zbog različitog pogleda na svijet: njezinog, usmjerenog poslovnom uspjehu i njegovog, idealističkog i usmjerenog istinskoj umjetnosti. Površinski oboje odgovaraju stereotipnim predstavnicima svojih sojeva: ona kao glamurozna silikonska ljepotica u skupom automobilu i on kao dekadentni i neshvaćeni umjetnik čija kreativnost nema ambiciju da nadiđe lokalne okvire. Glavna nit romana prati Naranču u potrazi za Slavujem, za što se odlučuje zbog amnezije od koje oboli nakon prometne nesreće. Planira ga naći preko njihove nekadašnje zajedničke prijateljice Helanke, izbjeglice iz Bosne poznate kao djevojka bez ijedne dlake, diplomirane liječnice koja živi na vlastitom eko imanju.
Pseudoljubavni = natprosječno ljubavni
Naracija romana zapravo je Narančino snimanje njihove ljubavne priče koju želi sačuvati i preslušavati kada ju amnezija potpuno savlada. Njezina priča povremeno se prekida Slavujevim najnovijim umjetničkim projektom – pismima koja šalje glasnim ljubavnicima što remete san stanovnicima Ulice Dinka Šimunovića. Pisma i Narančina naracija često su tematski povezani (ne uvijek prozirno i na prvu), njihov je poredak smislen i dobro se slažu progovarajući o istim temama s jedne strane iz realistične, a s druge strane iz umjetničke perspektive. Kada govorimo o Narančinoj priči, to valja uzeti sa zrnom soli jer fabula nije u prvom planu, što je još jedan razlog zašto ovaj roman možemo okarakterizirati pseudoljubićem.
Emocije, međuljudski odnosi i specifično društveno okruženje ovdje su daleko iznad same fabule, a sjajno se mogu doživjeti zahvaljujući jezičnoj aktualizaciji i pomno biranim slaganjem i redanjem fragmenata. No premda Narančino traganje za Slavujem nećemo pratiti strepeći nad time hoće li se sve rasplesti happy endom ili ne, to ne umanjuje vrijednost Pjevača kao ljubavnog romana. Usredotočeni smo na prošlost koja se pokušava zadržati ili obnoviti, učiniti vječnom i nadvremenskom: ovaj pseudoljubić tako je ipak ljubavni roman, a možda ga baš taj pseudo čini natprosječno ljubavnim.
Mediteran sa simptomom društvenih psihoza
Kao i u Adio kauboju izuzetno je važno društveno okruženje i prostor romana: ovdje je to dobar dio bivše Jugoslavije: Ljubljana, Zagreb, Split, Dalmatinska zagora, Bosna. Sve završava u Detroitu, završetkom otvorenim prema brojnim interpretacijama i čitanjima. Posebno se ističe Ulica Dinka Šimunovića u kojoj stanovnici ne mogu spavati od glasnih uzdaha nepoznatih ljubavnika. I ovdje je Mediteran (doduše malo suptilnije), unatoč svoj ljepoti i romantičnosti, prikazan i u drugom svjetlu: surov i netolerantan, pun simptoma najrazličitijih društvenih psihoza, s dozom zavisti i nazadnosti. Arhitektura iznimno uske Ulice Dinka Šimunovića, sagrađene s ciljem da se ljudi zbliže, dovodi u pitanje poznatu dalmatinsku/mediteransku otvorenost i mogućnost življenja u takvom prostoru.
Radnja romana proteže se unazad dvadeset godina obuhvaćajući ratni i postratni period, što je vrlo važna komponenta u analizi karaktera glavnih likova. Slavuj, Naranča i Helanka pripadaju generaciji čiju su mladost obilježila ratna zbivanja, nekom više nekom manje. Narančin život u neratnoj Ljubljani postavljen je nasuprot Slavujevom i Narančinom, a putovanjem kroz Dalmatinsku zagoru i Bosnu Naranča nanovo osvještava povijest ovih prostora. Prisjeća se splitskih devedesetih i priča o zločinima u Lori koje je slušala u Dolini prve menstruacije, iz čega lijepo možemo vidjeti rat kao smetnju bezbrižnom mladenaštvu. Tu se uklapa i pismo ratnog veterana glasnim ljubavnicima u kojem veteran izražava razočaranje i nekoliko puta ističe kako u ratovanju nema ništa herojsko. Životni putovi Slavuja, Naranče i Helanke također se mogu sagledati kao tri različite reakcije na rat: aktivizam, migracija i eskapizam.
Može li trivija spasiti umjetnost?
Roman služi i kao dobar poticaj za polemiku o umjetnosti i različitim odnosima prema njoj, razglabati se može o smislenosti razdvajanja trivijalnog i netrivijalnog. Narančin odabir može se smatrati konformističkim i neumjetničkim, no s druge strane takvi trivijalni žanrovi lakši su način za pribjegavanje fikciji: Čemu lagati, ljiga je veliku većinu potresla i okupirala im misli vjerojatno više nego što bi najbolja umjetnička djela ikad mogla. U doba ubrzanog načina života zato se postavlja pitanje jesu li trivijalni žanrovi ono što može spasiti umjetnost, kao jedino za što ljudi imaju vremena i energije. Stoga je igranje takvom formom u izricanju jedne prave ljubavne priče pokušaj umjetničkog kompromisa između ideje i forme: ljubav Slavuja i Naranče nije manje ljubav ako je iskazana formom koja naginje trivijalnosti.
O Pjevaču u noći zasigurno će se još mnogo govoriti i pisati, Olja Savičević Ivančević napisala je djelo koje, zbog svoje originalne forme i jezične inovativnosti ali i tematike koja se dotiče baš svakog, ima potencijala da postane kultnim ostvarajem suvremene hrvatske proze. Nakon dobrog primitka od strane kritike i različitih tumačenja koja roman provocira, vjerojatno neće trebati dugo čekati njegovo scensko ili čak filmsko uprizorenje. A pitanje koje nam se još nameće vezano uz autoričin opus jest: što slijedi nakon vesterna i ljubića?
